Ovu životnu stranputicu platio je naknadno određenim preprekama i zabranama, kao i stigmom koja ga je pratila čitavog života. Naravno, Heidegger nije prepoznat kao neko ko je pozivao na mržnju, upotrebu sile ili nečovječno postupanje, kao što nije bio niti izrasli funkcioner nacističkog aparata. Tek je u određenom vremenu, na osnovu političkih odnosa u Evropi 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, smatrao jedan politički izraz dobrim. Unatoč ovakvom “gafu”, danas je u Njemačkoj teško naći veći grad koji nema Heideggerovu ulicu, a u Wuppertalu je osnovan i univerzitetski institut koji nosi njegovo ime.
PRIVREMENO PRIHVATANJE RUKE SPASA
Ovaj uvod važan je zbog nekoliko stvari koje ću potcrtati, a tiču se društvenog odnosa prema devijacijama u životima značajnih pojedinaca. Tema je, jasno, producirana posljednjim dešavanjima na političkom polju Bosne i Hercegovine. U želji da se, po ko zna koji put, dođe do ozbiljnijih poteza u defašizaciji javnog prostora, podnesena je inicijativa u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine kojom se traže ukidanje i promjena naziva ulica i ostalih obilježja nazvanih po osobama s fašističkim pedigreom. Iako inicijativa nema zakonsku snagu, ona je ipak dobra zbog stalne potrebe naglašavanja postojanja anticivilizacijskih trendova i želje da se s njima obračuna. Problem s ovakvim inicijativama jeste socijalistički diskurs, tj. zalaganje za defašizaciju javnog prostora na temeljima jugoslavenske socijalističke misli i iskustva. Poseban, pak, problem jeste proizvoljno tumačenje, a što jeste povezano s reliktima socijalističke ideološke isključivosti, djelovanja određenih osoba tokom Drugog svjetskog rata.
Ovaj osvrt dominantno se tiče stavljanja nekoliko bošnjačkih prvaka u istu ravan s ustaškim i četničkim ideolozima fašizma i rasizma, izvršiocima i naredbodavcima zločina i zagovarateljima nehumanih postupaka prema neistomišljenicima. Ti su bošnjački prvaci u konkretnom vremenu, obilježenim zastrašujućim nasrtajem na naš narod i prijetnjom njegovog biološkog nestanka, za privremene saveznike prihvatili one koji su prema njihovoj procjeni mogli ponuditi ruku spasa. Cilj je bio doći do prijeko potrebnog naoružanja za samoodbranu, cijena nije bila bitna. Može se nabrojati imena, no iz nekog razloga ne želim njima lamentirati jer su općepoznata. Riječ je, dakle, i o ljudima koji su digli svoj glas protiv endehazijskog divljanja i stali u zaštitu Srba, Jevreja i Roma poznatim muslimanskim deklaracijama i tako postali jedan od prvih (ako ne i prvi) glasova protivljenja u pokorenoj Evropi. Isto tako, riječ je o ljudima o kojima ne postoji zabilješka da su pozivali na nehuman tretman već isključivo i samo na odbranu. Pored imena koljača i ideologa klanja koja se nalaze u obrazloženju inicijative, a koji su harali po Sandžaku i Istočnoj Bosni, staviti imena onih koji su im se suprotstavili gnusno je i protivno razumijevanju kompleksnih historijskih tokova.
Kako smo o ratnim dešavanjima na južnoslavenskom prostoru često znali čuti ili čitati, ovdje se tokom Drugog svjetskog rata dogodio globalni sukob, građanski rat i revolucionarni prevrat. Iako su razlozi i procesi isprepleteni do neprepoznavanja, ono šta je rukovodilo spomenute bošnjačke prvake bilo je vezano za građanski rat u kojem smo se kao narod našli. U toj krvavoj drami Bošnjaci su, nenaoružani i nezaštićeni, bili sto konaka od evropskih radikalnih ideologija. Očuvanje biološke supstance naroda vrhunilo je njihovom mišlju i djelovanjem. Preživjeti i pokušati se očuvati u svojoj biti. Sve ostalo, ideološki sukob na evropskom tlu, uzlet autoritarnih režima ili pitanje budućih političkih odnosa / aparata, imalo je potpuni trećerazredni značaj. Barem u vremenu kada su vijesti o pokoljima u Sarajevo stizale malo poštom, a više preko izbjeglih unezvijerenih Bošnjaka iz Istočne Bosne smještenih u kamp na Alipašinom Polju.
KRIVOTVORENJE HISTORIJSKIH ISTINA
Upravo su ti prvaci, neopterećeni evropskim sukobima i trzavicama, nikad podržavajući fašizam, ali ni komunizam, jedino s brigom za biološki opstanak naroda i njegove kulture, stavljeni na stub srama u obrazloženju navedene parlamentarne inicijative. Zbog toga je značajno stalno naglašavati činjenice i na njima objašnjavati bošnjački odgovor.
Nekoliko bošnjačkih funkcionera NDH, onih koji su i pred Drugi svjetski rat imali poglede slične Pavelićevom ustaškom pokretu, ili nekolicina četničkih saradnika, nikada i nigdje nije na prijedlog Bošnjaka dobila ulicu, trg ili neko drugo javno obilježje. Mi smo se s tim pitanjem razračunali. Ali isto tako, oni koji su u cilju brige za narod imali privremenu saradnju s nacistima kojoj je cilj bio naoružavanje, ne mogu i nikad ne smiju biti stavljeni u istu ravan s prethodnim. To, naprosto, ne odgovara historijskoj istini.
Uzimajući jedan ovakav pristup, želim kazati i ovo. Ivo Andrić bio je u ovom bremenitom vremenu, kada je knez-namjesnik Pavle odlučno koračao ka savezu sa silama Osovine, ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu i na toj dužnosti proveo približno dvije godine (1939–1941). Koliko god njegova ličnost bila kontroverzna, ili se ponegdje u njegovim djelima i postupcima nalazili tragovi islamofobije, taj dio njegovog života ne stavlja ga u kontekst saradnje s nacistima. Samim tim, njegovo izjednačavanje prema navedenom postupku, također, nema smisla i spada u zamagljeni objašnjavajući obrazac. Jer ako uzmemo isključive ideološke diskurse, onda nećemo odgovoriti na jedan primarni zahtjev sebi samim. Da budemo vlastita mjera stvari. Iznad legitimizacije naših velikana navodnim prevođenjem za Broza. Iznad opravdanja naših prvaka djeci i unucima pristanika uz fašizam ili komunizam. Iznad Krležinog razumijevanja, Dedijer-Miletićevog apela ili Kočević-Žerjavićeve statistike. Iznad evropskih natruha koje su radile o našoj glavi. Iznad svega toga jer nikad dio te cjeline kao akter ili kreator nismo bili. Samo, nažalost, objekt.
