Prva sasvim pouzdana vijest o Bosni potiče iz sredine 10. stoljeća, kada je bizantski car Konstantin Porfirogenit spominje u svom djelu De administrando imperio, kao malu zemlju (horion Bosona) oko izvora, gornjeg i srednjeg toka istoimene rijeke, u kojoj se nalaze i dva grada Katera i Desnek. Katera ili prostor grad (kastron), odnosno Gradac, vjerovatno se nalazio negdje na širem prostoru današnjeg Sarajeva. Ime Desneka, drugog grada-utvrde u Bosni, u nauci se općenito dovodi u vezu s ilirskim plemenom Desitijati, koje je živjelo na potezu od Breze do Visokog. Za Visoko s okolinom, kao kasnije središte srednjovjekovne bosanske države, uglavnom se koristio jednostavno naziv Bosna.
Pored Bosne, Porfirogenit spominje i neke druge oblasti i mjesta koja su kasnije postepeno ulazila u sastav bosanske države. Tu je na prvom mjestu oblast Soli, s istoimenim gradom Salines, zatim oblasti Trebinje, Zahumlje i Neretljanska oblast, koju Porfirogenit naziva Paganijom. Pored toga, tu su i župe pljevljanska (Pleba), imotska (Emota) i hlivanjska (Hlebina), s istoimenim nastanjenim gradom.
Na cijelom tom prostoru teku dva paralelna procesa, koji u krajnjoj liniji vode postepenom uspostavljanju novih feudalnih privrednih i političkih odnosa. Proces unutrašnjeg raslojavanja i rodovsko-plemenskog društva i njegovih ustanova neizbježno vodi uspostavljanju državnih institucija i općenito institucija javne vlasti. U tom procesu dolazi do postepenog okupljanja i ujedinjavanja plemena i župa radi odbrane od različitih vanjskih neprijatelja. Bez obzira na to što je planinska konfiguracija šireg bosanskog tla otežavala i usporavala komuniciranje i političko povezivanje između udaljenih plemena i župa, ime Bosna ipak se postpeno prenosilo s njegovog prvobitnog područja na pripojene joj prvo susjedne, a zatim i dalje oblasti. Tako se već prije kraja 11. stoljeća stvara bosanska država koju pop Dukljan u svojoj hronici navodi ravnopravno s Raškom i Hrvatskom.
S obzirom na svoj geopolitički položaj i relativnu udaljenost od tadašnjih centara političke moći, Carigrada na istoku i Rima na zapadu, Bosna se kao država oformila prije drugih susjednih južnoslavenskih država. Dukljanin već opisuje Bosnu kao za tadašnje prilike veliku zemlju koja se prostire od Drine do Gornjeg Vrbasa i jadranskog razvođa, s organiziranom vlašću na čijem se čelu nalazi vladar s titulom bana. Prvi koji se u tom svojstvu po imenu spominje u pisanim izvorima bio je ban Borić. On se kao samostalni gospodar cijele Bosne spominje u vrijeme bizantsko-ugarskih ratova od 1154. do 1164. u borbama oko prevlasti na Balkanu.
Prema svjedočenju savremenog bizantskog hroničara Kinama (Cinnamus), ban Borić je kao saveznik (simahos) sa svojim četama pridružio ugarskoj vojsci prilikom opsade grada Braničeva, ali se kompletna vojska ubrzo povukla preko Dunava, dok je ban Borić sa svojim četama krenuo uz rijeku Savu prema Drini, odnosno svojoj zemlji Bosni. Ban Borić je raspolagao znatnom oružanom silom, jer je car Manojlo odredio najhrabriji dio vojske da krene u potjeru za njim. Kinam izričito navodi da Bosna nije potčinjena nijednom okolnom vladaru, nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja. Sljedeći vladar Bosne koji se po imenu spominje nakon Borića bio je ban Kulin. U međuvremenu je Komnin 1166/67. zagospodario Dalmacijom, dijelom Hrvatske, Srijemom i Bosnom.
