Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine bila je rezultat dogovora velikih evropskih sila na Berlinskom kongresu 1878. koje su dale mandat Austro-Ugarskoj da uđe s vojskom u zaostali i periferni dio Osmanskog Carstva na umoru. Monarhija je dobila mandat da uvede red i mir u BiH i ustroji novu upravu. U junu 1878. godine počele su vojne pripreme, a 28. jula austrougarska vojska pod komandom barona Josipa Filipovića prelazi kod Bosanskog Broda Savu i kreće u tromjesečnu vojnu operaciju zauzimanja BiH i Novopazarskog sandžaka.

Austro-Ugarska je tek neodlučno i nevoljko odlučila zauzeti Bosnu, tvrdi historičar Noel Malcolm. Zanimalo ih je prirodno blago Bosne, a stalo im je bilo da se domognu strateškog zaleđa dalmatinske obale. Ali kad se 1869. godine na najvišem mjestu raspravljalo o zauzimanju Bosne, dvojica vodećih kreatora vanjske politike bila su protiv toga: Gyula Andrâssy, ministar vanjskih poslova, i Benjamin Kallay, ekspert za historiju Južnih Slavena, tada austrijski konzul u Beogradu.

Nijedan od njih dvojice, smatra Malcolm, nije želio da se Austro-Ugarska optereti s još dva miliona Slavena. Bi li Bosnom vladala Austrija ili Ugarska ili neko zajedničko tijelo ili bi bila pripojena Hrvatskoj? Austro-Ugarska nije željela da se Hrvatska osamostali, a još je manje željela da se Srbija proširi tako što bi sebi pripojila Bosnu, a onda potkopala austrougarsku vladavinu u Hrvatskoj. Srpska objava rata Osmanlijama 1876. godine napokon je navela Austrijance da ozbiljno razmisle o zauzimanju Bosne. „Da su bili uvjereni da sultan može očuvati vlast u Bosni na neograničeno vrijeme, ne bi bili ni prstom maknuli“, tvrdi britanski historičar.

CIVILIZIRANJE BOSNE

Kada su se već bili odlučili za zauzimanje Bosne, na nju su gledali kao na svoju jedinu koloniju, zemlju u koju idu u misiju civiliziranja, što je ustvari bilo samo drugo ime za eksploataciju prirodnih bogatstava iz dalmatinskog zaleđa. U često citiranoj, nedavno objavljenoj knjizi američkog historičara Pietera M. Judsona pod nazivom Historija Habsburškog carstva cijelo je jedno poglavlje posvećeno okupaciji Bosne. Judson navodi kako je Benjamin von Kallay, upravitelj Bosne i Hercegovine, okarakterizirao svoju tamošnju imperijalnu misiju sljedećim riječima: “(...) zadržati drevne tradicije zemlje, oživljene i pročišćene modernim zamislima; Austrija je veliko okcidentalno carstvo, zaduženo za misiju prenošenja civilizacije orijentalnim narodima.”

Državno-pravni, politički, ekonomski i finansijski položaj Bosne i Hercegovine, koja je bila teško opterećena izdacima za izgradnju čisto strateških komunikacija u interesu Monarhije, kao i prilike na području školstva bile su uzrok što se kod bosanskohercegovačke inteligencije uvriježio osjećaj da je zemlja tretirana kao kolonija. Međutim, nije tu bila riječ samo o nekom subjektivnom osjećaju jer su i najviši funkcioneri austrougarske uprave izražavali interno slična mišljenja. Tako je sam ministar finansija Bilinski izjavio na sjednici Zajedničkog ministarskog vijeća početkom 1912. godine da je Bosna i Hercegovina bila u izvjesnoj mjeri tretirana kao kolonija.

Krajem 1870-ih, zahvaljujući pobuni u susjednom Osmanskom Carstvu, Austro-Ugarska je postala kolonijalna sila okupiravši Bosnu, tada još uvijek komadić osmanske teritorije. Tada počinje tridesetogodišnja „civilizacijska misija“ koju su provodili stranci, činovnici, učitelji, svećenici, ali i tehničari svih vrsta. Koloniziranim narodima Bosne i Hercegovine vladat će zajednički ministar finansija Austro-Ugarske. Judson podsjeća kako je, izraženo Kallayevim riječima, okupacija Bosne i Hercegovine utjelovljivala načela liberalnog kolonijalnog carstva u očima cijele Evrope.

Kolonijalni projekt u Bosni i Hercegovini, piše Judosn, od početka su podjednako podupirali liberali, katolički aktivisti i slavenski nacionalistički političari, koji su svi redom okupaciju smatrali korisnom i za Bosnu i za carstvo, ali iz veoma različitih razloga. Invazija je prema riječima jednog katoličkog političara “promicala cilj humanosti i civilizacije” stvaranjem “produktivnog mira”. Neki drugi katolički aktivista objavio je djelo pod nazivom “Kako se u Bosnu može usaditi evropska kultura?”, a jedan slavenski nacionalistički zastupnik iz Dalmacije ustvrdio je da okupaciju može opravdati jedino ideja civilizacijske misije. Stoga je cijela vojska činovnika pratila austrougarske vojne jedinice preko rijeke Save u osmansku Bosnu.

Habsburške su vlasti krenule fabricirati čak i historiju Bosne, a Kallay je lično predvodio ovaj projekt. Kako podsjeća historičar Robert Donia, Kallay je 1884. zadužio svog kolegu i prijatelja Lajosa Thallóczyja da napiše dvotomnu historiju Bosne i Hercegovine od antičkih vremena do 1856. Thalloczy je prihvatio izazov, ali nije uspio u svojoj nakani pa se Kallay okreće Janosu Asbothu, koji završava knjigu na engleskom jeziku pod naslovom An Official Tour through Bosnia and Herzegowina.

Razvijajući posebnu historiju Bosne i Hercegovine, Kallay i drugi carski upravitelji nastojali su opravdati okupaciju Austro-Ugarske, kao i izolirati novu koloniju od opasnih trendova koji su dolazili od njezinih susjeda. Kallay se najviše divio rimskom razdoblju u evropskoj historiji, a osmanska vladavina Bosnom posmatrana je kao beznačajna iako je trajala četiri stoljeća. Stoga su mnogi posjetitelji osmanske građevine u Bosni pripisivali Rimljanima. Tako je mostarski Stari most bio posmatran kao djelo rimskih graditelja, iako je bila riječ o remek-djelu osmanske arhitekture iz 16. stoljeća. No, takvom se pristupu potpunog brisanja osmanske zaostavštine na sugestivan način itekako insistiralo pa je, naprimjer, objavljivana slika Starog mosta u tadašnjim novinama s potpisom Römerbrücke, odnosno Rimski most.

KREDITI ZA INFRASTRUKTURU

Da bismo razumjeli kako se, zapravo, Monarhija ponašala u Bosni i Hercegovini, kako je ovu zemlju posmatrala kao koloniju i koliko je njena misija civiliziranja koštala Bosnu i Hercegovinu, treba pročitati kapitalno djelo Dževada Juzbašića Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom, koje je izdala Akademija nauka i umjetnosti BiH. Juzbašić argumentirano, dokumentirano i bez ikakvog romantičarskog zanosa donosi podatke o tome koliko je koštala izgradnja infrastrukture u Bosni, građene ponajprije zbog izvoza sirovina i poslova koje su držali stranci te kako je iz budžeta Bosne i Hercegovine, njezinim vlastitim sredstvima, građeno i izgrađeno sve ono na šta se danas gleda kao na civilizacijski iskorak.

 U Bosni i Hercegovini u doba austrougarske uprave, izuzev pruge Bosanski Brod – Zenica, koja je izgrađena iz okupacionog kredita, sve zemaljske željeznice građene su isključivo na teret bosanskog erara. Jedino su za realizaciju velikog programa izgradnje željeznica u Bosni i Hercegovini pred Prvi svjetski rat bile predviđene subvencije od Monarhije.

Austrijski poslovni krugovi prema Bosni su se odnosili kao prema koloniji. Austro-Ugarska je, uključivši 1880. Bosnu i Hercegovinu u svoje carinsko područje, privredno anektirala okupiranu zemlju, a taj je akt bio u suprotnosti s međunarodnim statusom Bosne i Hercegovine. Monarhija je u potpunosti zagospodarila bosanskim tržištem, a kidanje starih trgovačkih veza i novi uslovi poslovanja, te dolazak u prvim godinama poslije okupacije brojnih špekulanata iz Monarhije doveli su do propasti niza domaćih trgovačkih kuća i stvorili su proces brzog propadanja niza starih zanata. Juzbašić piše kako su najveće profite od prometa robom iz austrijskih fabrika i drugih zemalja imali trgovci naveliko iz Trsta i Beča kod kojih su se zaduživali bosanski trgovci.

Iako je ustvari raspolagala finansijskim sredstvima koja bi odgovarala jednoj osrednjoj državi, Austro-Ugarska je imala ambiciju da igra ulogu velike sile. Prema koncepciji ministra vanjskih poslova Haymerlea, Bosna i Hercegovina je trebalo da postane model i uzor za druge balkanske zemlje. Ostvarenje tih ciljeva zahtijevalo je znatne investicije kao i reformu zatečenih agrarnih odnosa. Nasuprot tome, Austro-Ugarska se, izuzev kratkotrajnog perioda neposredno po okupaciji, ograničila da sve do pred Prvi svjetski rat sopstvena državna sredstva daje samo za pokriće vojnih troškova.

Izgradnja sistema komunikacija predstavlja najkrupniji investicioni poduhvat okupacione uprave. Da bi izgradila željeznice, ona je podizala, na teret zemaljskog budžeta, zajmove kako iz zajedničkih sredstava Monarhije, tako i na evropskom novčanom tržištu. Pri tome je saobraćajna orijentacija bila prema Monarhiji.

Građene su uskotračne pruge čiji se kapacitet uskoro pokazao nedovoljnim, pa je to već početkom 20. stoljeća postala prepreka privrednom razvoju. Glavni razlog što nije izgrađena željeznička mreža koja bi odgovarala potrebama Bosne i Hercegovine i njene privrede bio je nedostatak finansijskih sredstava i suparništvo interesa Austrije i Ugarske. Izgradnjom skupih i nerentabilnih linija prema granici sa Srbijom došlo je do teškog finansijskog opterećenja Bosne i Hercegovine. To se, uz teret koji je zemlja snosila za vojsku i žandarmeriju i posve neodgovarajuću finansijsku odštetu na ime gubitka carinskih prihoda, negativno odrazilo na njen privredni i kulturni razvitak.

Osnovna, 1880. godine zakonski utvrđena smjernica za austrougarsku politiku u Bosni i Hercegovini bila je da upravu zemlje treba voditi tako da se njeni troškovi pokrivaju iz vlastitih prihoda. Zato je austrougarska administracija odmah zavela rigoroznu fiskalnu politiku i u odsustvu odgovarajućeg interesa privatnog kapitala orijentisala se na otvaranje izvora prihoda u samoj zemlji. Tome je išla naruku i okolnost što se u njenom posjedu našla većina šuma i cjelokupno rudno bogatstvo. Okupaciona uprava postala je najveći posjednik.

Koju godinu pred vlastitu propast Monarhija je, de facto, bankrotirala. Njen spoljno-trgovinski deficit, koji se pojavio nakon 1906. godine, dosegao je u 1912. godini rekordnu cifru od 743 miliona kruna. Mnoge industrijske grane dospjele su u veoma težak položaj, a osobito su bile pogođene tekstilna i papirna industrija. U ljeto 1914. još se nije mogao nazreti kraj ekonomske depresije. Izvoz na Balkan još nije bio pokrenut, investicije u industriji su prestajale, a masovna nezaposlenost postala je hronična pojava, koja je samo nešto opadala iseljavanjem.

Ne samo da civilnoj upravi nisu odobravana sredstva iz okupacionog kredita, već su zemaljske finansije snosile niz troškova čisto vojne prirode, kao što je gradnja kasarni, puteva do vojnih objekata. Konstantno su rasli izdaci zemlje za bosanskohercegovačke trupe, koji su zajedno s troškovima za žandarmeriju iznosili, npr. 1911. godine, 14,3 posto cijelog zemaljskog budžeta za spomenutu godinu.

„Bosna i Hercegovina je bila posebno teško finansijski opterećena izgradnjom na njen račun skupih strateških željezničkih pruga krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Ovo iznosim ne zato što smatram da bi sve te pojedinosti, inače dobro poznate u literaturi, trebalo da nađu mjesta u enciklopedijskom tekstu, koji je prostorno ograničen, nego mi je namjera da ukažem koliko je manjkava prezentirana opšta slika finansijskog položaja Bosne i Hercegovine pod austrougarskom upravom“, zaključuje Juzbašić.

 

I tada je Bosna imala visokog predstavnika

Austro-Ugarska je odlučila da vrhovnu upravnu vlast nad Bosnom i Hercegovinom vrši zajednička (austrougarska) vlada u Beču, a preko Zajedničkog ministarstva finansija, odnosno Bosanski biro, a koji je preko Zemaljske vlade u Sarajevu, imenovane 29. 10. 1878. (počela s radom 1. 1. 1879. godine), upravljao Bosnom i Hercegovinom.

Zemaljsku vladu su sačinjavali zemaljski poglavar, koji je bio titularni šef Vlade, a ujedno je bio i komandant okupacionih trupa, pa su tu funkciju stalno obnašali visoki carski oficiri, civilni adlatus koji je rukovodio radom Vlade i bio neposredno potčinjen Bosanskom birou, odnosno Zajedničkom ministarstvu finansija, te šefovi triju odjeljenja: za unutrašnju upravu, za pravosuđe i za finansije.

Ingerencije Zemaljske vlade praktično su svedene samo na pravo predlaganja carinskih propisa. Ovim je ozakonjen kolonijalni položaj Bosne i Hercegovine, koja postaje unosan izvor sirovina za privredne kapacitete Monarhije, te sigurno tržište za njihovu industrijsku robu. Apsolutistička opcija austrougarske uprave u BiH uobličena je i učvršćena u proljeće 1882. godine, nakon gušenja Hercegovačkog ustanka, kada je ustanak shvaćen kao upozorenje o neophodnosti poboljšanja efikasnosti uprave u Bosni i Hercegovini. Polazna tačka u tome bila je kako privremenu okupaciju pretvoriti u aneksiju koja je bila početni, trajni i krajnji cilj okupacije. Za realizaciju tih ciljeva odabran je i za ministra finansija imenovan Benjamin Kallay, Mađar, 4. juna 1882.


Benjamin Kallay

U ostvarenju tog zadatka Kállay je najvažniju ulogu namijenio državnoj upravi. Osnovne principe u njenoj organizaciji Kállay je iznio u memoaru koji je usvojen na zajedničkoj vladi prije njegovog imenovanja. Radi se o odvajanju civilne od vojne vlasti, tj. o uvođenju civilne, strogo centralizirane uprave. To je postignuto ojačanjem uloge Zajedničkog ministarstva finansija u bosanskim poslovima te ograničenjem nadležnosti ministarstva rata na čisto vojne poslove, čime je bh. uprava dobila građanski karakter, a pod neposrednim rukovodstvom civilnog adlatusa.

Kako pojašnjava Azem Kožar s Filozofskog fakulteta u Tuzli u svom radu „Uloga civilnog adlatusa u upravljanju Bosnom i Hercegovinom“, Kallayev prosvijećeni apsolutizam, koji se zasnivao na vladavini bez naroda, a u ime naroda, bio je osnovni instrument austrougarske aneksionističke politike. Nosilac te politike trebalo je biti visokoobrazovano i strogo odabrano činovništvo. Kallayev prijedlog Naredbe o nadležnosti civilnog adlatusa car je odobrio 29. jula 1882. godine i to je bio prvi i najznačajniji propis kojim je regulisana uloga civilnog adlatusa u upravljanju Bosnom sve do ukidanja ove funkcije 1912. godine. Po ovoj naredbi odvojena je vojna uprava od civilne, čime je i de jure uprava u zemlji dobila civilni karakter.

Stranci su uglavnom bili nosioci administracije i oni su bili na važnim pozicijama, dok su domaći kadrovi nosili jednostavnije poslove. Samo dva bh. muslimana dosegla su položaj sreskog predstojnika, a samo jedan Srbin je dosegao do činovnika u Bosanskom birou. Među strancima u administraciji najbrojniji su bili Nijemci (13 %), Česi (11,63 %), Mađari (4 %), Poljaci (5,35 %) i Rusini (2,37 %).


Hugo Kutschera

Za prvog civilnog adlatusa imenovan je 15. jula 1882. godine baron Fedor Nikolić, unuk kneza Miloša Obrenovića, nadajući se da će to pozitivno utjecati na pravoslavno stanovništvo. Hugo Kutschera je, nakon Nikolića, imenovan za civilnog adlatusa 1887. i na toj dužnosti će ostati dugo vremena. Kutschera je diplomatsko iskustvo stečeno u Carigradu, gdje je obavljao dužnost savjetnika austrougarskog poslanstva, stavio u funkciju što revnosnijeg obavljanja povjerenih dužnosti. Bio je posebno omiljen među muslimanima.

Uz Kutscheru, u činovničkom vrhu, kao treći funkcioner austrougarske politike u Bosni i Hercegovini punih 20 godina bio je i general Johann Appel, zemaljski poglavar (od 9. augusta 1882. godine). Baron Benko je nakon Kutschere preuzeo dužnost civilnog adlatusa. Tu je bio i Kosta Hörmann, naturalizirani Hrvat, prvo vladin sekretar, potom dvorski savjetnik te direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koji je uživao veliko povjerenje među bosanskim Hrvatima.