Bosna i Hercegovina i Bošnjaci specifična su država i narod u Evropi. Država koju čine tri naroda koja su po mnogo čemu slični, ali u isto vrijeme toliko različiti. Dodatni izazov jeste što dva njena naroda imaju “rezervnu domovinu”, što se u bliskoj prošlosti pokazalo jako pogubno za opstanak Bosne i Hercegovine, a danas za njen razvoj.

Naša matična država i Bošnjaci izloženi su negativnim djelovanjem u većoj mjeri srpskog, hrvatskog, u novije vrijeme albanskog nacionalizma, a može se govoriti i o pogubnim efektima crnogorskog nacionalizma. Naravno, nužno je napraviti razliku između velikodržavničkih ideologija Srbije i Hrvatske, i Albanaca i Crnogoraca, s kojima imamo mnogo zajedničkih ciljeva, interesa i izazova.

BOŠNJACI S ARMIJOM RBiH POSTAJU SUBJEKT SVOJE SUDBINE

Granice Kraljevine Bosne i Bosanskog ejaleta poprilično su sužene u korist susjednih država, a Bošnjaci izvan svoje matične domovine uspjeli su se održati samo u Sandžaku u većem broju. To stoljetno širenje susjeda na račun bosanske teritorije i bošnjačkog stoljetnog prostora počelo je nakon opsade Beča, odnosno u procesu deosmanizacije Balkana ili, bolje rečeno, dehumanizacije.

Nažalost, taj se proces nastavio i jačim intenzitetom nakon balkanskih ratova, Prvog i Drugog svjetskog rata te Agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i Genocida nad Bošnjacima kroz sistemski pritisak, povremeno i torturu uz podršku državnog aparata ili uz njegovo prešutno odobravanje. Ta dešavanja izuzetno su bila vidljiva tokom nedavnih političkih napetosti u Crnoj Gori koji su se prelili i na sjeverni Sandžak te od početka agresije Rusije na Ukrajinu.

Kad svemu navedenom pridodamo savremene migracije prema Zapadu uvjetovane ekonomskim stanjem i drugim (ne)realnim faktorima, dolazimo do izuzetno zabrinjavajućih zaključaka o sadašnjosti i budućnosti BiH i Bošnjaka.

Prije davanja ocjena o aktuelnim procesima nužno je podsjetiti na historijski prelomni trenutak stjecanja nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine i formiranja prvi put vlastite vojske Armije RBiH, čime su Bošnjaci nakon više stoljeća postali subjekt svoje sudbine. Od tada Bošnjaci i u domovini i u domovinskim zemljama postaju i politički narod kroz svoje stranke ili učešće u građanskim i strankama drugih naroda tako da imaju najbolji politički položaj u svojoj novijoj historiji. Međutim, zbog moralne krize koja je zahvatila gotovo sve sfere društva, nisu uspjeli u dovoljnoj mjeri kapitalizirati tu historijsku priliku.

Složenost unutrašnjih odnosa među Bošnjacima koja se manifestira i kroz “višak” demokratije čine nas najmanje homogenim narodom na Balkanu. Takvo stanje usložnjava unutrašnji odnos tri naroda u BiH, korelacije sa susjedima te položaj Bošnjaka u državama nekadašnje Jugoslavije.

OBNOVA VELIKE SRBIJE KROZ “OPEN BALKAN”

O srpskom nacionalizmu nema potrebe mnogo riječi trošiti jer je on najdominantniji na Balkanu. Srbi imaju dugu historiju sukoba sa svim susjednim narodima i državama osim Rumunije. Ono što je nekad bila tzv. Velika Srbija sad je tzv. srpski svet za unutrašnju upotrebu, a “Open Balkan” za regionalnu. Vučiću najviše odgovara da je Srbija “trajno” na putu članstva u EU jer u takvim okolnostima Srbija ostaje prva na selu – Balkanu, a ako ikad uđe u EU, bit će “zadnja u gradu”. Nažalost, Albanija i Sjeverna Makedonija ušle su u rizični i nepredvidivi projekt “Open Balkan”, kroz koji će zasigurno imati još snažniji utjecaj Srbije na svom terenu.

Vučićev režim uspio je na svoju stranu pridobiti i neke manjine (Mađare, dijelom Hrvate te dvije političke opcije Bošnjaka), a saradnja s Hrvatima slična je onoj Dodik – Čović u BiH. Jedina istinska i proevropska opozicija SNS-u jesu Albanci, SDA Sandžaka i manjine okupljene oko koalicije “Zajedno za Vojvodinu – Vojvođani”.  Zbog toga je vrlo upitno nazire li se kraj diktature Vučića.

S druge strane, hrvatske aspiracije prema BiH nisu prestale njenim ulaskom u EU, čak su postale intenzivnije. Izgledno je da se odustalo od rješenja hrvatskog pitanja kroz ulazak i BiH u EU, što je bio cilj hrvatske politike krajem 90-tih.

I Bošnjaci u Hrvatskoj i Hrvati u BiH nezadovoljni su svojim političkim položajem, prije svega izbornim zakonom. Oba naroda izložena su demografskoj eroziji, Hrvati iseljavanjem, a Bošnjaci više asimilaciji pa je zbog toga jako upitno ostvarenje promjena izbornog zakona i zasebne izborne jedinice u Saboru. Iako je historija sukoba Hrvata i Srba u BiH izuzetno teška i krvava, njihovi politički predstavnici uspjeli su naći zajedničke interese koji se najteže održavaju na funkcionalnost države u cjelini.

Bošnjaci su ponovo na historijskoj dilemi da li im je realnije ući u savezništvo sa Srbima kao što je bilo u vrijeme austrougarske okupacije. S obzirom na to da je vrlo izgledno da će Hrvati na sljedećem popisu, čije je održavanje izuzetno upitno, biti ispod 10 posto, činjenično stanje nalaže da Bošnjaci i Srbi moraju za početak bar više pregovarati, a manje se konfrontirati. 

IZAZOVI U ODNOSIMA BOŠNJAKA I ALBANACA

Nacionalizmi koji imaju i inkluzivnu komponentu za BiH i Bošnjake na Balkanu jesu albanski i crnogorski. Pored srpskog nacionalizma, koji je izuzetno napadan, albanska nacionalna ideologija u zadnja tri desetljeća ostvarila je niz pobjeda uz podršku “međunarodne zajednice”. Naravno, najveći uspjeh Albanaca jeste nezavisnost Kosova, a za kratkoću rata sa Srbima i brzinu reakcije Zapada imaju najviše zahvaliti Bošnjacima i našim stradanjima. Drugi veliki uspjeh jeste Ohridski sporazum, čime su Albanci dobili praktično treću državu na Balkanu. Pored navedenog, Albanci su značajan politički faktor u Crnoj Gori i proevropska opozicija u Srbiji. Najveći izazov za njih jeste kako da promijene Ramin režim u Albaniji, koji se hrani korupcijom i trgovinom narkotika.

Nažalost, Bošnjaci na Kosovu nemaju kapaciteta da iskoriste najbolji ustavni položaj, a iseljavanje i asimilacija prijete opstanku naše zajednice. Kad je pitanje položaja manjina na Kosovu, Albancima vrijeme ide u prilog i broj gotovo svih manjina značajno se smanjuje. Dodatni problem za odnos Bošnjaka i Albanaca predstavljaju aktivnosti pojedinih udruženja i osoba na relaciji Sandžak – Kosovo koji pozivaju “vraćanju” albanskim korijenima dijela Bošnjaka Sandžaka. S druge strane, jedna bošnjačka politička opcija saradnju s Kosovom vidi kao instrument internacionalizacije pitanja autonomije Sandžaka, dok je druga politička opcija povremeno izuzetno isključiva prema Albancima, čak i više od službenog Beograda.

Bošnjaci i Albanci Sandžaka i Kosova međusobno su se podržavali i “spašavali” u presudnim ratnim godinama u prošlom stoljeću, a Sandžak, posebno Rožaje, primio je veliki broj izbjeglica s Kosova. Ipak, treba biti iskren i istaknuti da albanski nacionalisti jedan dio Sandžaka vide kao svoj geopolitički prostor, što predstavlja opterećenje za odnose dvaju naroda u budućnosti.

ZAMKE CRNOGORSKOG NACIONALIZMA ZA BOŠNJAKE

Politika Bošnjaka u dva Sandžaka po mnogo osnova jeste suprotstavljena. Oni iz sjevernog, koji su bliži Beogradu, negativno su nastrojeni prema politici Mila Đukanovića i Bošnjačke stranke. Teza kojom brane svoj stav jeste da se crnogorski nacionalizam demografski i na druge načine hrani iz bošnjačkog korpusa, što je jasno vidljivo kroz popise stanovništva i kadriranje u politici. Postoji mišljenje da nezavisnost Crne Gore nije značajno izašla iz programa SANU-a i da je utapanje Bošnjaka u Crnogorce samo drugačiji pristup na putu ostvarenja ranije postavljenih ciljeva.

Iako je Crna Gora bila aktivni sudionik Agresije na RBiH, djelomična katarza Đukanovića i crnogorskog društva pokazala je da je prema Bošnjacima dovoljan mali korak da bismo mi uradili veliki iskorak, zaboravili bremenitost bliske prošlosti te dali podršku pozitivnim procesima. To se na najbolji način manifestiralo kroz reakcije na političke turbulencije u Crnoj Gori, koje i dalje traju, ali koje su nažalost više bile jednostrana reakcija na politiku službenog Beograda i jugonostalgije bez uvažavanja činjeničnog stanja na terenu.

Bez obzira na mali broj Bošnjaka u Sjevernoj Makedoniji, Albaniji i Sloveniji, njihov značaj može biti u budućnosti znatno jači. Do nas je!

Na kraju, Bošnjaci imaju izuzetne kulturne veze i s Turskom, Iranom i arapskim državama, s kojima imamo različite oblike tradicionalne i ekonomske razmjene. Povremeno takvi odnosi dodatno usložnjavaju stanje u BiH i položaj Bošnjaka, zbog čega je nužno ulaganje više truda u međusobno razumijevanje i uvažavanje.