Evolucija skoro svega, pa tako i narodnih mitova ima svoje prepoznatljive tokove. Urbani se mitovi možda brže prepoznaju kao mitovi u odnosu na razne druge, valjda jer se i sam život u urbanim sredinama i kulturama brže odvija i brže mijenja, vidljivije evoluira. Tako je recimo, potpisnik ovih redova, u svom nekadašnjem neznanju, do prije dvadesetak godina imao pogrešne podatke o jednom savremenom mitu sarajevske turbulentne stvarnosti, dok nije otkrio nove pojedinosti koje su prethodno bile prikrivene.

Kako su činjenice i okolnosti u vezi s tim mitom evoluirale, tako je sama autorova svijest počela da prepoznaje brojne detalje koji su počeli da razdvajaju činjenice od manipulativnih postavki, grešaka, fantazija, pa i od laži razvijenih oko tog mita. Govori se, dakle, o kontroverznim događajima u vezi sa smrću Boška Brkića i Admire Ismić, koje su publicistička, medijska, senzacionalistička, a onda i narodna predanja imenovala „sarajevskom verzijom Romea i Julije“. Admira Ismić i Boško Bato Brkić, oboje 25-godišnjaci, ubijeni su 19. maja 1993. godine dok su bježali iz opkoljenog Sarajeva, preko tadašnjeg mosta Vrbanja ka okupiranoj Grbavici, koju su držale snage Vojske Republike srpske.

Forsiranje legende o njihovoj smrti ostavilo je posljedice u javnom razvoju postopsadnog Sarajeva, tako da sad imamo povremene turiste u gradu, posjetitelje koji unaprijed pitaju svoje domaćine, vodiče ili nekoga iz turističke zajednice, gdje se nalazi most na kojem su „poginuli sarajevski Romeo i Julija“. Negdje su nešto pročitali o tome, prije dolaska u grad, ili im je neko rekao da je to jedna od poslijeratnih turističkih atrakcija. Većinu detalja ne znaju, ili ne razumiju, ali to ne sprečava neke lokalne turističke djelatnike da priču iskoriste za senzacionalizam i da romantičarskim pristupom strancima predstave još jedan u nizu lokalnih mitova, kao nešto dirljivo, čarobno, istovremeno tragično a „ljubavno“ po mjeri holivudskih pretjerivanja ili jeftinih ljubavnih romana. U međuvremenu, 28. jula 2023. stiže inicijativa iz Općine Centar Sarajevo za podizanje nekakvog javnog spomenika posvećenog Admiri i Bošku. Jasno je da narod na ovim prostorima uglavnom voli mitove, legende i ublehe, naročito one koji zvuče uzbudljivo, mistično ili bajkovito, ali ovaj put se otišlo predaleko u podilaženju takvom mentalitetu. Nije ovo prvo poslijeratno, interno poniženje za Sarajevo, ima ih podosta i nisu sva na istoj razini, ali se ponovo pretjeralo. Opet se pomjeraju granice i ukusa i razuma, iznova se pretjeruje kao i toliko puta prije. Logično pitanje se nameće – po čemu je taj ljubavni par toliko poseban da mu se podiže javni spomenik? Da li po tome što su bili navodno zagrljeni prilikom pogibije nadomak okupirane Grbavice, usred linije razgraničenja te 1993. godine? Da li samo po tome što su bili etnonacionalno mješoviti par? Možda po tome što su probali pobjeći iz opkoljenoga grada, iako su i brojni drugi pokušali izaći iz grada u to vrijeme, kao i ući u njega?

Pošto su solidne prilike da niko od nadležnih neće odgovoriti na ova pitanja a da pritom izbjegne mitologizaciju cijelog slučaja, možemo pokušati sami analizirati pitanja što se sama nameću. Samo da usput naglasimo da ova kontroverza oko spomenika ne mora biti u funkciji skretanja pažnje s višemjesečnog problema neredovnog odvoženja smeća na području općine Centar, a što se pored ostalog djelimično pripisuje načelniku ove općine Srđanu Mandiću. Nema dokaza tome, ali se i dalje mnogi mogu zapitati nije li važnije riješiti problem pretrpanosti smećem širom ove općine, ali i ostalih dijelova glavnog grada Bosne i Hercegovine, nego nametati javnosti spomenik posvećen političko-historijskom revizionizmu.

LAŽLJIVI STIHOVI

Stoga, da vidimo za ona pitanja, o čemu je riječ? Dakle, to što je Admira, prema zvaničnom predanju, zagrlila Boška nakon što su oboje pogođeni mecima, potom oboje preminuli na istom mjestu, jeste dirljiv trenutak uz tragediju, ali nije dovoljno za spomenik ove vrste. Jer nažalost, imamo bezbroj primjera gdje su majke svoju djecu štitile od metaka ili gelera za vrijeme opsade, što instinktivno, što emotivno, ili prijatelji svoga suborca, ili djeca svoje roditelje, supružnici također. Samo što ti primjeri nisu medijski zabilježeni i nisu do epskih proporcija razvijeni, te razaslani po svijetu, kao što se desilo s manipulacijom zvanom „sarajevski Romeo i Julija“.

To što su Admira i Boško bili etnonacionalno mješoviti bračni par, pritom usred opsade cijelog Sarajeva, može zvučati kao „egzotična“ senzacija nekom strancu koji slabo poznaje Sarajevo, pozadinu napada na Sarajevo ili ratni kontekst u cjelini, ali skoro svakom drugom ne bi trebalo da je nešto čudno. U Sarajevu je tokom cijelog razdoblja agresije živjelo i preživjelo mnogo takvih mješovitih brakova, skupa sa svojim potomstvom. Bilo je takvih brakova koji su sklopljeni usred rata, i ne samo u Sarajevu. Stoga, ni taj podatak nije naročito značajan u vezi sa Boškom i Admirom. Među pripadnicima Armije RBiH i policije, bio je nemali broj osoba iz tih famoznih nacionalno mješovitih brakova, kao i među izginulim braniteljima grada, i među ubijenim civilima.

Onda, pokušaj Boška i Admire da pobjegnu iz opkoljenoga grada, ostavljajući svoje roditelje u belaju, dijelom se može tumačiti kao njegovo dezerterstvo. Jer, drugi su bježali, neki uspješno, a neki tragično u pokušaju, ali uglavnom preko drugih kota oko Sarajeva, ne preko opkoljene Grbavice, Vraca i Trebevića. Naime, prvih mjeseci opsade poneko bi se uspio izvući iz Sarajeva preko Kiseljaka dok su odnosi s tamošnjim HVO jedinicama bili mirni. Za određeni novčani iznos u tadašnjim njemačkim markama moglo se izaći jedno vrijeme i preko područja pod kontrolom srpske vojske, a katkad i pod zaštitom UN trupa, i dalje za devizni novčani iznos. Za one koji nisu mogli i nisu smjeli ići preko srpskih barikada i rovova, pogotovo nakon što više ni njemačke marke nisu bile od pomoći za tako nešto, trčalo se preko aerodromske piste da bi se došlo do Igmana pod kontrolom Armije BiH. Nakon prelaska Igmana u druge krajeve Bosne i Hercegovine ili u Hrvatsku pa dalje. Poslije, kada je kompletiran čuveni tunel ispod aerodroma, onda se nije moralo pretrčavati aerodromsku pistu nego se išlo ispod pa opet preko Igmana. Međutim, Boško i Admira nisu išli na taj način, nego su krenuli pravo na Grbavicu, koja je bila teško uporište srpske vojske, guste koncentracije i vojnika i oklopne tehnike, bez povezanosti s nekim područjem kojim bi se prešlo na bosansku stranu. Nakon što su stradali prije samog ulaska na okupiranu Grbavicu, tijela su im ostala na „ničijoj zemlji“ nekoliko dana. Poslije su krišom prebačena na Grbavicu, gdje su sahranjena po srpskim običajima, a sprovod je vodio zloglasni pop Vojislav Čarkić zvani Pop Žućo, koji je bio pripadnik ravnogorskog pokreta i učesnik više napada na Sarajevo. Vojni odred vojske Rs-a je prisustvovao sprovodu uz počasnu puščanu salvu kakva se organizira za vojne veterane, dakle slavili su ih kao svoje junake.

AGRESIJA, A NE RAT ZAVAĐENIH PLEMENA

Znači, jasno je da nema nekih značajnih elemenata za podizanje takvog spomenika u Sarajevu, naprotiv, ovdje se vrši diskriminacija prema nekim osobama i događajima koji zavređuju spomenik.  O čemu se onda radi? Pa o manipulaciji osjećajima ljudi. Dovoljno je da se u javnosti vrti priča kako su se njih dvoje voljeli, pri čemu riječ – ljubav, inače toliko puta banalizirana do bola, jeste ključni izraz kojim se raznježi naivna masa i medijska publika, ionako sklona padanju na jeftine manipulacije. Jer, eto ispade da se niko nije volio kao njih dvoje. Svi ostali parovi moraju čekati da im neko javno prepozna ili prizna njihovu ljubav. Zato se i provukla patetična usporedba s Romeom i Julijom. Istovremeno, malo ko razmišlja o lošoj usporedbi i bez patetike, jer su oni književni Romeo i Julija dolazili iz dvije zavađene familije, a Boško i Admira nisu bili supružnici iz dvije zavađene porodice. Riječ je o podmetanju umjetne simbolike i predstavljanja stvari tako da ispadne kao da, eto, nisu porodice, nego dva „zavađena plemena“ – srpsko i bošnjačko. Oni koji javno plasiraju ovakve podvale uglavnom znaju da to nije istina, ali malo koga je briga za istinu ako laž djeluje privlačnije i sentimentalnije. Dio posla su odradili i rokeri iz sastava „Zabranjeno pušenje“ sa svojom sugestivnom pjesmom posvećenom ovom ljubavnom paru i njihovoj tragediji, za čije stihove se kaže da bi se navodno trebali naći na tom spornom spomeniku. U sramnoj pjesmi Sejo Sexon spominje kako Boško i Admira nisu „bili plemena istog“ niti su „imali istoga Boga“, što je direktno navođenje neupućenih kako se u Bosni i Hercegovini devedesetih vodio neki interni etnograđanski rat između kao zavađenih plemena, čije su žrtve naravno bili zaljubljeni par Admira i Boško, jer kao što je već utvrđeno, niko se osim njih dvoje nije tako volio. Nije čudno što su se ovim slučajem bavili i neki srbijanski mediji, pa je u beogradskoj produkciji snimljen i dokumentarac o ovome, naravno u korist već ustaljanog srbijanskog negiranja agresije na Bosnu i Hercegovinu uz stalno forsiranje priče o unutrašnjem sukobu između „muslimana i Srba“, o čemu pjeva i Sejo Sexon.

IGNORIRANJE STVARNIH JUNAKA

Iz više razloga je ova inicijativa sa spomenikom sramna i manipulativna. Naime, u Sarajevu nema spomenika mnogo zaslužnijim pojedincima i skupinama. Ako je već nekome stalo da se ovjekovječi mješoviti brak između supružnika različitih nacionalnosti ili možda vjerskih doktrina, onda se mogao spomenik posvetiti proslavljenom oficiru Armije RBiH i heroju odbrane Tuzlanskoga kraja, kapetanu Hajri Mešiću, Bošnjaku i njegovoj supruzi koja je bila Srpkinja. Ona je mogla da ode na srpsku stranu da je htjela, čak je spletom ratnih okolnosti otišla u nakratko u Suboticu kod svoje zaove, ali se potom svjesno vratila mužu i svojoj djeci. Nije htjela da ih napusti zbog odanosti, zbog hrabrosti i zbog ljubavi, ne samo prema svom suprugu i djeci koju je imala s njim nego i zbog svijesti o vrsti rata, o napadu na Bosnu i Hercegovinu i na kraj u kome je živjela. I rahmetli Hajro Mešić i njegova supruga Rada bili su na spisku za strijeljanje u nekadašnjoj JNA, koju su napustili 1991. godine, tokom rata u Hrvatskoj.

U vezi s odbranom Sarajeva već je poznato da su mnogi sarajevski Srbi, Sarajlije dakle, ginuli u redovima policije i Armije RBiH. Među njima i nositelji priznanja „Zlatni ljiljan“. Neki od njih su mogli pobjeći iz okruženog Sarajeva tada, neki su mogli preći i na suprotnu stranu, mogli su dezertirati, ali nisu. Sada se treba zapitati kako se oni mogu osjećati kada vide da se diže spomenik Bošku Brkiću, koji je dezertirao dok su oni zaboravljeni. Za njih nema ni pjesme. Proslavljeni „Zlatni ljiljan“ Rade Zoranović ili pokojni Čedo Domuz nemaju svoje spomenike u Sarajevu, a ima više razloga da ih dobiju nego par Boško i Admira. Jedini spomenik, ili neka vrsta filmskog spomenika, više elektronske vrste, posvećen Srbima u Armiji RBiH, jeste dokumentarac režisera Avde Huseinovića. Inicijativa sa spomenikom za Boška i Admiru diskriminatorna je uvreda za one sarajevske Srbe koji su preživjeli jugoslavenske i četničke granate kao i za one koji su ubijeni ili poginuli pri odbrani grada.

Teško je ovaj mit do kraja raščlaniti, jer nije ostao samo na lokalnoj razini nego je kao takav plasiran i u strane medije. Pored ostalih, na pogrešan i na sugestivan način o njemu je pisao i portal Glas Amerike – VOA, na bosanskom jeziku. U tekstu VOA na ovu temu, pored ostalog, stoji i ovakva rečenica: „Admira je bila Bošnjakinja, a Boško Srbin, te su iz okupiranog grada namjeravali preći na teritoriju pod kontrolom Vojske Republike Srpske.“ Svjesno ili ne, ovdje su grad pod kontrolom Armije BiH nazvali „okupiranim“, dok područje oko grada nazivaju samo teritorijom pod kontrolom vojske RS. Aluzije su ovdje jasne, posljedice po svijest čitateljske publike također. U komentarima neupućenih ili naivnih čitatelja povremeno se javi neko ko istakne da se prije svega radi o ljudima, to jeste da je riječ o dvoje stradalih ljudskih bića, bez nacionalnih odrednica. Naravno da je riječ o ljudskim bićima, ali nisu zbog toga stradali. Na ovaj način ispada kao da ostale žrtve, računajući i ubijenu sarajevsku djecu, računajući i branitelje, nisu ljudska bića ili još nije rečeno da jesu. Možda nedovoljno ljudska da dobiju ovakav spomenik ili više njih.  

Inače, za mnoge koji ne znaju, ili ne razumiju, spomenik za Boška Brkića i Admiru Ismić već postoji, odavno, samo u privatnoj inicijativi, ne državnoj. Nadgrobni kameni spomenik u obliku srca, s ugraviranim njihovim likovima, godinama se već nalazi na sarajevskom groblju Lav. Ko želi da ga obiđe, vidi ili dotakne, slobodno to može uraditi odlaskom na ovo groblje. Tako da nema potrebe za javnim spomenikom na sarajevskim ulicama, iz više razloga, od kojih je glavni  taj da je ova inicijativa politički potez, revizionistički, sraman i manipulativan, nikako human ili memorijalan.