„Cetinjski filološki dani“ ozbiljna su naučna konferencija koja se već četvrti put organizira u staroj prijestolnici Crne Gore. Svake godine okupi najeminentnije stručnjake iz oblasti filologije iz zemalja regije, ali i iz svijeta. Na ovogodišnjoj u Podgorici će biti prisutni filolozi, izuzmemo li domaće, iz 18 država – Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Kosova, Makedonije, Slovenije, Mađarske, Bugarske, Češke, Slovačke, Ukrajine, Njemačke, Poljske, Belgije, Španije, Škotske te SAD-a. Na Cetinjskim filološkim danima IV bit će obilježen i 130. rođendan Miroslava Krleže, među pratećim programima naći će se i „Tomasz Kamusella – Words in Space and Time: A Historical Atlas of Language Politics in Modern Central Europe“, te će biti upriličen i okrugli sto „Ruska agresija na Ukrajinu u očima slovenske filologije“.

Profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost (FCJK) na Cetinju Novica Vujović organizator je ovog skupa na svim nivoima, a i urednik je Zbornika „Cetinjski filološki dani“. On je za Stav govorio o ovoj manifestaciji, ali smo s njim porazgovarali i generalno o stanju u montenegristici. Interesantno je da crnogorski i bosanski jezik dijele slične sudbine – oba su dugo negirana i još uvijek se negiraju iako su historijske činjenice. Također se dotakao i fenomena tzv. zajedničkog jezika, ali i raznoraznih „diverzija“ s kojima se montenegristika i bosnistika skoro svakodnevno susreću.

STAV: U prvoj trećini mjeseca septembra bit će održani „Cetinjski filološki dani IV“, naučna manifestacija koja je po temama i interesovanju naučnika iz velikog broja zemalja odlično prihvaćena širom svijeta. O koliko ozbiljnoj konferenciji se radi, najbolje govori činjenica da će na ovogodišnjoj učešće uzeti predstavnici univerziteta, instituta za jezik, instituta za književnost i nacionalnih akademija nauka iz 18 država. Šta će biti u fokusu ovogodišnjih „Cetinjskih filoloških dana“ te koliki je sveukupni značaj ove konferencije?

VUJOVIĆ: Međunarodna naučna konferencija „Cetinjski filološki dani“ predloženim temama i ove je godine privukla pažnju znatnoga broja naučnika, i to više od 80 jezikoslovaca, stručnjaka za književnost, historiju, etnologiju i kulturu slovenskih društava. A ovoga će septembra, kako ste i naveli, učesnici na Cetinje doći iz svih zemalja regiona, brojnih država Evrope, kao i iz SAD-a.

FCJK ovu je konferenciju utemeljio 2017. s ciljem da se relevantni predstavnici slavistike i filologije uopće bolje upoznaju i usmjere na montenegrističke teme, da se obavijeste o postignućima crnogorskih kolega, kao i da se institucionalnom i ličnom uspostavom saradnje, zajedničkim radom, dakle, realiziraju novi projekti u filologiji. Budući da je bilo dosta nemara i neadekvatnoga tretmana crnogorske baštine u višedecenijskome djelovanju vodećih crnogorskih institucija nauke i kulture, naš je fakultet u sami vrh svojih prioriteta morao postaviti organiziranje konferencije čiji će koncept počivati na multidisciplinarnosti i velikoj otvorenosti za inostrane naučnike. Ove godine imamo podjednak broj izlagača u jezičkoj i sekciji koju smo imenovali kao književna i kulturološka. Raduje nas što su mnogi od inostranih učesnika za svoje teme odabrali razne pojedinosti iz korpusa crnogorske filologije, čime će doprinijeti popunjavanju brojnih praznina koje još čekaju naučni odgovor. Uporedo s tim, naši zbornici referata „Cetinjski filološki dani“ dostupni su i u e-formi kao dio ugledne baze filološke literature slavističke katedre Univerziteta u Kanzasu, što dodatno i našoj konferenciji i cetinjskome Fakultetu i montenegristici u cjelini − obezbjeđuje veću vidljivost u svijetu.

STAV: Već godinama vrlo uspješno sarađujete i s kolegama s Filozofskog fakulteta i Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu, ali i drugim visokoobrazovnim institucijama u BiH. Čini se da postoji i svojevrsna poveznica između BiH i Crne Gore kada je jezik u pitanju – oba jezika dugo su negirana, a i danas se negiraju?

VUJOVIĆ: Vrlo poštovani učesnici konferencije „Cetinjski filološki dani“ jesu i bh. filolozi. Današnja saradnja, međutim, nije bez ranijih i ozbiljnih korijena. U Sarajevu su radili Jovan Vuković i Dragomir Vujičić, da spomenemo samo dvojicu poznatih crnogorskih dijalektologa, dok je montenegristici, naprimjer, dragocjene priloge u domenu dijalektologije, onomastike te izučavanja jezika crnogorskih pisaca darivao bh. dijalektolog Asim Peco. Profesorica je našega fakulteta cijenjena Hasnija Muratagić-Tuna. Jedno vrijeme predavač na Cetinju bio je i profesor Ismail Palić. U programu svakoga simpozijuma od njegova pokretanja su drage kolege Amira Turbić-Hadžagić, Alen Kalajdžija, Jasmin Hodžić i drugi, o koje sam se u ovome svođenju ogriješio.

Savremena je saradnja crnogorskih i bosanskih filologa podstaknuta i situacijom u kojoj smo i jedni i drugi suočeni s teškim problemima. Brojne su specifičnosti unutrašnjih stanja i, razumije se, navođenje svih pojedinosti nadilazi obim ovoga odgovora, ali načelno posmatrano negiranje bosanskoga i crnogorskoga jezika dominantno dolazi od nekih srpskih filologa i raznih velikodržavnih ideologa čiji je cilj asimilacija svega nesrpskog na prostoru današnjih štokavskih jezika. Svjedoci smo da su i bosanski i crnogorski, kao i spomenici tih jezika i kultura u kontinuitetu predmet raznih deklaracija (ona iz 2017. godine o tzv. zajedničkome jeziku poznata je još i kao sarajevska) koje pansrpski nastrojeni srbisti i nekolicina aktivista u nauci obznanjuju kao dokumente o njihovu pravu na sve kulturne vrijednosti koje postoje u Crnoj Gori i BiH u prošlosti i danas.

Redoslijed procesa u filologiji, nažalost, deformirali su oni koji su više od dva vijeka starom konceptu jezičke norme Vuka Karadžića, i to konceptu po kojemu svi štokavci moraju biti Srbi, dali veću važnost od stvarnog stanja na terenu u 2023. godini, ili goleme mase filološke literature u nas, zatim pojmovno-terminoloških te teorijsko-metodoloških novosti mlađih generacija filologa u svijetu itd. Takvom se naučnom anahronošću kulturna i javnost u cjelini na prostoru bivše Jugoslavije samo dodatno zbunjuje, no uprkos tome „jedino pravedno rješenje“ – kako ističe jezikoslovac Stjepan Damjanović – „jeste poštovati volju svakog naroda da nazove svoj jezik onako kako želi, a vi što mislite o tome u drugoj sredini je vaš problem. On mora određivati kako će se normirati taj jezik i nema zamjene za takav stav jer svaki drugi stav vodi u nesporazume i svađe“.

I kada ne bismo uvijek opravdavali neizbježno preplitanje jezikoslovne i političke dimenzije ovoga problema (a neizbježno je po prirodi stvari uvijek i svugdje kada su u pitanju standardizacija jezika i kreiranje jezičke politike), mogli bismo potvrditi da bosanski i crnogorski kao standardni jezici na štokavštini nesumnjivo postoje, ma šta o tome izrekla politika neke druge države.

STAV: Govoriti o crnogorskom jeziku skoro je nemoguće bez spomena na 8. decembar 2017. godine, na datum kada je Crnoj Gori dodijeljen međunarodni jezički kod. Šta znači crnogorskoj lingvistici, pa i generalno filologiji, dodjeljivanje ovog koda?

VUJOVIĆ: Međunarodni kod za crnogorski jezik dodijelila je Kongresna biblioteka iz Washingtona. Njihovi su timovi u dužem periodu analizirali i vrednovali procese na planu jezika, naše i inostrane bibliotečke fondove i izdavaštvo, pa i konačnu odluku donijeli početkom decembra 2017. Tada je dodijeljena i oznaka za crnogorski jezik CNR. Otuda se u ovoj činjenici steklo više administrativnih garancija koje daje jedna važna adresa da će naša naučna i druga izdanja u svjetskim bibliotečkim bazama biti prepoznata po samostalnome kodu, kako je to uobičajeno i kada su drugi jezici u pitanju.

STAV: Koliko Crnogorci njeguju vlastiti maternji jezik – crnogorski jezik? Vjerujemo da je društvo i u jezičkom segmentu poprilično podijeljeno – jedni govore crnogorski, a drugi srpski jezik?

VUJOVIĆ: Prvo, treba imati u vidu ovo − nedugo po uspostavljanju sociolingvistike kao discipline posve je bilo jasno, a u literaturi je na različitim iskustvima obrazlagano, da jezičku politiku treba voditi spram potreba datoga društva i kulture te da, ukoliko to ne radimo sami, radit će drugi, ali za tuđe interese.

Procesi u crnogorskome društvu umnogome su pogledu, a kada je službeni jezik u pitanju i te kako, bili usmjereni kasnom uspostavom institucija. Nedostatak institucija i državne strategije manje ili više uspješno nadomještan je radom pojedinaca, a u vezi s tim vrlo slikovita može biti činjenica da Crna Gora prvi put ministarstvo kulture formira 1992. godine.

Vidljivo je da je historija crnogorskoga jezika tekla u različitim pravcima, s posvjedočenim različitim kulturnim i ideološki projektovanim utjecajima, tekla je ta historija u različitim državnim i zakonskim okvirima, tekla je i pod različitim imenima toga jezika – i sve je to dio našega nasljeđa koje se u crnogorskoj filologiji proučava i adekvatno kontekstualizira. Podjele, međutim, postoje i danas, ali su na planu vrijednosnih sudova u vezi s crnogorskim jezikom one produkovane ideološkim i političkim aktivizmom pojedinaca i organizacija (prije svih Srpska pravoslavna crkva, Matica srpska, neke političke stranke) koje se izrazito protive crnogorskome jeziku. Nama je u Crnoj Gori, a vjerujem i kolegama u regionu, posve očigledno da su u ovim procesima naučne činjenice žrtvovane ideološkim interesima negatora crnogorskoga jezika.

Srpski jezikoslovac Ranko Bugarski u jednome je novijem radu ispitivao jezičke nacionalizme na prostoru bivše Jugoslavije, te će, uz ostalo, napraviti podjelu na ofanzivni (ekspanzivni) nacionalizam i nacionalizam koji je odbrambeni, a u vezi s tim za srpski jezički nacionalizam napisat će da je primjer ekspanzivnog nacionalizma jer je u temelju njegovu širenje na okolne teritorije. S druge strane, crnogorska je kultura od 2020. bez jasne i jedinstvene kulturne strategije. Štaviše, mnogi su segmenti naše kulture administrativno i finansijski stopirani ili usmjereni u pravcu koji poništava karakter multikulturnoga i građanskog crnogorskog društva, te u pravcu oživljavanja tradicionalističkih stavova o crnogorskoj kulturi kao regionalnome fenomenu širega srpskog korpusa. Uporedo je s tim u više navrata od 2020. od raznih političkih funkcionera vladajućih struktura negirano postojanje crnogorskoga jezika, kulture i tradicije. Na udaru takve politike našao se prije ostalih FCJK.

Neka posljednja istraživanja govore da se oko 50 posto ispitanika izjašnjavaju kao govornici crnogorskoga jezika.

STAV: Govorimo li svi u regiji istim jezikom?

VUJOVIĆ: Čini se da oni koji dominantno kontroliraju javni diskurs o ovoj temi najčešće govore kao politikanti, nerijetko proizvodeći tenzije među građanima ovoga regiona koji su nesumnjivo i kulturom i privređivanjem i brojnim vezama vjekovima upućeni jedni na druge. Ponovit ćemo – na štokavskome jezičkom prostoru postoje četiri samostalna standardna jezika: bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski jezik. Ipak, najbitnije za sve koji u ove vrste rasprava ulaze jeste da krenu od elementarne i naučno utemeljene činjenice o razlikovanju jezika kao sistema i jezika kao standarda. Jezikoslovac Josip Silić više je puta i u raznim prilikama objašnjavao: „U sociolingvističkome smislu jedinstva nikada nije bilo. Nije bilo, rekli smo, supstancije na temelju koje bi se moglo govoriti o tome jedinstvu. Često se namjerno sa sociolingvističke problematike (koja je conditio sine qua non standardnoga jezika) prelazilo na lingvističku. Nije se razlikovao štokavski kao sustav od štokavskoga kao standarda. Zato je nelogično govoriti o „raspadu srpsko-hrvatskoga“. Raspasti se može samo ono što prirodno postoji.

U kontekstu ovih naših nesnalaženja često se sjetim Pecove rečenice: „Jeziku je najbolje kada nije među naoštrenim zubima.“ Uz mnogo više tolerancije, poštovanja naučnih istina i stavova sagovornika i o ovome pitanju će se raspravljati mnogo mirnije.

STAV: Kako je tekao proces osnivanja FCJK? Je li bilo sabotaža?

VUJOVIĆ: Montenegristika danas kao najznačajniji istraživački i izdavački centar ima FCJK. U izdanjima i međunarodnim aktivnostima ta ustanova realizira projekte za njegovanje najvrednijih ostvarenja u historiji ove discipline, a značajnih za crnogorsku kulturu uopće. Na utemeljenje ovakve ustanove nije se čekalo, već su ambijent za otvaranje fakulteta na kojemu će se izučavati jezikoslovna i književna montenegristika različite generacije u dužem nizu godinama pripremale. Pripremala ga je, prije svega, grupa crnogorskih naučnika i književnika otpočinjanjem temeljnoga emancipatorskog pokreta još 1960-ih. Dugo bi se dalo o tome govoriti, no bez onoga što su u pogledu borbe za ime i identitet crnogorske kulture, tradicije, jezika i književnosti učinili i nama današnjima ostavili pregaoci poput Radoja Radojevića, Vojislava Nikčevića, Danila Radojevića, Pavla Mijovića i drugih koji su s njima radili – sva naša znanja i mogućnosti u institucionalnim kapacitetima bili bi daleko oskudniji.

FCJK osnovan je 2014. godine, tj. ondašnji Institut za crnogorski jezik i književnost tada je prerastao u fakultet.

Nakon obnavljanja državne samostalnosti 2006. godine, crnogorski jezik je priznat i kao nastavni predmet i kao službeni jezik prema Crnogorskome ustavu iz 2007. godine, a izrađeni su i standardološki priručnici. Koliko je na poslovima standardizacije jezika bio značajan kadar Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, razvidno je iz knjige Crnogorski jezik 1768−2020: bibliografija (u njoj je na gotovo 1.000 stranica razvrstano 13.437 jedinica).

U posljednje vrijeme kalendar aktivnosti FCJK toliko je sadržajan da ne može proći mjesec da na FCJK ne gostuju po nekolika inostrana predavača zahvaljujući sporazumima o razmjeni kadra koje imamo s inostranim institutima i fakultetima; redovno tragom kakvog istraživačkog projekta na FCJK dođe neko od inostranih istraživača u traganju za literaturom ili na konsultacije s crnogorskim kolegama; doktorandi iz cijeloga svijeta dolaze za pripremu i realizaciju anketnih upitnika u vezi s crnogorskim jezikom, nedavno su održani dani češke kulture na FCJK; nakon toga uslijedio je višednevni program umjetnika iz Ukrajine s tematskom izložbom Kijev u ratu, dok se baš sad pod krovom naše ustanove realizuje ljetna škola crnogorskoga jezika i kulture za strane slaviste. I tako redom o mnogim drugim aktivnostima.

Vrata naše ustanove, da to i istaknemo, otvorena su za sve koji rade u slavu i za interes montenegristike!

STAV: Kakvo je trenutno stanje u montenegristici? Postoje li faktori koji vrše „diverzije“ iznutra?

VUJOVIĆ: Već smo istaknuli da je Fakultet za crnogorski jezik i književnost, njegova izdavačka djelatnost i brojne aktivnosti trenutno najviše mjesto montenegristike.

S druge strane, crnogorska iskustva svjedoče kako se struka i autoritet naučnika mogu zloupotrebljavaju za materijalizaciju političkih ideja i ideoloških isključivosti. U tradicionalističkoj filologiji posvjedočena je bila tzv. ideologija standardnoga jezika i najrazličitiji primjeri zloupotrebe standardnoga jezika u pravcu koji nije imanentan prirodi jezika i procesima u jeziku, pa su se na udaru tih ideologa službenoga srpskohrvatskoga/srpskoga jezika našle mnoge markantne općecrnogorske jezičke osobine. Treba imati na pameti da je kompleksnost crnogorske situacije u tome što je tokom nametanja jezičke norme od nekih beogradskih standardologa u jugoslavenskoj državi paralelno s tim svaka općecrnogorska jezička osobina tretirana ne samo kao nestandardna, regionalizam ili pokrajinska riječ, već joj je negiran crnogorski identitet, pa je proučavana kao dio korpusa srpskoga jezika, konkretno kao proizvod teritorijalnoga raslojavanja srpskoga jezika.

Novije je vrijeme, međutim, opet kroz navodno naučni diskurs jedne knjige, donijelo pokušaje predstavljanja crnogorskoga kao jezika crnogorske nacionalističke isključivosti, arhaičnosti i prošlosti. Dokaza za rečeno, razumije se, ne može se naći niti u važećemu pravopisu i gramatici, niti u stavovima vodećih jezikoslovaca naših, pa konstatujemo da se svakako s pravom na takve članke gleda kao na aktivizam u nauci.