Na današnji dan, 30. novembra 1874. godine rodio se Winston Churchill, jedan od najvećih državnik u historiji. Otac mu je bio Lord Randolph Churchill, mlađi sin sedmog vojvode od Marlborougha i ugledni političar (jedno vrijeme i britanski ministar financija). Majka mu je bila Jennie Jerome, ondašnja poznata ljepotica, kći američkog milionera Leonarda Jeromea, kojeg su nazivali kraljem Wall Streeta.

O Churchillu je napisano stotine, možda i hiljade knjige. Među njima je romansirana biografija Borisa Johnsona, također nekadašnjeg britanskog premijera, objavljena 2014. godine u Londonu pod naslovom The Churchill Factor.

Knjiga je pisana neobičnim stilom, s mnogo anegdota, a historijskim činjenicama dodavane su i osobne autorove impresije. Ovo prije svega literarno djelo, obogaćeno Johnsonovim domaštavanjima i vlastitim zamišljanjima ljudi, atmosfere i događaja, započeto je s nekoliko sličica kojima je nastojao predstaviti slavnog britanskog državnika, a koje ćemo ovdje, prenijeti.

*

Dok sam odrastao, nije bilo nikakve sumnje u to, Churchill je smatran najvećim državnikom kojeg je Britanija ikada iznjedrila. Od malena sam imao veoma jasnu ideju o tome šta je on uradio: uprkos minimalnim šansama, predvodio je moju zemlju do pobjede protiv jednog od najužasnijih tirana koji su se pojavili na ovom svijetu.

Znao sam osnove o njemu. Moj brat Leo i ja smo često doslovno gutali biografiju Life in Pictures, koju je napisao Martin Gilbert, toliko često da smo znali potpise ispod fotografija napamet.

Znao sam da je maestralno vladao vještinom govorništva, i moj otac je (kao i mnogi očevi naše generacije) recitirao neke od njegovih poznatih misli; a ja sam, čak i tada, bio svjestan da je ta umjetnost bila na izdisaju. Znao sam da je zabavan, da često iskazuje nepoštivanje i da je, čak i po standardima svog vremena, bio politički nekorektan.

Za večerom bi nam pričali legendarne priče: onu u kojoj je Churchill bio u toaletu kada su ga obavijestili da lord Čuvar tajnog pečata želi da se vidi s njim, a on je odgovorio da je već zapečaćen u tajnosti, kao i mnoge slične. Znali smo i onu po kojoj mu je poslanica socijalista, Bessie Braddock, navodno rekla da je pijan, a on joj je, zaprepašćujuće grubo, rekao da će se on otrijezniti sljedećeg jutra, a da će ona ostati ružna.

Mislim da smo načuli neku o jednom torijevskom ministru i gardisti... Vjerovatno ste je čuli, ali da je ponovimo. Tokom jednog ručka u Savoyu, s njegovim unukom sir Nicholasom Soamesom, čuo sam izvornu verziju.

I pored toga što Soames umije briljantno da ispriča priču, ona jasno odražava istinu – i govori nam upravo ono sto je suština ove knjige: da je Churchill imao ogromno srce.

“Jedan od njegovih ministara konzervativaca bio je peder, ako mogu tako da kažem”, rekao je Soams dovoljno glasno da ga svi gosti u restoranu čuju, “ali je bio i odličan prijatelj moga djeda. Uvijek bi ga uhvatili u njegovim avanturama, ali pošto u to vrijeme novinari nisu bili tu baš uvijek i svuda, niko o tome nije govorio. Jednoga dana kockao se sa srećom jer su ga uhvatili u akciji s jednim gardistom na klupi u Hyde Parku i to u tri ujutro – a da, bio je februar.

Ovo je odmah prijavljenu šefu poslaničke grupe, koji je pozvao Jocka Colvillea, privatnog sekretara moga djeda.

‘Jock’, rekao je šef poslaničke grupe, ‘plašim se da imamo veoma loše vijesti ‘o tome i tome’. Uobičajena stvar, međutim štampa se dokopala priče i nema šanse da ne iziđe.”

‘O Bože’, rekao je Colville.

‘Mislim da bi trebalo da dođem i da to lično saopćim premijeru.’

‘Da, pretpostavljam da bi trebalo.’

I tako je šef poslaničke grupe došao do Chartwella [njegov dom u Kentu], ušao u radnu sobu moga djeda, gdje je on radio za svojim masivnim stolom. ‘Izvolite’, rekao je poluokrenut, šta mogu učiniti za Vas?’

Šef poslaničke grupe mu je ispričao za nemili događaj. ‘Morat će da ode’, zaključio je.

Nastala je duga tišina dok je Churchill pušio cigaru. Zatim je rekao: ‘Da li sam vas dobro razumio da je ‘taj i taj’ uhvaćen s gardistom?’

‘Da, premijeru.’

‘U Hyde parku?’

‘Da, premijeru.’

‘Na klupi u parku?’

‘Tako je, premijeru.’

‘U tri sata ujutro?’

‘Tačno, premijeru.’

‘Po ovakvom vremenu! Čovječe, neke stvari vas zaista učine ponosnim što ste Britanac!’”

(Preneseno prema prijevodu Albion Booksa)