Grmi i sijeva od jutros, jesenja kiša praćena vjetrom pada od sinoć s malim prekidima. Bezbroj potočića sa svih se strana slijeva u našu tranšeju.

Na Jagodnjaku smo treći dan. Trebali smo biti zamijenjeni, da odemo malo na odmor dolje kod saniteta i komande. Nažalost, niko nije došao u zamjenu, ostali smo do daljnjeg u ovoj blatnjavoj kaljuži. Oskudan rov, u kojem smo se nagurali nas peterica, nije imao prostora više ni za jednu osobu. Alen i Harun bili su u samom ćošku zemunice, a Halid, Irfan i ja na ulazu. Svako malo izlazili smo da osmotrimo situaciju, a svaki izlazak značio je dodatno natapljanje jakni i čizama. U tranšeji je bilo dvadesetak centimetara vode.

Uzeli smo neke daske, koje su bile tu na grudobranu, i poredali ih da bi nam bilo lakše hodati. Alen i ja izašli smo iz tranšeje i otišli do obližnje polusrušene šupe da vidimo ima li kakvog materijala pogodnog da malo poboljšamo trenutno stanje tranšeje i zemunice.

Brzo smo pretrčali preko uske livade i kroz visoku travu došli do polusrušene šupe. Odmah do nje bio je oveći naslon otvorenog tipa u kojem je još bilo sijena. Preskočili smo preko djelimično srušenog zida napravljenog od cigle i našli se unutar naslona. Alen je prvi sjeo, a ja za njim. Bilo je ugodno, lijepo i suho. Izvalili smo se obojica naslonivši se na zid.

Jakne na nama bile su potpuno mokre. Presušio sam ruke i izvadio cigarete iz džepa. Zapalili smo šutke.

– Jagodnjak ovaj – progovorio je iznenada – koliko je ovo sad daleko od Brčkog?

– Ma otkud znam, valjda si ti taj odlikaš iz našeg razreda koji bi to trebao znati.

– Eh, mogao bih znati, al’ moram znati podatke; gdje smo mi, a gdje je Brčko.

– Mislim da nemamo potrebu time razbijati glavu, naročito ne u ovim uslovima i u ovom vremenu.

Nagurao sam sijeno ispod svojih leđa i još udobnije se smjestio kao u neki veliki mehki krevet. Kiša je pojačavala, pljusak kišnih kapi dobovao je po limu iznad naših glava.

Alen se promeškoljio i nastavio s pitanjima.

– A je l’ sve ti zapisuješ u tu svoju svesku, mislim svaki dan, sve što se desi?

– Ma ne zapisujem sve, nego kad imam vremena. Zapišem, eto, i ko mi cigare i metke duguje, da ne zaboravim,

– Hahaha, slaba ti je fajda od toga, to je sve otišlo u puh. Ja ako poginem, moj ti dug nema ko vratiti, pa bolje pobriši i halali.

– Pupupupu – pljucnuo sam na stranu. – Tobejarabi, nisi normalan o čemu pričaš, kakva pogibija i gluposti.

Ponovo smo zašutjeli.

– Nena i djed su sami sad kod kuće. Djed sigurno sjedi pored prozora i gleda niz cestu. Nana pravi ječmenu kahvu i ubacuje drvo po drvo u stari šporet. Eto, kao da ih gledam – prenu me Alen.

Vidjeh kristalno prozirnu suzu kako mu se ote i ode niz obraz. Sklonio ju je brzo mahnuvši rukom. Ja sam se pravio da ništa ne vidim upirući pogled prema našoj liniji.


Alen Halilović

Znao sam cijeli njegov život, kakav je i koliko je težak bio. Roditelji su ga napustili kad je imao četiri godine, nakon toga su ga podizali nena i djed. Bio je najbolji učenik u školi, bosanskohercegovački republički prvak iz fizike i matematike. Nekako pred sami rat odnio je i značajne nagrade na državnom jugoslavenskom takmičenju iz matematike.

– I kol’ko bi do Brčkog – kroz smijeh sam ga pitao da ga malo oraspoložim.

– Ima tačno kol’ko od Brčkog dovde, kiselo se nasmijao.

– E, jesi pametan, nisi ti džabe nagrade tolike odnio – govorio sam namještajući se u onom sijenu.

– Vidi, nešto sam te htio pitati pa sam čekao da budemo sami – opet se javi Alen.

– Da te izbrišem za ove dvije kutije cigara možda, da ti halalim?

Ponovo smo prasnuli u smijeh.

– Ma ne, nešto stvarno sam htio da pitam, da mi nešto pomogneš.

Vidio sam da je smrtno ozbiljan, podigao sam se na laktove, kao da ga bolje čujem.

– Pucaj, hajde, šta treba?

Prišao mi je još bliže, meškoljeći se.

– Mislio sam da mi pomogneš da odemo tamo preko kanala da naberem malo žita.

Zastao je, kao da je mislio da me je nečim uvrijedio.

– Žita – upitao sam ga.

– Jeste, žita, barem jednu vreću, pa bih ja to ovamo iskomio. Kad smo krenuli na liniju, djed i nena ostali su s dvije kile “Klasovnog” brašna. Nemamo, vjeruj, ništa, nena napravi nekad klasovni kolač, a nekad palentu. A nemamo više šta ni prodati.

Oborio je glavu i rukom čupkao iz sijena duge travke. Šutjeli smo obojica nekoliko trenutaka.

– Vidi, Alene, ja ti ne smijem tamo ići. Nemoj da glumimo heroje, nemamo pojma ni gdje su mine ni gdje su četnici. Ne znamo ništa, i sad da krenemo tamo tek tako, grlom u jagode. Možemo stati na minu, naletjeti na njihove ljude.

– Dobro, dobro razumijem te, ne moraš sad nabrajati. Upravu si, opasno je, al’, eto, mislio sam, ne znam, nemam neko drugo rješenje.

Izvadio sam nam po još jednu cigaretu, zapalili smo šuteći. Osjećao sam se kao da sam ga izdao. Nabrzinu, kao nikada, izvukao sam cigaretu, uzeo pušku i ustao.

– Idemo.

Ustao je i krenuli smo. Ja sam potrčao preko livade, on za mnom. Ubrzo smo bili na šestici kod Halida i Age. “Ooo, selam, selam, otkud vas, momci”, javiše se oni. Zovnuo sam Agu u stranu i ispričao mu naš plan. “Vidi, ako se zapuca tamo, znaj da smo mi. Ako možeš, kreni prema nama, ali u svakom slučaju, ne pucaj jer ćemo se ovuda izvući”, kratko sam mu objasnio uzimajući od njih vreću u kojoj su donosili hljeb iz komande.

Alen je stajao iza mene i samo šutio.

Skočili smo preko kanala i kroz šikaricu došli do njive zasijane kukuruzima. Vidio sam trag desno od nas. Ili su naši izviđači, ili je neko s naše linije dolazio po žito.

Bilo mi je nevjerovatno da je, iako stara jednu godinu, polovina tog žita bila i dalje u ljušturi, mada je iz nje vrlo lahko ispadala, čim se kukuruz dodirne. Ja sam gledao na stranu i osmatrao dok je on brao. Začas je vreća bila puna. Nabranu vreću iznio je Alen, a ja sam ostao. A onda sam sljedeću iznio ja, a on je čekao. I tako četiri ili pet puta.

– Idemo sada polahko izaći, dosta je – rekao sam mu.

Potvrdno je klimnuo glavom. Brzo smo, preko kanala i kroz šikaru, stigli natrag do naše linije.

Bio sam sav ukočen. Svakim sam se korakom plašio da ću stati na minu. Sada sam mogao odahnuti.

Pokupili smo sve žito na kamaricu i polahko ga u deci prenijeli do onog sjenika iza našeg rova.

– Slobodno ga tu ostavi, sutra možeš na miru komiti – rekoh mu.

Nagrnuli smo sijeno na žito i krenuli natrag na svoju liniju.

U jednom momentu osjetio sam njegovu ruku na svom ramenu.

– Fala ti, jaro, za ovo od srca.

Lice mu je sada bilo veselo i nasmijano.

– Ma ništa, mi smo braća. Samo da ti kažem da sam crk’o od straha tamo.

Ponovo se nasmijao.

Zemlja pod našim nogama bila je nadojena kišom, svaki naš korak pljuskao je posebnu melodiju.

Moj školski drug i ja, tamo na nekom Jagodnjaku, u ravnicama Posavine. Rat nas je doveo ovdje a da nikada nismo čuli za ovo mjesto. Tapkali smo po barama smijući se, slaveći život, mladost.

Tačno mjesec poslije na padinama Ozrena, posljednji dan naše smjene, kada smo se spremali kući, moj drug Alen pogođen je snajperskim metkom u glavu. Podlegao je na istom mjestu.

Tu se završio naš put koji je počeo u trećoj klupi od prozora. Ostala su sjećanja na njega koja nikada neće nestati.