Vijest da su Turska i Armenija održale razgovore o normalizaciji odnosa u Moskvi 14. januara 2022, prvi od 2009. godine o obnavljanju odnosa između dvije susjedne zemlje, nije bila udarna vijest van granica ovih dviju zemalja. Zapravo, jedva da je o razgovorima izvještavano na Zapadu. Međutim, važnost ovog (novog) početka jeste velika ne samo za Tursku i Armeniju nego za regiju, pa samim tim i svjetsku (geo)politiku.

Nakon sastanka izaslanika Serdara Kılıça, bivšeg turskog ambasadora u SAD, i Rubena Rubinyana, potpredsjednika armenskog parlamenta, obje strane izdale su identične, optimistično sročene izjave: “Tokom svog prvog sastanka, održanog u pozitivnoj i konstruktivnoj atmosferi, specijalni predstavnici su razmijenili svoja preliminarna gledišta u vezi s procesom normalizacije kroz dijalog između Jermenije i Turske. Stranke su se složile da nastave pregovore bez preduvjeta u cilju pune normalizacije.” Sastanak nije snimljen, a nakon toga izaslanici nisu razgovarali s novinarima.

Normalizacija u ovom slučaju znači otvaranje granice, koja je zatvorena od 1993, odnosno od početka armenske okupacije Nagorno-Karabaha i uspostavljanja diplomatskih odnosa, koje dvije zemlje nikada nisu imale.

Kada se napiše da Turska i Armenija nikada nisu imale diplomatske odnose, to na neki način zvuči obmanjujuće. Kao da nije postojala volja i da je historijsko breme to sprečavalo. Naime, kada je 1991. Armenija proglasila nezavisnost od Sovjetskog Saveza, Turska je bila prva zemlja koja je priznala novu državu. Ankara je pomagala svog novog sjevernoistočnog susjeda pružanjem humanitarne pomoći i snabdijevajući Armeniju prijeko potrebnom pšenicom. Pregovori za uspostavljanje diplomatskih odnosa  započeli su 1992. godine i nastavili su se neko vrijeme čak i nakon što su nekoliko mjeseci kasnije izbile borbe između Armenije i Azerbejdžana oko Nagorno-Karabaha. Iako su ostale mnoge razlike, dvije strane bile su u završnoj fazi izrade sporazuma kada se početkom aprila 1993. Turska povukla zbog zauzimanja zemlje od armenskih snaga u blizini Nagorno-Karabaha naseljenog Azerima, koji su Armenci etnički očistili. Tada je došlo do zatvaranja tursko-armenske granice. Nakon zatvaranja azerbejdžansko-armenske granice, Armenija, koja nema izlaz na more, našla se ograđena i s istoka i sa zapada.

Položaj “kosti u grlu”, koja sprečava ekonomsko-energetske tokove u regiji, Armenija je mazohistički držala trideset godina. “Prvi korak pun nade”, kako neki turski posmatrači ocjenjuju sastanak od 14. januara, jeste šansa da izađe iz tog položaja i, pomažući prije svega sebi, pomogne stabilizaciji i razvoju regije. Thomas de Waal, viši saradnik u Carnegie Europe i autor više izuzetno dobrih knjiga o regiji, rekao je u novembru da bi otvaranje granica i renoviranje željeznica prema Turskoj imalo ekonomske koristi za Armeniju, jer bi te rute mogli koristiti trgovci iz Turske, Rusije, Armenije, Irana i Azerbejdžana.

Ovaj korak (pun nade) nije zapravo prvi. Između 2007. i 2009. godine pod pokroviteljstvom Švicarske i velikom ulogom SAD pregovori o normalizaciji odnosa mnogo su obećavali. Proces je dobio nadimak “fudbalska diplomatija”, jer su u sklopu kvalifikacija za svjetsko prvenstvo Turska i Armenija bile u istoj grupi, a tadašnji predsjednici država prisustvovali su na oba meča – 6. septembra 2008. u Jerevanu (Turska pobijedila s 0:2) i 14. oktobra 2009. u Bursi (Turska opet pobijedila 2:0). Ova druga utakmica održana je četiri dana nakon što su protokoli o uspostavljanju i razvijanju bilateralnih odnosa potpisani 10. oktobra 2009. u Zürichu (Švicarska).

Međutim, protokoli iz Züricha nikada nisu ratificirani u parlamentima Turske i Armenije. U retrospektivi je jasno da je optimizam koji je pratio njihovo formiranje i potpisivanje bio na vrlo klimavim nogama. Ono što se previđalo tom prilikom bile su “poluge” kojima drugi igrači utječu na ove dvije države – armenska (zapadna) dijaspora na Armeniju i Azerbejdžan na Tursku. Azerbejdžan, u strahu da oslabi turska podrška za povratak njenih okupiranih teritorija, preko turske parlamentarne opozicije onemogućio je ratifikaciju, a armenska dijaspora to je učinila u armenskom.

Poslije drugog Azerbejdžansko-armenskog rata septembra i oktobra 2020. Nagorno-Karabah je oslobođen i time je najveća prepreka normalizaciji odnosa između Turske i Armenije otklonjena. Azerbejdžanski ministar vanjskih poslova Jeyhun Bayramov rekao je 27. decembra da Azerbejdžan “u potpunosti podržava” ponovni pokušaj Armenije i Turske da riješe odnose. Te podrške nije bilo prije 13 godina. Baku u normalizaciji tursko-armenskih uostalom vidi šansu da izgladi vlastite odnose s Jerevanom i da prebaci fokus na trgovinu kao win-win rješenje.

Koincidentalno, razgovori u Moskvi pali su u danima kada se obilježavala trideseta godišnjica tursko-azerbejdžanskih diplomatskih odnosa. Pismo koje je predsjednik Azerbejdžana uputio turskom predsjedniku Erdoğanu tom prilikom posredno govori sve o toj podršci. Adresirano s “dragi brate” pismo počinje: “Dao si neprocjenjiv doprinos razvoju i jačanju azerbejdžansko-turskih odnosa, saveza koji služi kao izuzetan primjer prijateljstva i bratstva i koje nema poređenja u svijetu.” Sasvim je sigurno da ne bi bilo toliko toplo da Aliyev ima bilo kakve rezerve prema normalizaciji tursko-armenskih odnosa.

Da li je armenska dijaspora, kao moguća kvariigra neutralizirana? Sudeći po pisanju jednog od (mnogih) medija Armenian Weekly (adresa u Watertownu, gradu u američkoj državi Massachusetts), premijer Armenije Nikol Pashinyan ovaj put nije ni konsultirao, što je veliki izvor ljutnje autora teksta Zamke nepotrebnih pregovora Armenije s Turskom. U razgovoru s jednim neostrašćenim predstavnikom armenske dijaspore, koji podržava tursko-armenski raprošman, uporedio je ostrašćenost dijaspora. “Pa oni su ti ludi kao i srbijanska, čikaški Srbijanci zagovaraju aneksiju Republike srpske, rat za Kosovo i dovođenje kralja na vlast, američki Armenci su slični u nemogućim zahtjevima”, rekao mi je.

Ako je Pashinyan (mudro) ovaj put zaobišao dijasporu, ne može baš u potpunosti ignorirati opoziciju. Predstavnik Jermenske revolucionarne federacije Dashnaktsutyun, koja se po uspaljenosti ne razlikuje mnogo od dijaspore, Kiro Manoyan govoreći za Sputnik Armenia halucinira o turskom ekspanzionizmu i plaši se da ni posredovanje Moskve neće spriječiti tu imaginarnu tursku ekspanziju na južni Kavkaz. “Moskva omogućava ovaj proces kako bi, ako je moguće, obuzdala utjecaj Turske u regiji, koji je porastao nakon rata. Jasno je da bi, ako Rusija to ne učini, Zapad postao posrednik.“ Hmm, kada je Zapad bio posrednik, nije se skoro ništa ni za milimetar pomjeralo, a Manoyan je bio i protiv protokola 2009, tako da je zapravo teško utvrditi šta on zapravo zamjera novom procesu. Barem nije pomenuo događaje iz 1915. niti teritorijalne težnje ka “zapadnoj Armeniji” (odnosno istočnoj Turskoj).

Kad već pomenuh 1915. godinu i armenske teritorijalne pretenzije, ovi razgovori jesu razgovori o praktičnim i savremenim pitanjima. U njima neće biti mjesta za historijske debate i rješavanja “historijskih nepravdi i pravdi”. Turski zvaničnici kažu da je najveća razlika u odnosu na 2009. godinu u tome što obje strane ne pokušavaju postići sveobuhvatni sporazum o pomirenju. Ograničeni cilj –  diplomatski odnosi i otvaranje granica – jeste prvi korak, ali oni ne znače raprošman i/ili pomirenje. Upravo zbog te razlike se može uložiti doza optimizma.

Što se tiče moskovskog posredovanja, turska strana izrazila je želju da se strane posvete direktnim pregovorima bez miješanja trećih strana. No, veliko je pitanje da li Pashinyan ima hrabrosti i manevarskog prostora za to.

U svakom slučaju, rezultati ove diplomatske inicijative već su opipjivi jer su dvije low-cost avio kompanije, turski “Pegasus” i moldovski “FlyOne”, počeli čarter-letove na liniji Istanbul – Jerevan. Nešto teško zamislivo i prije samo godinu. Naravno, put je dug i neizvjestan. Za razliku od prethodnog, koji je bio praćen medijskim bubnjevima i zurlama, ovaj proces započeo je tiho i skromno. Baš zato ima šanse da uspije.