Svaki rat, bez izuzetka, donosi neželjene posljedice. Otkrivanje evroatlanskog duboko ukorijenjenog rasizma, orijentalizma i islamofobije je, po mom dubokom uvjerenju, neželjena posljedica izvještavanja o drami ukrajinskih izbjeglica. Svo troje (rasizam, orijentalizam i islamofobija) su se prelili preko ekrana news kanala i novinskih stranica u formi koja je zaparala uši mnogim gledaocima, ali (očigledno) ne reporterima i urednicima. Barem ne dok ih reakcija publike nije natjerala na posipanje pepelom i izvinjenja.

Međutim, prije nego pređem na temu izvještavanja o nesretnim Ukrajincima koji traže utočište od ruske agresije u susjednim zemljama, moram da prvo da ukažem na jedan drugi fenomen površnosti ili “zaboravnosti”, koji je možda takođe pokazatelj izvjesne doze rasizma, orjentalizma i islamofobije.

Naime, već okoštala fraza u izvještajima i analizama ukrajinsko-ruskog rata je da je to “prvi rat u Evropi nakon Drugog svjetskog rata”. Da li je moguće da je balkanska klanica devedesetih prošlog vijeka zaboravljena? Ili je cilj predstaviti je drugačije? Ili možda “zapadni Balkan” nije Evropa? Šta god da je u pitanju, uvredljivo je.

EU je omogućila ukrajinskim izbjeglicama ostanak na teritoriji članica do tri godine. Za sada ih je po UN-u, oko pola miliona, ali neke procjene (rekao bih alarmantne) kažu da ih može biti i do pet miliona (ovaj gest EU može povećati broj). Lijep i plemenit potez EU zemalja, ali kada se sjetimo izbjegličke krize 2015. i kako se nogama i rukama, zidovima i žicama izbjeglicama iz Sirije (i šire) branio pristup EU tvrđavi (naročito u istočnom krilu, koje se sada pokazuje kao najgostoljubivije), ne možemo reći da se radi o univerzalnom humanitarnom principu, nego naprotiv – vrlo selektivnom.

“Oni tako liče na nas. To je ono što je tako šokantno. Ukrajina je evropska država. Njeni ljudi gledaju Netfix i imaju Instagram naloge, glasaju na slobodnim izborima i čitaju necenzurisane novine. Rat više nije nešto što posjećuje osiromašeno i udaljeno stanovništvo. To se može dogoditi svakome”, piše Daniel Hannan u londonskom The Telegraph. “Liče na nas” je lajtmotiv koji će se u različitim oblicima ponavljati u tim lamentima.

U petak, dopisnik CBS-a, Charlie D’Agata, rekao je o Kijevu da “ovo nije mjesto, uz dužno poštovanje, poput Iraka ili Afganistana, gdje su sukobi bjesnili decenijama. Ovo je relativno civilizovan, relativno evropski – i ja moram pažljivo da biram te riječi – grad u kojem to ne biste očekivali, niti se nadali da će se to dogoditi.”

Jako je pažljivo birao riječi, pa se, kada su CBS i on prošli kroz toplog zeca javnosti, koja nije primijetila tu “pažljivost”, nego ju je vidjela onakvu kakva jeste,– rasizam i orijentalizam – morao izvinjavati. “Oprostite mu, jer je glup”, tvitnuo je o Charliju Marwan Bishara, glavni politički komentator na Al Jazeera International.

Slučajno ili ne, baš nekako ubrzo poslije tog tvita, njegov kolega voditelj vijesti Peter Dobbie je takođe imao napad akutnog rasizma/orijentalizma. Komentarišući snimke gužve na željezničkoj stanici gdje ljudi očajnički žele ući u voz hladno je u kameru rekao: “Ono što je ubjedljivo, kada ih samo pogledate, način na koji se oblače, to su prosperitetni ljudi iz srednje klase. Ovo očigledno nisu izbjeglice koje pokušavaju pobjeći iz područja na Bliskom istoku koja su još uvijek u velikom ratnom stanju. To nisu ljudi koji pokušavaju pobjeći iz područja u Sjevernoj Africi. Izgledaju kao bilo koja evropska porodica sa kojom biste živjeli u susjedstvu.”

Al Jazeera se takođe izvinila, ne gledaocima, nego Twitter pratiocima naloga AlJazeeraPR koji ima 620 hiljada pratilaca – kap u moru od 270 miliona potencijalnih gledalaca. Tokom izbjegličke krize 2015. sreo sam se sa mnogo “prosperitetnih ljudih iz srednje klase sa kojima bih rado živio u susjedstvu”, a koje je EUropa surovo odbijala, budimo iskreni samo zato što su muslimani i/ili “braon boje”.

Kad smo već kod boje. U subotu je David Sakvarelidze, bivši zamjenik glavnog tužioca Ukrajine, govoreći za BBC izjavio “Za mene je to veoma emotivno jer vidim kako ubijaju Evropljane plavih očiju i plave kose”, što je naišlo na potpuno razumijevanje voditelja. “Sada im se dogodilo nezamislivo. Ovo nije nacija trećeg svijeta u razvoju. Ovo je Evropa”, skičala je o ukrajinskim izbeglicama dopisnica britanske ITV iz Poljske, Lucy Watson. Njena koleginica, dopisnica NBC Newsa, Kelly Cobiella je bila iskrenija: “Iskreno rečeno, ovo nisu izbjeglice iz Sirije, ovo su izbjeglice iz Ukrajine... Oni su kršćani, oni su bijelci, vrlo su slični ljudima koji žive u Poljskoj.”

Ne znam, možda je do mene, ali ja sam daltonista kada je ljudska patnja u pitanju. Jednako sam emotivan prema nepravdi i nasilju nad ljudskim bićima bez obzira na boju kože, kose i očiju. Taj “daltonizam” pokriva religije, geografske širine i dužine i stanje ekonomskog razvoja zemlje odakle su žrtve.

Ovo je ograničen uzorak, bilo je mnogo više sličnih ispada, na praktično svim jezicima i televizijskim kanalima Evrope. Neobična koincidencija ili zapravo, što je moje mišljenje sa početka, duboko ukorijenjen rasizam, orijentalizam i islamofobija? U svakom slučaju ispada da su ratovi u siromašnim zemljama trećeg sveta, Bliskom istoku, Siriji, Iraku i Afganistanu kao i patnja ljudi sa kojima NE bi živjeli u susjedstvu prihvatljiviji, ako ne i normalni za zapadne žurnaliste.

Ako se sjetimo, ne samo kako se izvještavalo, nego kako su izbjeglice sa Bliskog istoka, sjeverne Afrike i Azije, tretirane u toj finoj demokratskoj Evropi (naročito istočnoj) i kako se izvještava i kako su tretirane izbjeglice iz Ukrajine jasno vidimo razliku i dolazimo do hipoteze o “dostojnim” i “nedostojnim” žrtvama.

Dostojne žrtve će u medijima biti humanizovane, njihova viktimizacija će biti detaljna i u kontekstu. Narativ će izazvati empatiju gledalaca/čitalaca. Nasuprot tome, “nedostojne žrtve” nikad ne zaslužuju mnogo detalja, konteksta i/ili humanizovanja, uglavnom se svode na brojeve.

Postoji samo jedan izraz za to – licemjerje.

A kada govorimo o licemjerju, slijedeća priča je takođe poučna. Predsjednik Ukrajine Volodymyr Zelenskiy je donio odluku da osnuje legiju stranaca, odnosno da pozove dobrovoljce iz cijelog svijeta da se bore protiv ruske agresije. Dobro, to je možda razumljivo, odnosno nije licemjerno sa njegove strane.

Međutim, britanska ministrica vanjskih poslova Liz Truss rekla je da će podržati svakoga ko želi da ode u Ukrajinu da se pridruži međunarodnoj brigadi boraca protiv Rusije. Podsjećanja radi, to je ministrica zemlje koja je zajedno sa EU i SAD histerično vrištala o “nesposobnosti” Republike Turske da spriječi strane borce da se priključe sirijskoj revoluciji.

“Foreign fighers” je svojevremeno ad nauseam ponavljano u vijestima o Siriji. Ta ista Velika Britanija je onda oduzela državljanstvo nebrojenim muslimanima koji su otputovali u Siriju da pomognu sirijskom narodu u borbi protiv (od strane Rusije spasenog) tirana. I ne, ne radi se samo o onima koji su se regrutovali u ISIL, ne radi se čak ni o onima koji su otišli tamo da se bore.

Britanska novinarka Yvonne Ridley, u tekstu za Middle East Monitor pod rječitim naslovom “Ako Ukrajina može imati međunarodnu brigadu, zašto ne bi mogle Palestina i Sirija?” piše: “2019. godine posjetila sam kliniku za invalide gdje su traumatiziranu sirijsku djecu ponovo učili hodati. Upoznala sam britanske doktore, nastavnike i humanitarne radnike kojima je oduzeto državljanstvo jer su radili u Idlibu pod kontrolom pobunjenika. U nemogućnosti da iz ratne zone pokrenu pravno osporavanje odluke britanske vlade, sada su u pravnoj crnoj rupi. Nisu pokupili oružje niti izašli da se bore; oni su jednostavno htjeli pomoći običnom sirijskom narodu u njihovoj borbi za demokratiju i najbolji način na koji su to mogli učiniti je korištenjem vještina koje posjeduju. Sigurno se svi pitaju zašto je britanska vlada koja im je oduzela pasoše spremna da podrži one koji to žele u Ukrajini, pa čak i da se tamo naoružaju. Može li postojati očigledniji primjer licemjerja, islamofobije i rasizma od onog koji pokazuju Liz Truss i, vjerovatno, njen šef Boris Johnson i njihove kolege iz kabineta?”

Različiti aršini za plavooke i plavokose kršćane i “braon” muslimane možda nikada nisu bili očigledniji. Ne vjerujem da je to bila namjera. Samo neželjena posljedica, koju je teško ne uočiti i još teže zaboraviti.