Izjava predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana o negativnom pogledu Turske na želju Švedske i Finske da se priključe NATO alijansi odjeknula je i digla mnogo prašine u svijetu. U uslovima kada su na vrhuncu (propagandni) pokušaji da se svijet predstavi kao binarna crno-bijela stvarnost, ta se izjava može (i jeste) spinovati do apsurda.
Pomenuti uslovi čine da se sve prelama kroz jedan jedini kontekst – rat u Ukrajini, što jeste kontekst (objašnjenje) napuštanja neutralnosti ovih dviju skandinavskih zemalja i njihove želje da se priključe NATO-u, ali nikako nije kontekst u kojem treba posmatrati turski negativni stav prema tome. Šta to znači? To znači da su sva tumačenja koja u ovom stavu Turske vide to kao nekakav čin balansiranja bezgranično pogrešna, da ne kažem idiotska (poput komentara kakvi se mogu vidjeti na društvenim mrežama da je Erdoğan u “Putinovom džepu” i slične gluposti). Takvi (idiotski) komentari nisu slučajni nego su upravo rezultat “uramljivanja” situacije. Pri tome se izgleda “zaboravlja” da suverene zemlje, pa makar bile članice NATO-a, mogu imati legitimne sigurnosne interese. Taj “zaborav” tako je tipičan za Zapad kada je sigurnost Turske u pitanju.
Odlična ilustracija nerazumijevanja i neznanja jeste tekst izvjesne Natashe Turak na portalu (ni manje ni više) CNBC-a. Žurnalistkinja piše: “Erdoğan je također nazvao 'greškom' prihvatanje Grčke u članstvo NATO-a 1952. godine. Turska i Grčka su dugogodišnji rivali i borile su se u sukobima jedna protiv druge čak i kao članice NATO-a.” Teško je ne nasmijati se tolikom broju gluposti na tako malo slovnih mjesta.
Turska i Grčka primljene su u članstvo NATO-a istog dana, 18. februara 1952, i potpuno je nemoguća ideja (turske) “greške”, odnosno da je Turska tada mogla staviti veto na prijem Grčke. Greška na koju je predsjednik Erdoğan referirao jeste ponovni prijem Grčke u vojne strukture NATO-a, za koji je itekako bio potreban turski pristanak. Naime, Grčka se 14. augusta 1974. godine povukla iz integrisane vojne strukture NATO-a u znak protesta što je od grčke vojne hunte planirani genocid nad turskim Kipranima propao turskom vojnom intervencijom na sjeveru ostrva. Grčka se brzo pokajala i pokušavala da se priključi ponovo, ali je Turska, opečena rivalstvom, stavljala veto. I tek tu priča, o kojoj CNBC žurnalistkinja nema blagog pojma (i ne samo ona), postaje zanimljiva. Grčka je ponovo primljena u NATO novembra 1980. Šta se u međuvremenu desilo da Turska promijeni mišljenje? Brutalni vojni puč 12. septembra 1980, kojim je pod vodstvom pučističkog generala Kenana Evrena zbačena civilna vlast.
To je bio puč potpuno podržan od SAD-a i zanimljivo je da je jedan od emisara, koji su te godine dolazili u Ankaru da civilnoj vlasti zavrću ruku spiskom američkih zahtjeva, među kojima je bio i odustanak od vetoa za grčki ponovni pristup, bio niko drugi nego Joe Biden, aktuelni predsjednik SAD-a. Tada četrdeset i dvije godine mlađi i vrlo artikulisan. Interesantno, ali istinito, prva odluka pučističke “vlade” jeste bila da se Grčkoj odobri povratak u vojno krilo NATO-a. E to je (forsirana) greška na koju je Erdoğan mislio.
O drugoj citiranoj rečenici, “Turska i Grčka su dugogodišnji rivali i borile su se u sukobima jedna protiv druge čak i kao članice NATO-a”, i ne bih, samo mogu da zaključim da ogromna medijska kuća CNBC nema takozvane factcheckere (za razliku od neobrazovanih novinarki).
Ako se značenje “greške” u izjavi može tako promašiti, kako li je tek s rečenicom da su “skandinavske zemlje poput pansiona za terorističke grupe”? Uzgred, da se na moment vratim na Grčku – Grčka je također “pansion za teroriste”, ne samo (desetljećima), za tzv. Radničku partiju Kurdistana (PKK), nego od jula 2016. i za terorističku organizaciju fetulahdžija (FETÖ), na čemu joj se na jednoj grčkoj televiziji zahvalio i sam njen lider Fethullah Gülen. Sasvim je racionalno pitanje zašto bi Turska bezuslovno (naglasak na bezuslovno) prihvatila dva nova takva pansiona u alijansu koja treba da služi zajedničkoj sigurnosti?
Opštepoznato je da PKK teroristi manje-više otvoreno vršljaju Evropom, prikupljaju novac (uglavnom organizovanim kriminalom) i regrutuju teroriste. E sad, postoji bitna razlika između žmurenja na jedno oko ili gledanja kroz prste tog vršljanja i hinjenja vlasti zemlje da “nemaju pojma” (mada nema sumnje da i policija i tajne službe tačno znaju šta se događa), što je, naprimjer, njemački model, i sasvim otvorene saradnje vlasti s terorističkim grupama, kao što je to slučaj sa Švedskom. Uzgred, ministar inostranih poslova Turske Mevlüt Çavuşoğlu već je u nedjelju izjavio da je Finska u tom pogledu manji problem. “Finski ministar vanjskih poslova vrlo poštuje naš stav, ali mi ne vidimo istu stvar sa švedske strane”, rekao je.
Lista i historija turskih žalbi na ponašanje Švedske veoma je dugačka. No, te žalbe uvijek su ulazile u gluhe uši švedskih diplomata i vlasti. Ne treba ići dublje u historiju da bi se to ilustrovalo, dovoljno je podsjetiti (i/ili informisati) o nekim ključnim događajima tursko-švedskih odnosa u posljednje dvije godine.
Konferencija za štampu nakon sastanka Mevlüta Çavuşoğlua i švedske inoministarke Ann Linde 13. oktobra 2020. u Ankari je u tom pogledu nezaboravna; arogancija Lindeove, koja je tom prilikom ubjeđivala (skoro zahtijevala) da se Turska povuče iz sjeverne Sirije. ”Čijim autoritetom tražite od Turske da se povuče iz Sirije? Da li je režim u Siriji Švedskoj ili EU dao takvo ovlaštenje? Na svakom sastanku, na sastancima u Sočiju, Astani, kao i u svakom tekstu, podvlačimo teritorijalni integritet Sirije”, odgovorio je Çavuşoğlu, a varnice su nastavile da pršte tokom cijele konferencije.
Do te posjete došlo je samo tri mjeseca nakon što je Lindeova imala videosastanak s liderima PKK-a u Siriji. Da, “Linde & Comp.” kriju se ili, bolje, prave blentavi, pa diferenciraju tzv. Jedinice narodne odbrane (YPG) od PKK-a, a da ne govorimo kako diferenciraju tzv. Sirijske demokratske snage (SDF). Švedska s tradicijom neutralnosti od 200 godina dobro zna šta je diplomatija. Trebalo je biti vješt u toj disciplini, da bi se neutralnim održalo. Tako da joj ovo igranje i sakrivanje iza šume skraćenica iza kojih su jedni te isti teroristi nimalo ne priliči, a vrijeđa zdrav razum.
No, provokacije (teško je naći drugu riječ) su se nastavile. Samo nedjelju dana nakon te posjete, oglušivši se o dobar savjet koji je dobila na toj konferenciji: “Molim vas, slušajte Aramejce, Asirce, kršćane i neka objasne šta im je SDF uradio. Slušajte Kurde u Siriji, one u Turskoj koji se ne mogu vratiti u Siriju”, Ann Linde je poslala delegaciju svog ministarstva da se sretne s teroristima YPG/PKK-a kako bi im lično izrazili solidarnost. Hibris? Bezobrazluk?
Dvadeset i prvog aprila prošle godine švedski ambasador u Ankari bio je pozvan u Ministarstvo inostranih poslova Turske da mu se uruči protest. Razlog? Pa još jedna videokonferencija. Švedski ministar odbrane Peter Hultqvist održao je sastanak s vođom terorističke grupe YPG/PKK Ferhatom Abdijem Şahinom, kodnog imena Mazloum Kobani. Tom je prilikom ministar rekao da smo “kao Švedska spremni da sarađujemo i pomažemo vam dugo vremena”. Također, Hultqvist je obećao da će raditi na otvaranju ureda za vezu u područjima pod kontrolom terorista.
Da bi licemjerje bilo potpuno, samo dva mjeseca prije toga, kada je YPG/PKK ubio 13 turskih građana u sjevernom Iraku, koje je držao kao taoce, Linde je izrazila najdublju sućut.
“U tom kontekstu, šta Hultqvist poručuje turskom narodu obećavajući da će podržati ove mračne kriminalce koji imaju desetine pseudonima? Očigledno i jednostavno rečeno, Hultqvist nam bulji pravo u oči i govori 'kao Švedska, podržavamo vaše ubice', pisao je kolumnista Daily Sabaha Melih Altınok, povodom Hultqvistove videokonferencije.”
PKK nije jedina teroristička organizacija koja uživa “pansion” i zaštitu Švedske. FETÖ je također vrlo aktivan. Prijatelj iz Švedske mi javlja da su se u svjetlu ovog turskog poteza neki mediji prisjetili Abdullaha Bözkürta, bivšeg dopisnika dnevnika Today's Zaman iz Ankare, koji sada iz Švedske preko neprofitne organizacije The Nordic Research Monitoring Network valja najcrnju antitursku propagandu. Inače, Bözkürt je bio neka vrsta mentora Merta Altıntaşa, ubice ruskog ambasadora Karlova, a to je ubistvo na tipično perverzni gulenistički način najavio na (još jednom) gulenističkom smeću Turkishminute.com. Dakle, turski stav nije nikakav kapric, niti cjenkanje (kako to orijentalistički “analitičari” refleksno tumače), nego “u osnovi pokretanje ovog pitanja kao pitanja nacionalne sigurnosti Turske”, kako je to Reutersu rekao glasnogovornik i savjetnik predsjednika Erdoğana İbrahim Kalın.
Završio bih rječitim tvitom novinara Nedreta Ersanela: “Švedska ne raspravlja o tome 'hoće li Turska odobriti naše članstvo u NATO-u', već raspravlja o tome 'hoćemo li braniti Tursku ako postanemo članica'”. Kada se zna historija “terorističkog pansiona”, odgovor se na drugo pitanje sam ispisuje.
