Ono što počne lažju mora završiti lažju. Američki rat u Afganistanu, koji se završava scenama na koje bismo, da su stavljene u igrani film, gledali kao na režisersko pretjerivanje, bio je nepotreban. Bezmalo dvadeset godina jeste dovoljno vremena da pamćenje pomalo zahrđa, ali uporna laž da je tadašnji talibanski režim u Kabulu odbio da izruči Bin Ladena, što je navodno bio casus belli, neće postati činjenicom ma koliko bila ponavljana. Talibani su bili spremni da razmotre američki zahtjev za izručenje Bin Ladena, ali su tražili dokaze o njegovoj umiješanosti u terorističke napade 11. septembra, što je sasvim normalan zahtjev. Nepotrebno je reći, administraciji Busha 2. nije bilo stalo do procedure.
Laži su se samo gomilale tokom proteklih (bezmalo) dvadeset godina, a deklarativni američki “ratni ciljevi” u Afganistanu mijenjali su se toliko puta da je svojevremeno senator Rand Paul (Kentucky) izjavio: “Već nekoliko godina govorim da ne mogu nigdje sresti generala koji bi mi zaista mogao reći koja je misija koju pokušavamo ostvariti u Afganistanu.” To je bila njegova reakcija na tzv. afganistanske papire (Afghanistan Papers) – komplet internih dokumenata iz kojih je jasno da su visoki zvaničnici, prije svega američki predsjednici i generali, bili svjesni da je u pitanju rat koji se ne može dobiti, ali su to krili od javnosti. Afganistanske papire objavio je Washington Post u decembru 2019. godine. Ti izvještaji, dio povjerljivih uvida vlade na ratne napore, sadrže iskrena i šokantna otkrića o tome kako su američki političari i generali obmanuli svijet o statusu rata.
Skorašnji prizori s aerodroma u Kabulu, a prije toga evakuacija helikopterima iz Američke ambasade, neminovno sa sobom povlači kliše poređenja sa Saigonom 1975. godine. Međutim, mnogo jače paralele između Vijetnamskog i Afganistanskog rata leže u obmani javnosti. Afganistanski papiri bili su ekvivalent pentagonskim papirima, zbirci dokumenata o svijesti da se vijetnamski rat ne može dobiti, koje je posredstvom zviždača Daniela Ellsberga 1971. godine objavio The New York Times.
“Postoji mašinerija koja stoji iza onoga što radimo i održava nas da učestvujemo u sukobu jer stvara bogatstvo”, jeste rečenica Michaela Flynna, bivšeg generala i Trumpovog savjetnika za sigurnost – čija je reputacija uništena aferom Russiagate – citirana u afganistanskim papirima. Tačnije bi bilo reći da se prenosi novac od poreskih obveznika na druge – recimo, na vojnoindustrijski kompleks i afganistanske gospodare rata.
Sjedinjene Američke Države potrošile su na rat u Afganistanu 2,26 biliona dolara. Za šta? Da se talibani, praktično bez otpora, poslije dvadeset godina vrate na vlast?
“Kroz dvije decenije borbe i stotine milijardi dolara (sic!) potrošenih na izgradnju vojnih i civilnih institucija u Kabulu, uzastopne američke administracije slijedile su strategije koje su nehotice podstakle podršku pobunjenicima, propustile pregovore i na kraju došle do nagodbe s talibanima koje su potkopale sposobnost afganistanske Vlade da pregovara o ustupcima. Usput, Sjedinjene Američke Države potcijenile su štetu koju je nanijelo osnaživanje lokalnih gospodara rata koji su preuzeli državne poslove, te su zatvorili oči pred korupcijom koja je učinila državne institucije šupljim”, piše The Wall Street Journal od 15. augusta.
Uzgred, ti “lokalni gospodari rata”, po mišljenju mnogih Afganistanaca, nisu bili ništa bolji od talibana. U dokumentarcu Prekidanje tišine: Istina i laži u ratu protiv terora novinar i dokumentarista John Pilger našao je 2003. dosta sagovornika u Kabulu spremnih da to kažu u kameru. Jedna od njih bila je Sima Samar, liječnica i aktivistkinja ljudskih prava, koja je kratko (čisto za dekoraciju) bila ministrica za ženska pitanja u administraciji Hamida Karzaija. “Nije se mnogo promijenilo za njih”, rekla je govoreći o položaju žena u “oslobođenom” Afganistanu.
Kolaps afganistanske marionetske Vlade – koju je predsjednik Biden u pomalo nadrealnom govoru optužio za u suštini američki fijasko, prethodno preuzevši punu odgovornost (the buck stops with me) – te tako predvidljive pobjede talibana bez mnogo pucnjave jeste geopolitički zemljotres. Zemljotres u kome je najviše štete pretrpio američki imidž. Fakat da je Bidenova (a prethodno Trumpova, a prethodno Obamina) odluka da povuče trupe iz Afganistana suštinski ispravna neće izbrisati scene s kabulskog aerodroma. Scene, koje uprkos Bidenovom hvaljenju trupa koje je poslao da osiguraju evakuaciju diplomata i civila, govore mnogo o nesposobnosti Sjedinjenih Američkih Država. Toliko da se čovjek mora zapitati je li stvarno riječ o nesposobnosti ili se možda radi o dizajnu krize. Naime, sasvim legitimno pitanje jeste da li stvarno hiljade vojnika ne mogu osigurati jednu pistu.
Talibani, nepotrebno je reći, nisu u istom položaju kao prije četvrt stoljeća, kada im je priznanje dva sponzora (Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata) i istočnog susjeda, odakle su potekli (Pakistana), bilo dovoljno da kako-tako vode razorenu i od svijeta zaboravljenu državu. Njima sada treba međunarodno priznanje i shodno tome su prilagodili retoriku. Da li je to blef ili stvarna promjena, niko u ovom trenutku ne može reći sa sigurnošću, ali ja ne bih potcjenjivao njihov pragmatizam. S obzirom na to da pola stanovnika (približno osamnaest miliona) zavisi od humanitarne pomoći, talibani ne mogu sebi dopustiti takav luksuz da otjeraju sve oko sebe. Sam Mort, šefica komunikacije UNICEF-a u Kabulu, izjavila je u nedjelju za Al Jazeeru International izjavila da ima neposredan i konstruktivan dijalog s talibanima, dodavši da je pred sami nastup dobila fotografiju iz Kandahara koja pokazuje da je djevojčicama dopušteno da idu u školu.
“Sukob dviju sila koji je rezultat američkog misaonog procesa nastavlja se u Afganistanu. Svijet s užasom posmatra ishod historijskog eksperimenta u Washingtonu”, seiri glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Maria Zakharova. Hmm, a mi treba da se ne sjećamo sovjetskog povlačenja iz Afganistana? Po ambasadama koje nisu evakuirane, kao i po govorima u Savjetu sigurnosti, nije teško naslutiti koje se zemlje pozicioniraju da ostvare dobit američkim fijaskom – Kina i Rusija. S obje ove zemlje talibani su imali neposredne kontakte prije najnovijih događaja. Iran, koji nije bio prijatelj talibanskog režima od 1996. do 2001. vidi ovakav razvoj događaja (odlazak Amerikanaca) kao priliku da se uspostavi održivi mir.
Talibanskim zauzimanjem Kabula pregovori o osiguravanju međunarodnog aerodroma između Sjedinjenih Američkih Država i Turske postali su irelevantni. Prije toga mnogi talibanski lideri poručivali su Turskoj da je prisustvo bilo koje vojske na teritoriji Afganistana neprihvatljivo. Međutim, sasvim je moguće da sada promijene kalkulaciju u smislu da im tursko prisustvo, odnosno osiguranje aerodroma, može biti od pomoći da zadrže prisustvo (evakuirane zapadne) diplomatije u Kabulu. Drugim riječima, status 600 turskih vojnika u Afganistanu (zapravo na aerodromu) nije riješen. Turska je spremna da ih evakuira ako su nepoželjne, ali za to treba sačekati direktne pregovore s talibanima. Predsjednik Erdoğan izrazio je spremnost da se sastane s Abdulom Ghanijem Baradarom, jednim od osnivača talibana. S obzirom na duboke kulturne veze Turske i Afganistana te činjenicu da, iako godinama vojno prisutna u Afganistanu kao član NATO-a, turska vojska nije učestvovala u borbenim djelovanjima protiv talibana, pozicija i želja Turske da “uradi sve na stabilizaciji Afganistana” (Erdoğan, nedjelja, 15. august) nije samo retorika.
Drugo pitanje koje muči Tursku zbog američkog neodgovorno provedenog povlačenja jeste pitanje izbjeglica. Američki račun (bez krčmara) da svoje kolaboracioniste smjesti u treće zemlje (a da ih šta misle o tome i ne pita) izazvao je oštru reakciju Ankare prije dvije sedmice. Predstavljajući plan, državni sekretar Antony Blinken na pitanje novinara naveo je Tursku kao jednu od tih zemalja hineći / implicirajući kao da o tome postoji neki dogovor. To je, naravno, dalo municiju inače ksenofobičnoj opoziciji da skiči kako će Turska biti zapljusnuta još jednim cunamijem izbjeglica, a sve zbog (nepostojećeg) “tajnog dogovora”. To se neće desiti.
“Naredni dani bit će ključni”, rekao je gensek UN-a António Guterres na hitno zakazanoj sjednici Vijeća sigurnosti. “Svijet gleda. Ne možemo i ne smijemo napustiti narod Afganistana.” Da, lijepe riječi. Samo i ta je sjednica bila krnja. Predsjedavajuća zemlja (Indija) nije dozvolila učešće afganistanskih susjeda na sjednici uključujući onog najvažnijeg – Pakistana. Ne treba objašnjavati zašto. Činjenica koja bode oči, pa i u nastupu genseka, jeste odvajanje talibana od naroda Afganistana. Pa zar činjenica da se američka marionetska konstrukcija srušila kao kula od karata ne govori u krajnjoj liniji da se i talibani svrstavaju u taj narod?
