Jedan od alata često korištenih u propagandi jeste optuživanje protivnika i/ili neprijatelja za stvari koje čini onaj što optužuje. False flag operacije, stare vjerovatno koliko i čovječanstvo, počivaju na tom principu. Teroristička organizacija fetulahdžija (FETÖ), kao produžetak američke obavještajne agencije (CIA), operira istim alatima oduvijek. U onome što vide kao presudnu bitku za kontrolu Turske (nasuprot njene nezavisnosti) ove simbiotički povezane organizacije odavno su u fazi pokušaja izazivanja haosa. Za tu svrhu imaju idealnu i vrlo voljnu marionetu u obliku lidera Republikanske narodne partije (CHP) Kemala Kılıçdaroğlua. Sposobnost dotičnog da proizvodi skandale i nekažnjeno obmanjuje i manipulira javnost izgleda neograničena.
Ta propaganda, odnosno skandali, srećom, u potpunosti “rade” samo za ideološki oslijepljen segment društva. Onaj koji bi povjerovao Kılıçdaroğluu da je mlijeko crno. No, cilj nije (samo) taj segment. Cilj je, ništa manje ideološki ostrašćen, segment, spreman da ignorira činjenice, samo da bi vidio Tursku bez Erdoğana na njenom čelu. Isto tako su cilj i oni koji se, rukovođeni izrekom upitne mudrosti “gdje ima dima, ima i vatre”, neće dublje baviti optužbama. Drugim riječima, oni kojima će to biti materijal za preživanje u čajdžinicama i kafeima – kahve muhabbet, kako se to ovdje u Turskoj zove.
Odgovor na pitanje zašto ta propaganda ne radi na većini jeste vrlo jednostavan. Poznavanje historije (kako dalje, tako svježe) i poznavanje aktera. Glede ovog drugog, tomovi bi mogli biti napisani samo taksativno nabrajajući laži koje je Kılıçdaroğlu plasirao od kada je lider CHP-a (11 i po godina), dok bi njegove laži i korupcija tokom njegove birokratske karijere također ispunile podeblji tom za tu zbirku. Fun fact u engleskoj odrednici Wikipedije pod rubrikom zanimanje stoji “birokrata” (u turskoj verziji “političar i birokrata”).
Prvi od dva nedavna skandala, koja ovih dana rezoniraju u turskom medijskom prostoru, Kılıçdaroğlu je izazvao izjavom o “političkim ubistvima”. Optužujući Vladu da diže političke tenzije (vidi prvu rečenicu ovog teksta), Kılıçdaroğlu je izrazio zabrinutost o mogućim “političkim ubistvima. “Uprkos svim provokacijama, nema napetosti. Nadam se da se takva slika neće dogoditi u Turskoj. Zabrinut sam zbog političkih ubistava. Erdoğan kaže: 'Čekajte da vidimo šta će vam se još dogoditi.' Očigledno prijeteće. Zabrinut sam. Drugim riječima, Erdoğan će na sve načine pokušati izbjeći odlazak s vlasti.”
Izjava koja okreće realnost naglavačke, s obzirom na to da jedine provokacije dolaze iz redova opozicije, te uz izvrtanje Erdoğanovih riječi, koje se redovno odnose na izbore (nepotrebno naglasiti, lista poraza na izborima Kılıçdaroğluove partije jeste poduža), jeste, koliko odmah, izazvala terciranje opozicije. Koray Aydın, zamjenik predsjednice Dobre partije (İP), spremno je ispalio: “Također smo čuli da će biti političkih ubistava, ako postoji takav plan, posebno oni koji vode državu, morat će polagati račune u budućnosti, oni će platiti visoku cijenu, to će imati vrlo bolne posljedice.”
Potom je renegat İP, jedinka koja je svojevremeno optužila vrh te partije da su pripadnici FETÖ (više nego vjerovatno fakat, ali najverovatnije spada u rubriku “rugao se kotao loncu”), Ümüt Ozdağ napravio TV šou o sopstvenoj ugroženosti. Srceparajuće je pričao o tome kako mu država ne pruža zaštitu (član je parlamenta), te kako odbija da mu izda dozvolu za nošenje oružja. Sljedećeg dana ministar unutrašnjih poslova Süleyman Soylu, ne spominjući dotičnog imenom, opovrgao je sve njegove tvrdnje i otkrio da isti ima (samo) četiri dozvole za nošenje oružja, kao i policijsko osiguranje. Farsično? Svakako.
No, optužbe za u budućnosti moguća politička ubistva, kojima je jedini cilj dizanje tenzija u društvu, nisu nimalo smiješne ni naivne. Stoga je pokrenuta istraga, pa će “ugroženi” imati priliku da podijele svoja “saznanja” s organima kojima su ih, prije svega morali podijeliti, ako nisu samo dio političkog teatra. “Bez obzira na to koliko je to samo strategija napetosti, koliko god se navodi ispostave šuplji, pravosudni organi trebali bi se pažljivo fokusirati na izjave Kemala Kılıçdaroğlua i Koraya Aydına”, piše Nedim Şener za dnevnik Hürriyet, dodavši: “Mislim da nisu zabrinuti zbog političkih ubistava, kako tvrde, samo ih koriste za političke tenzije. Ali sada je moguće da se strane obavještajne agencije i terorističke organizacije poput PKK, DHKP-C, FETÖ, koje će htjeti iskoristiti napetost koju proizvode, mogu upustiti u politička ubistva koja će dodatno povećati društvenu napetost.”
Drugim riječima, false flag operacije su moguće, a kandidati za izvršioce – gorenavedeni PKK, DHKP-C i FETÖ – nekim čudom, (neformalni) saradnici su CHP-a. Sam CHP ima dugu historiju političkog nasilja i političkih ubica iz njegovih redova, naročito kada je riječ o vremenu kada su se popločavale staze ka vojnim pučevima, primjera radi, sedamdesete godine prošlog stoljeća.
U ovom stoljeću PKK i FETÖ jesu glavni izvršioci političkih ubistava. “Teroristi HDP/PKK, koje Kılıçdaroğlu naziva 'prijateljima', izveli su 348 oružana i bombaška napada na AK partiju od 2015. godine do danas”, konstatira Zekeriya Say u dnevniku Takvim, navodeći spisak ubijenih zvaničnika Partije pravde i razvoja (AKP), te zaključujući tekst činjenicom da visokorangirani CHP zvaničnici (Sezgin Tanrıkulu i Gamze Akkuş) liju suze na dženazama PKK terorista.
Kad smo već kod PKK-a, teroristi s Kandila (glavnog štaba) uputili su oštru kritiku svom političkom krilu Demokratskoj partiji naroda (HDP) zbog propuštanja prilike da naprave haos na ulicama poslije ubistva Deniz Poyraz u prostorijama HDP-a u Izmiru u junu ove godine. Uzgred, istraga je otkrila da je osumnjičeni (ubica) imao brojeve bar tri osobe istraživane zbog pripadnosti FETÖ-u, obilježene u njegovim kontaktima kao “imami”. Inače, nedavno je optužnica kojom se traži otežana doživotna kazna prihvaćena od strane 6. Visokog kriminalnog suda u Izmiru.
Nije ovo prvi put da Kılıçdaroğlu plasira sličnu tezu: “Vlast, naime Partija pravde i razvoja, u stanju je učiniti sve, uključujući politička ubistva, kako bi ostala na vlasti”, rekao je razgovarajući s grupom novinara u Izmiru 13. marta 2016. Od tada pa do danas “nesigurnost života i imovine” u Turskoj je njegov stalni refren kojim je pokušavao da straši investitore i turiste (srećom, bez uspjeha). Međutim, sada je prvi put da ga u tome prate saveznici tvrdnjama “i mi smo čuli”, što je vrijedno istrage.
Drugi skandal Kılıçdaroğlu, odnedavno jutjuber, startovao je prošle nedjelje četiri minuta dugim klipom kojim se (kao) obraća birokratama, odnosno državnim službenicima. Zapravo im prijeti. Pojednostavljenje te salate od riječi bi bilo sljedeće – proglasivši predsjednika Erdoğana i njegovu porodicu kriminalcima, on je pozvao državne službenike da otkažu poslušnost od... danas (ovo pišem u ponedjeljak, 18. oktobra). Inače? Inače će im (CHP) suditi kada dođe (a sam' što nije) na vlast. Samo “djelo” okačeno na YouTube kanal CHP-a (i promovirano na društvenim mrežama) ima mnogo elemenata krivičnih nedjela, od čega je kleveta Erdoğana i porodice najmanji (i već viđen XYZ puta). Prije svega, opet Kılıçdaroğlu tvrdi da “nešto zna”, a da to ne prijavljuje gdje treba. To ga u svim pravosudnim sistemima čini saučesnikom. Ako je pak to (opet) “samo” materijal za preživanje u čajdžinicama i kafeima, odnosno kahve muhabbet, onda je osim klevete i pokušaj podrivanja sistema.
Nije to prvi put da Kılıçdaroğlu prijeti i/ili vrijeđa cijele segmente društva i/ili profesije. S govornice zastupničkog kluba porcije vrijeđanja i/ili prijetnji su već dobili učitelji, nastavnici, profesori i zemljoradnici. Zapravo, pojednostavio bi te verbalne epileptičke napade kada bi jednostavno rekao da svako ko ne glasa za CHP nije ljudsko biće i to bi zapravo bilo potpuno u skladu svjetonazora njegovih glasača, ali istovremeno je to objašnjenje zašto CHP nikad nije dobio opće izbore u Turskoj.
Paradoks cijele ove situacije jeste da država mora da čuva i štiti Kılıçdaroğlua i sve druge inspirirane njegovim vanzakonskim djelovanjem kao zjenicu oka, da bi spriječila false flag operaciju. Sile koje upravljaju njima ne bi trepnule da ih se kurtališu ako bi to služilo cilju zauzdavanja Turske.
