Četvrtog augusta navršava se 286 godina od čuvene bitke kod Banje Luke, boja u kojem je bošnjačka vojska, ostavljena sama sebi, pobijedila carske austrijske snage i potjerala ih preko Save. Poraz je bio toliko težak da se Austrija tek nakon stoljeća i po usudila ponovo krenuti na Bosnu. Po mišljenju brojnih historičara, bitka kod Banje Luke jedan je od najvažnijih događaja u historiji Bošnjaka. Iz cijelog islamskog svijeta Bošnjacima su nakon bitke stizale čestitke zbog pobjede malobrojne, slabo opremljene vojske nad moćnim Austrijancima, a ta bitka i pobjede u okruženju koje su uslijedile ubrzo nakon banjalučkog boja u korist Osmanlija okrenuli su neke kasnije mirovne pregovore.

OKUPLJANJE NA TRAVNIČKOM POLJU

Austrija je za novi rat s Osmanskim Carstvom pripremila ogromnu vojsku, tri armije s više od 150.000 vojnika, a priključilo im se 17.000 graničara iz Slavonije, Like i Dalmacije. Iako postoje historičari koji tvrde da to nije tačno, većina ipak tvrdi kako je Sultan Mahmud I odbio pružiti ikakvu pomoć jer je istovremeno ratovao s Rusijom pa je izbjegavao konflikt s Austrijom, stoji u tekstu s portala historija.info.

Stoga je tadašnji vezir Ali-paša Hećimoglu sazvao sve kapetane i ajane na vijećanje u Travnik, ultimativno se zahtijeva da se odmah izvrše sve pripreme za odbranu, bez znanja i saglasnosti Porte. Svi kapetani u tadašnjoj bosanskoj vojsci su se odazvali pozivu. Koliko su bili odlučni u svojoj namjeri pokazuju završne riječi zaključnog dokumenta koji su donijeli: „Bosna se mora braniti pa makar nas svih to stajalo glava i imanja!“ Ali-paša, iako stranac, pristao je uz Bosance i tako se po zemlji proširio poziv na vojsku. Vezir je razglasio odbranu na teritoriji Bosne, te je brzo sakupio oko 10.000 vojnika na travničkom polju.

Austrija je službeno objavila rat 14. jula 1737. Komandovao je Joseph Hildburghausen, koji je 15. jula uputio poziv na predaju. Napad na bosanske granice izvršen je s četiri strane. Jedna je vojska pošla na Bosanski Novi, drugi na Bužim i Cetin, treća na Banju Luku i četvrta na Zvornik. Do prvog sukoba došlo je kod Zvornika, gdje je domaća vojska izvojevala sjajnu pobjedu, totalno razbivši neprijatelja. U boju su se posebno istakli sarajevski janjičari.

Ista je sudbina zadesila generala Raunacha i njegovu vojsku koja je napala Oštrovicu kod Kulen-Vakufa. I tu su vrli i hrabri Krajišnici uz pomoć vojske iz srednje Bosne potpuno porazili austrijsku vojsku.

Glavnina austrijske vojske krenula je na Banju Luku, koju je branila tek šačica ljudi sposobnih za odbranu. Na Hildburghausenov poziv na predaju banjalučke tvrđave komandanta branilaca Mehmed-beg Ćatić odgovorio je sljedeće: “Tvrđava pripada svijetlom, moćnom, plemenitom islamskom padišahu, koji je postigao Božiju milost. Našu blagodarnu tvrđavu, koja pod svojim okriljem štiti našu djecu, zavičaj koji je ostao od naših djedova, ne damo svojim rukama neprijatelju. Mi smo se čvrsta srca odlučili na ovaj put, da žrtvujemo duše i živote za islam i, dok među nama ima iko živ, nećemo odustati od borbe”.

Austrijanci su iskopali rovove i opkolili grad. Komandant odbrane Banje Luke Mehmed-beg Ćatić odmah šalje poruku Ali-paši u Travnik o situaciju u gradu i zove u pomoć. Neprijatelj je nekoliko dana nemilosrdno tukao grad s topovima, pa je tako na grad padalo dnevno 1.800 granata. Branioci su se žestoko branili, a povremeno bi izlazili iz tvrđave i napadali neprijatelja. Ali-paša s vojskom iz Srednje i Istočne Bosne užurbano je marširao prema Banjoj Luci. Marširalo se i danju i noću, da su s istočne strane iznenadili neprijatelja. Odbranu je dodatno usložnjavala teška ekonomska situacija u Bosni u to vrijeme, harala je kuga a dobar dio bosanske vojske bijaše otišao na Perziju i Rusiju.

POBJEDA NAD CAREVCIMA

Prvi okršaj u okviru Boja pod Banja Lukom odigran je 21. jula, a „oko 120 Bošnjaka i 4.050 carevaca palo je u ovom okršaju“, piše Hamdija Kreševljaković. Austrijanci stižu 22. jula u Trn kod Banje Luke, odakle „krene vojska u dvije kolone 24. srpnja i isti dan oko 10 sati stiže pred Banju Luku. Princ Hildburghausen spremi odmah komandantu Banje Luke grofa Mantellia s jednim trubljačem, ali Banjalučani na njih otvoriše vatru i ovi se povrate neobavljena posla. Carevci su do 28. uglavnom mirovali, a za to su vrijeme iskopali opkop oko cijelog Donjeg Šehera. Noću 28. postavljene su dvije baterije, s po 12 topova na južnom brdu i otpočelo je bombardiranje. Kako se opazilo da je razmak prevelik i da se s toga mjesta ne može nauditi banjalučkoj tvrđavi, to su slijedeće noći postavljene druge dvije baterije pokraj jedne lijepe džamije i kule u blizini tvrđave i uz njih bacači mina. Tada je otvorena vatra na tvrđavu, ali su i Banjalučani žestoko odgovorili i tukli neprijatelje, što se i u izvješću ističe“, piše Kreševljaković.

S druge strane, Ali-paša je okupio vojsku na Travničkom polju. Stigli su branitelji Oštrovice i Kulen-Vakufa, a javljeno mu je da su u velikim problemima Krajišnici kod Cetina i Bužima, koje su opsjedali karlovački general grof Juraj Herberstein i hrvatski ban Esterhazy. Kako im nije mogao pomoći, jer nije imao dovoljno vojske, odlučeno je da se ova dva mjesta prepuste sudbini.

Vojska je ka Banjoj Luci stigla preko Vrbasa, preko Ljubačeva, Memića, Bastasa i Ponira te se spustila niz Starčevicu na Banjalučko polje. Kreševljaković piše kako je skupljeno oko 15.000 vojnika koji su u nedjelju, 4. augusta, stigli na Banjalučko polje. Na desnom krilu bio je Mehmedbeg Fidahić s krajiškim kapetanima, na lijevom alajbezi od četiri sandžaka sa zaimima i spahijama, a u centrumu Ali paša s janjičarima i vojskom od 32 kadiluka (kotara), koju su predvodili kadije. Oko podne zametne se strašna bitka i nakon dva sata Bošnjaci izvojšte pobjedu. Od carevaca više se potopilo u Vrbasu nego što je palo na bojnom polju. Do zapada sunca bilo je pet juriša, a kad je pao mrak, carevci su se počeli povlačiti istim putem kojim su i došli“, piše Kreševljaković, nastavljajući: „Strašan se boj bio oko mosta pokraj grada dok su Bošnjaci prokrčili put do tvrdave. U dnevniku princa Hildburghausena zabilježeno je, da je viđeno kako se po pet carevaca hvatalo za jedan konjski rep, ne bi li tako umakli preko Vrbasa na drugu stranu. U prvom su jurišu poginula tri konja pod Fidahićem, a on ranjen i gologlav s golom sabljom zaletio se među neprijatelje i živ se provalio. Kad mu Ali paša dade svoga konja, dolamu i čelenku i kad mu zamota ranu, on se opet postavi na čelo svog krila. Samo s takvim junaštvom, kaže Bašagić, Bošnjaci su mogli tolikoj sili odoljeti. Također velikim junaštvom istaknuo se, i s toga postao glasovit, Hadži Ahmed Kandelija iz Sarajeva, što je zabilježio i kroničar Bašeskija. On je, ne obzirući se na svoje drugove, prvi navalio na neprijateljski tabor i na topove.“ U službenom austrijskom izvještaju stoji da je „poginulo oko 600 Bošnjaka i 300-400 carevaca, a preko 1000 ih se utopilo u Vrbasu.“

Važno je naglasiti da su, čim su čuli za poraz svojih snaga kod Banje Luke, Austrijanci odustali od zauzimanja Cetina i Bužima, grada koji je zapovjednik Ahmed Bajraktarević junački branio i odbranio nakon 14 dana sa šakom ljudi.

HEĆIM S OSMANSKOG DVORA

Kada govorimo o boju pod Banjom Lukom, ključna osoba u toj priči svakako je veliki vezir Ali-paša Hećimoglu ili Hekimoglu. Rođen je četvrtog juna 1689. u Carigradu. Njegov otac Nuh bio je glavni hirurg na osmanskom dvoru, a u vrijeme vladavine sultana Mustafe II (1695–1703) glavni liječnik Rumelije. Po nekim izvorima, porijeklom je bio Mlečanin, a Ali-paša je tako po svom ocu liječniku prozvan Hećim-oglu (Hećimović).

Kako piše Mustafa Imamović u svojoj „Historiji Bošnjaka“, Ali-paša je službovao u raznim dijelovima Carstva, a početkom 1732. imenovan je za velikog vezira. U Carigradu se tada sprijateljio s Humbaradži Ahmed-pašom, koji je u to vrijeme imao veliki utjecaj i uplitao se u sve poslove unutrašnje i vanjske politike i bio je glavni Ali-pašin savjetnik u svim pitanjima evropske politike. Ali-paša je zbog nekih pitanja perzijske politike iznenada pao u nemilost, pa je 14. jula 1735. svrgnut i prognan na otok Midili (Lesbos), gdje je ostao nešto duže od pola godine. Vraćen je iz progonstva i 1. aprila 1736. imenovan za bosanskog namjesnika.

Čim je stigao u Bosnu, naredio je da se pristupi hitnoj opravci pograničnih tvrđava. Istovremeno je naredio da se odmah otkupljuje i sakuplja hrana i sprema u tvrđave. Po manevarskim pokretima austrijskih trupa u Hrvatskoj i Slavoniji, Ali-paša je zaključio da se sprema napad na Bosnu, o čemu je odmah izvijestio Carigrad. Odatle mu je savjetovano da se drži pasivno i da ničim ne izaziva Austrijance, jer se Porta nadala da bi se rat s Austrijom još mogao izbjeći. Vijesti s granice su i dalje bile nepovoljne pa je Ali-paša uputio svog izaslanika u Cernik (Pakrac) kako bi se direktno kod samog komandujućeg austrijskih snaga Josepha Hildburghausena obavijestio o austrijskim namjerama. Hildburghausen mu je rekao da austrijske vojne pripreme nisu uperene protiv osmanskih granica. Na insistiranje izaslanika da dobije određeniji odgovor, Hildburghausen mu je odbrusio da ni on ne zna pravi smisao priprema, ali da će se to znati na Petrovdan (29. juna 1737).

Hildburghausen je ustvari samo čekao šta će mu o početku napada javiti glavnokomandujući austrijskih trupa, feldmaršal grof Seckendorf. Nakon toga, Ali-paša je donio hrabru i sudbonosnu odluku da djeluje samostalno, bez prethodnog obavještavanja i čekanja saglasnosti Carigrada. On je u tom smislu sazvao savjet (divan) bošnjačkih prvaka iz svih kadiluka Bosanskog ejaleta. Tako su se krajem maja 1737. okupili u Travniku na vijećanje svi „ajani, uglednici Sarajeva, iskusni graničari, kadije, šejhovi, muftije i druge učene osobe“. Ovaj je skup jednoglasno zaključio da se neprijatelju mora dati otpor. Ali-paša je u tom smislu već 2. juna 1737. proglasio opću mobilizaciju, imenovao komandante svih mjesta i odredio Travničko polje za zborno mjesto cjelokupne vojske.

Austrija je Osmanskoj Carevini službeno objavila rat tako što je izaslanik feldmaršala Seckendorfa predao o tome notu niškom paši 14. jula 1737. godine. Samo osam dana kasnije, 23. jula, glavnina austrijske vojske je stigla pred Niš. Već sutradan, 24. jula, u austrijski glavni stan, nedaleko od Niša, došao je patrijarh Arsenije s glavarima Vasojevića, Kuča, Pipera, Bratonožića, Klimenata, Hota i Gruda. Tu su primili naređenja da bune narod i napadaju Turke. Posada niške tvrđave predala se bez borbe 28. jula, a isti dan su srpski hajdučki i pobunjenički odredi zaposjeli Novi Pazar, koji je vojnička posada već bila napustila. Time je bila prekinuta veza Bosne s Carigradom i općenito drugim dijelovima Carstva.

To nije obeshrabrilo Ali-pašu, koji je potpuno sačuvao prisebnost duha. Na Travničko polje, kao zborno mjesto, stalno su pristizale nove čete iz svih krajeva Bosne. Dolazilo je „malo i golemo, tko god može oružje nositi“, tako da se skupila „čudna vojska, strahovita“. Moral je u cijeloj vojsci bio na visokoj razini, jer su stigle vijesti da su Bošnjaci na dva kraja Bosne, kod Lješnice na desnoj obali Drine u Zvorničkom sandžaku i kod Stare Ostrovice, već nanijeli Austrijancima dva teška poraza.

Prije upada u Bosnu, juna 1737. izdao je car Karlo VI proglas na bosansko pučanstvo kojim poziva sve kršćansko stanovništvo da se pridruži njegovim četama, a što se Bošnjaka („Turaka“) tiče, jamči im se lična i imovinska sigurnost, ukoliko ostanu mirni i dobrovoljno se predaju. Svojinom i imovinom mogu u tom slučaju slobodno raspolagati i otići kuda žele. Oni koji bi radi imetka ostali moraju se pokrstiti, jer im pod njegovom vlašću zakon njihove vjere ne može imati mjesta („zakon vire svoje mesta imati ne može“). Ova prijetnja egzistencijalnog i duhovnog uništenja Bošnjaka još je više podigla njihov moral.

Hildburghausen je počeo opsadu Banje Luke 24. jula 1737. godine. Opkoljeni grad hrabro se držao i odbijao sve pozive na predaju. Ali-paša je s glavninom svoje vojske stigao 2. augusta na oko pola dana hoda od Banje Luke. Tu je izvršen raspored trupa za odlučujući boj. Desno krilo držao je Mehmed-beg Fidahić s krajiškim kapetanima. Lijevo su bili bosanski alajbezi sa zaimima i timarlijama, njihovom braćom i sinovima. Centrom je neposredno zapovijedao Hećim-oglu Ali-paša s janjičarima i jednim brojem odreda mobiliziranih širom Bosne. Odlučujuća bitka počela je oko podne 4. augusta 1737. godine. U pet frontalnih juriša Bošnjaci su do večeri istoga dana potpuno razbili austrijske čete i natjerali ih u paničan bijeg preko Vrbasa, u kojem su se mnogi carski vojnici utopili. Iste noći Hildburghausen je sa svojim štabom napustio bojno polje i 13. augusta se konačno s preostalom svojom vojskom povukao preko Save.

ZNAČAJ BOJA POD BANJOM LUKOM

Ovaj veliki boj i bošnjačka pobjeda pod Banjom Lukom imali su za Bošnjake značaj presudnog otadžbinskog ili domovinskog rata. S obzirom na proglas cara Karla VI, Bošnjaci kao muslimani ne bi mogli opstati u vlastitoj zemlji. Stari Bošnjaci, savremenici boja pod Banjom Lukom, bili su potpuno svjesni njegovog značaja. Postoji više pjesama posvećenih tom boju, od kojih je najpoznatija ona koju je „zabilježio i popunio“ Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. On je tu pjesmu objavio 1888, kako bi obilježio stopedesetgodišnjicu ove, možda najpresudnije bitke u historiji Bosne i Bošnjaka. Tema boja pod Banjom Lukom je zauzela značajno mjesto i u savremenoj književnosti Bosne, najčešće u vidu hronograma u slavu Hećimoglu Ali-paše, piša Mustafa Imamović.

Među mnogim drugim, Hećimoglu Ali-paša utjelovljuje i izražava tu svijest. Mada po rođenju nije bio Bošnjak, Hećimoglu Ali-paša svojim zaslugama za Bosnu spada u red najistaknutijih bošnjačkih povijesnih ličnosti. Ali-paša je već 8. augusta 1737. godine, samo četiri dana poslije banjalučke bitke, pohitao preko Travnika u Sarajevo da organizira oslobađanje Novog Pazara, kako bi Bosnu povezao s unutrašnjošću Carstva. Po njegovom naređenju, hercegovački muteselim Murat-beg Čengić je već 24. augusta 1737. oslobodio Novi Pazar, prisilivši Austrijance, pod komandom pukovnika Lentulusa, te srpske odrede, pod zapovjedništvom Staniše Markovića i starovlaškog kneza Atanasija Raškovića, da se povuku prema Čačku.

Istog je dana pred Novi Pazar stigao patrijarh Arsenije s 3.000 Brđana i Albanaca da se pridruži Austrijancima. Na vijest da su Bošnjaci već u gradu, patrijarhov odred se raspao, a on je sam s pratnjom pobjegao za Austrijancima. Oslobađanjem Novog Pazara je za nepun mjesec dana ponovno uspostavljena veza Bosne s Carigradom.

Poraz austrijske vojske imao je velikog odjeka, na drugim dijelovima fronta, ali i u susjednim zemljama koje nisu ratovale. Još je od prvih dana izbijanja austrijsko-osmanskog rata hrvatski ban Josip Esterhazi držao u okruženju Bužim, a karlovački general Juraj Herberstein Cetingrad. Slično kao i u Zvorniku, te drugim napadnutim tvrđavama Bosanskog ejaleta, i ovdje su se žene pridružile braniocima. Mnoge od tih žena i djevojaka se po svojoj odvažnosti i žustrini nisu razlikovale od muškaraca, piše Enes Pelidija u svojoj knjizi „Boj pod Banja Lukom“.

Te su žene, kako stoji, “bile visoke, lavljeg srca i izdržljive;najčešće su radile muške poslove i u bojevima i napadima dok su se tukle nisu se razlikovale od muškaraca“. Njihovo aktivno uključivanje u redove branilaca doprinijelo je uspješnijoj odbrani ne samo Bužima i Cetingrada, nego i drugih mjesta. Još je jedan razlog uspješnosti odbrane Bosanskog ejaleta. Protivnička vojska i njeni oficiri su na početku rata toliko potcijenili branioce ove osmanske pogranične pokrajine, da sa sobom nisu na više mjesta imali topove, kojim bi rušili zidove napadnutih tvrđava.

Posebno su velike borbe među protivničkim oružanim snagama vođene oko Bužima. Njegova posada je punih 14 dana odolijevala svakodnevnim napadima austrijske vojske. Tadašnji zapovjednik bužimske tvrđave Ahmed-bajraktar je svojim držanjem hrabrio ostale članove posade. Njima je nesebičnu pomoć dalo i domaće stanovništvo. Među njima su bile i žene. Zbog toga je ban Esterhazi već u prvim okršajima shvatio da se ovo mjesto i njegova tvrđava neće moći tako lahko osvojiti.

Hrabrost branilaca bila je tim veća jer su obaviješteni da će im stići i vojna pomoć od bosanskog namjesnika. Kada je braniocima Bužima stigla vijest da se glavnina vojske iz Bosanskog ejaleta nalazi na Podrašnici, mnogi su mislili da će dio tih mobiliziranih jedinica biti poslati njima u pomoć. Zato su i sebe hrabrili govoreći: „Strpimo se malo, jer je serdar razvio svoj pobjedonosni bajrak, pa ne bismo smjeli napraviti neki sraman korak dok on s vojskom ne stigne.“ Slično su govorili i branioci Cetingrada.

Vojne pobjede sultanove vojske u osmanskom ejaletu imale su odjeka i na drugim dijelovima austrijsko-osmanskog fronta. Najviše je to došlo do izražaja na prostoru Smederevskog (beogradskog) sandžaka. Neposredno iza pobjede kod Banje Luke osmanska vojska je preuzela inicijativu i potisnula austrijske trupe. Ubrzo su sultanove jedinice prešle i na teritorije koje su Požarevačkim mirom (1718) pripale austrijskoj državi. Sve će to utjecati da Porta s Austrijskom monarhijom 15. septembra 1739. godine potpiše vrlo povoljan mirovni ugovor kojim će se anulirati skoro svi teritorijalni dobici iz rata koje su vodile ove dvije imperije od 1716. do 1718. godine.

Poslije potpunijih vijesti o Banjalučkom boju sultan je veziru Ali-paši Hećimogluu pisao da se odjek pobjede kod Banje Luke osjetio i na drugim dijelovima bosanskog fronta. Ne samo kod Bužima i Cetingrada nego i kod svih drugih napadnutih mjesta Bosanskog ejaleta branioci su preuzeli inicijativu i prešli u protunapad. To je rezultiralo povlačenjem austrijske vojske na polazne pozicije. Ubrzo su branioci Bosne napali i teritorije koje su do 1718. godine bile u sastavu ove osmanske pogranične pokrajine, a zatim ušle u sastav austrijske države. U narednom periodu će sva ta mjesta i teritorije s desne strane Save ponovo doći pod sultanovu vlast, dok će na lijevoj, kako je bilo i poslije Karlovačkog mirovnog ugovora, ostati pod austrijskom upravom.