Prvi sam put prodala svoju plazmu 2009. godine nakon što sam to godinama izbjegavala. Bilo je to privremeno rješenje za kontinuirano stanje finansijske nestabilnosti.

Imala sam 40 godina i nisam mogla naći stalan posao u restoranima u Portlandu, gdje živim, jer se nisam mogla takmičiti s fleksibilnim radnim vremenom kandidata bez djece. Nakon ekonomskog kraha 2008. godine, broj serverskih poslova je opao, a diplomci su preplavili tržište. Za mene je to bio nokaut udarac.

Završila sam na bonovima za hranu sa sedmogodišnjakom, radeći dva posla s minimalnom platom i  skraćenim radnim vremenom. Ne mogu se sjetiti šta je bio konkretan povod da se odlučim prodavati svoju plazmu: da li je to bio prazan rezervoar lož ulja ili pokvaren alternator, ali jednog jutra, kada je moja kćerka bila kod svoga oca, izašla sam rano da vidim šta mogu napraviti.

Centri za “doniranje” plazme dijele susjedstvo sa solarijima i salonima za nokte, s klinikama za dijalizu, lancima brze hrane i autopraonicama; često se nalaze u četvrtima sa srednje rasprostranjenim kriminalom. Proces prijema za davaoce koji prvi put dolaze može potrajati veći dio dana. Stigla sam samo nekoliko minuta nakon otvaranja, ali mjesto je bilo krcato. Krupni muškarac iz privatne osiguravajuće kompanije stajao je u uglu prekriženih ruku i pričao o nedavnim hapšenjima i saobraćajnim nesrećama. Uzela sam svoj broj i sjela.

Činilo se da su ljudi oko mene ovdje redovni i da pokušavaju donirati plazmu prije posla. Znam to jer sam ih čula kako na telefon lažu svojim poslodavcima o tome zašto će zakasniti. Više žena došlo je nakon devet, vjerovatno zato što su njihova djeca tek tada bila u školi. Bilo je muškaraca, građevinskih radnika, mladih žena koje su na ruskom jeziku govore u pilingu, jedan svježe obrijan tip u bijeloj košulji koji je pokušavao telefonom sklapati dogovore...

Nakon nekoliko sati u čekaonici pozvana sam u stražnju kancelariju, gdje sam odgovarala na niz pitanja, od “Da li ste ikada bili plaćeni za seks?” od “Jeste li ikada imali transfuziju krvi na Foklandskim otocima?” Zamoljena dam da raširim ruke kako bi mogli vidjeti moje nokte. “Divno, svi su tu!”, rekla je gospođa koja me primila i umrljala mi jedan nokat žutom bojom.

Polutrajna boja, vidljiva samo pod crnim svjetlom, bila je metoda praćenja koja se koristila kako bi se osiguralo da ljudi ne doniraju na više mjesta istovremeno. Očajnici su ponekad otpilili cijeli nokat kako bi zaobišli ovu metodu provjere.

Zatim su mi pokazali platnu skalu. Kao novi klijent dobila bih 40 dolara za svoju prvu “donaciju” i 60 dolara za drugu. Nakon toga ne bih zarađivala više od 25 dolara po posjeti. Svaki put bih provela jedan do dva sata u čekaonici, zatim otprilike 90 minuta u krevetu dok je kompanija isisavala približno onoliko plazme koliko su federalni propisi dozvoljavali.

Plazma je fizička manifestacija sposobnosti tijela da se oporavi. Albumin, imunoglobulini i fibrinogen, neke od ključnih komponenti plazme, obavljaju osnovne funkcije, uključujući transport hormona, enzima i vitamina; odbrana organizma od infekcija i kontrolu krvarenja. Terapije plazmom imaju mnogo namjena, među kojima je i pomoć visokorizičnim pacijentima u borbi protiv bolesti poput ptičije gripe i Covid-19.

Problem je u tome što plazma čini mnoga čuda za one koji primaju tretmane izvedene iz nje, njeno uklanjanje ugrožava zdravlje ljudi koji je prodaju. Ponovljene donacije plazme mogu oslabiti imuni sistem donora i dovesti do drugih negativnih nuspojava. Vrlo malo zemalja dopušta prodaju plazme, dijelom iz zabrinutosti da bi finansijski ugroženi ljudi riskirali svoje zdravlje za novac.

Druge razvijene nacije postavljaju stroža ograničenja u pogledu broja donacija. U Velikoj Britaniji, naprimjer, plazma se može davati svake dvije sedmice, a u Njemačkoj do 60 puta godišnje. Sjedinjene Američke Države dopuštaju da jedna osoba plazmu prodaje 104 puta godišnje, odnosno dva puta sedmično. Riječ “prodaja” se, naravno, rijetko koristi u Sjedinjenim Američkim Državama. Umjesto toga, u potrebi je izraz “donirati”, što omogućava kompanijama da se pretvaraju da se ne bave isisavanjem tijela siromašnih ljudi u potrazi za biološkim blagom.

Sistem “donacije” toliko je uspješan da Sjedinjene Američke Države osiguravaju približno dvije trećine plazme dostupne širom svijeta, te od 35 do 40 posto plazme koja se koristi u medicini u Evropi – od čega veliki dio izlazi iz vena američke sirotinje.

Sredinom osamdesetih prvi put sam čula da se može prodati plazma. Imala sam 15 godina i živjela sam ispod mosta. Ljudi oko mene nazivali su plazma centar “laboratorijom za ubode”. Bila sam premlada da bih “donirala”, ali bih se odmah prijavila da sam imala lažnu ličnu kartu.

Živjeti na ulici jako je teško, a “doniranje” plazme nije bio jedini način da ugrozite svoje zdravlje. Bilo je i gorih stvari za prodaju od plazme. Nacionalni zakon o transplantaciji organa iz 1984. godine, koji je proglasio nezakonitim plaćanje organa, bio je upravo stupio na snagu, ali sjećam se da sam upoznala čovjeka koji je prodao jedan od svojih bubrega. Podigao je majicu kako bi nam svima pokazao ožiljak. Ubrzo je razgovor zamro jer je njegov stid postao opipljiv. Matematika nije bila dobra; njegov plan da napreduje propao je. Izgledao je bolesno i vratio se u privremeni smještaj.

U mom sjećanju “ubodna laboratorija” iz osamdesetih izgledala je kao neka streljana, slika inspirirana Ulicama zla Martina Skorsesea i promotivnim kadrovima iz filma Let iznad kukavičijeg gnijezda. Moje vlastito iskustvo 2009. godine ličilo je više na dug dan u centru za registraciju vozila.

Završena je papirologija, odvedena sam u sobu s tridesetak kreveta ispunjenu ljudima zakačenim na aparate za aferezu. Zurili su u epizodu serije Zakon i red na televizorima okačenim o plafone. Boce koje su se punile bile su veće nego što sam pretpostavljala. Također nikada prije nisam vidjela plazmu i pretpostavila sam da će biti crvena, ali bila je žućkasto-jantarna, nijansu ili dvije svjetlija od ledenog čaja Lipton.

Tehničarka mi je probušila venu na ruci iglom broj 17 i natjerala me da pumpam šaku sve dok krv nije počela teći u mašinu u kojoj se razdvajala na crvena i bijela krvna zrnca, trombocite i plazmu. Plazma je odlazila u bocu, a ostatak, zajedno s besplatnim fiziološkim rastvorom, tekao je nazad u mene. Tehničarka je dvojila o količini koja će biti izvučena, da ne bi bila prevelika za donatora koji prvi put daje plazmu. Rekla je da je odmah pozovem ako “vidim balon”.

Mojoj boci trebalo je najmanje sat da se napuni. Znam to jer sam bila na pola druge epizode Zakona i reda prije nego što se moja mašina zaustavila. Kada me je tehničarka otkačila, pitala sam koliko će zaraditi od moje plazme. Odmahnula je glavom i rekla mi da mi je bolje da ne znam jer bi me to samo naljutilo.

Plazmu sam prodavala dva puta sedmično nešto više od mjesec. Nakon “doniranja”, obično sam htjela spavati.

Rečeno mi je da za brzu zaradu moram uzastopno posjetiti sve glavne centre plazme u ovoj oblasti. Tako sam mogla skupiti poticajne bonuse prije nego što posvuda postanem redovni donator i trajno spuštena na otprilike 25 dolara po donaciji. Također sam naučila da će ako popijem litar vode popodne dan prije hidratacija “doniranje” biti brže.

Uskoro sam prestala sam s “donacijama” jer za 25 dolara nije vrijedilo, a kao radnica u noćnoj smjeni, nisam željela biti iscrpljenija nego što sam ionako bivala. Ali čudna stvar u vezi s plazmom, kao i s drugim načinima da brzo zaradite novac, jeste ta da kada jednom znate da je to opcija, ne možete sasvim zaboraviti da postoji. Ekonomska nesigurnost otežava odustajanje od brzog novca.

Nedavno sam vidjela letak na kojem je pisalo da mogu zaraditi 825 dolara mjesečno prodajom plazme. Većinu svog života živjela sam u zabludi da ne postoji moj problem koji ta suma ne bi riješila. Više ne vjerujem u to, ali isto tako nisam izvan svijeta gdje takva zarada ne bi imala pravi učinak. Odlučila sam vidjeti kako se doniranje plazme promijenilo u deceniji otkako sam to radila.

Ako je moje iskustvo donacije iz 2009. godine bilo poput čekanja na registraciju automobila, moje iskustvo iz 2022. godine više je ličilo na kupovinu u malom tržnom centru. Našla sam se među kioscima za prijavu ofarbanim veselim bojama, bili su organizirani redovi za redovne “donatore”, određeni programi nagrađivanja, slike ljudi koji pomažu jedni drugima visjele su okačene po zidovima.

Klijentela je, međutim, bila ista: siromašni ljudi kojima je potreban novac. Tokom pandemije broj donacija je opao, što je dovelo do povećanja kompenzacija, posebno za osobe s antitijelima na Covid. Neki su se donatori, navodno, počeli namjerno izlagati Covidu kako bi zaradili više novca.

Tokom prijema moji podaci pojavili su se u bazi podataka zajedno s fotografijom iz 2009. godine. Iako je ovo bila druga lokacija, očigledno sam se bila vratila u istu kompaniju. Pitala sam čovjeka na prijemu mogu li opet dobiti višu stopu za nove “donatore”. Nasmiješio mi se i obećao da će to ostvariti.

Pregledali su me, palpirali mi jetru i povukli kapke kako bi mogli provjeriti imam li žuticu. Odgovorila sam na desetke pitanja, uključujući i ono o posjeti Foklandskim otocima. Zaposleni su me izmjerili, uboli mi prst i utvrdili nivo hematokrita kako bi bili sigurni da mogu “donirati”. Umjesto da mi nokte farbaju u žuto, uzeli su mi otisak prsta što, kako su mi rekli, mogu poslati vladi na njen zahtjev. Preuzela sam aplikaciju kompanije i zajedno s upozorenjem da se primjenjuju naknade za bankomat dobila debitnu karticu preko koje će mi biti uplaćen novac.

Nakon toga, stojeći na parkingu, okružena dvadeset godina starim autima i udubljenim kombijima, držeći novu debitnu karticu s obavještenjima o kuponima koji se pojavljuju na mojoj novoj aplikaciji, s praonicom rublja s jedne i prodavnicom pića s druge strane, nisam mogla a da ne pomislim da sam pronašla put do izuzetnog američkog iskustva. To je onaj svijet kojem više ne pripadam u potpunosti, ali nisam ni odvojena od njega.

Nemam problem s ljudima koji plaćaju plazmu. Ja samo mislim da kompanije trebaju uzimati manje plazme, a da “donatori” trebaju biti više plaćeni. Uvijek sam smatrala da su siromašni ljudi i ljudi iz radničke klase duboko altruistični. Oni znaju šta je to raditi bolestan, biti zavisan od automobila čiju si popravku ne možeš priuštiti i treba im pomoć porodice, prijatelja, a ponekad i stranaca. Takva iskustva dovode do empatije, a kao i svi ljudi žele biti dio nečega većeg, nečega sa svrhom.

Plaćeno mi je 100 dolara za moju nedavnu “donaciju”. Za sljedeću “donaciju” dobit ću 125 dolara plus 10 dolara od kupona koji sam dobila, ali samo ako se vratim u roku od 45 dana. Ako se vratim kasnije, izgubit ću nove “donatorske” beneficije i zaradit ću samo od 40 do 60 dolara kao i ostali redovni “donatori”. Jednom ili dvaput sedmično prođe mi kroz glavu da bih trebala dati samo osam donacija po višoj stopi i onda odustati. Mogla bih promijeniti ulje ili možda još malo popraviti balans na računu prije nego kamate udare. Na kraju krajeva, tih 135 dolara samo stoji tamo, gotovina na stolu.

(Izvor: The New York Times)