“Sa vladom Mijanmara nikada neće biti pravde. Nikada nećemobiti rješenja za naše probleme; nema mira, nema sigurnosti, nema slobode. Taj se osjećaj nemoći nakupio u Noor Ahmedu tokom njegovih šest desetljeća života.

Rohingya, čovjek koji je veći dio svog života proveo kao izbjeglica u susjednom Bangladešu, "tužan je i zabrinut" zbog povratka na vlast vojske u rodnom Mijanmaru nakon puča u prošli ponedjeljak. Puč koji je zemlju stavio pod komandu vrhovnog komandanta tamošnje vojske, Min Aung Hlainga, čovjeka koji stoji iza onoga što su UN opisali kao pokušaj genocida nad ovom muslimanskom manjinom.

Za Rohingye, koje mijanmarska vlast smatra ilegalnim bengalskim imigrantima, iako stoljećima žive u zapadnoj burmanskoj državi Rakhine, blizu Bangladeša, puč je vrhunac života ispunjenog bezbrojnim nesrećama. "To je noćna mora u kojoj nema mira“, kaže Ahmed iz Katupalonga, u Cox's Bazaru, najvećem izbjegličkom kampu na svijetu, gdje je između avgusta i septembra 2017. oko 700.000 Rohingya pobjeglo tokom vojne kampanje etničkog čišćenja „u kojem su naređena masovna ubistva i masovna silovanja“, kako je utvrdio UN.

Ta je manjina na novom raskršću: 600.000, za koje se procjenjuje da još uvijek žive u Rakhineu, uključujući oko 120.000 zatočenih u logorima, kako je prošle godine izvijestila nevladina organizacija Human Rights Watch, strahuje da hapšenje žene koja je de facto vladala zemljom, Aung San Suu Kyi i desetina članova njene partije, Nacionalne lige za demokratiju (NLD), pobjednice na izborima prošlog novembra, dodatno pogoršava njihovu situaciju.

„Postoji veliki strah da će područja Mijanmara u kojima žive etničke manjine biti i dalje militarizirana. Nakon puča, u Rakhineu su telekomunikacije bile gotovo potpuno odsječene. Oni koji tamo žive prestrašeni su čekajući šta će im se dogoditi”, upozorio je prošle sedmice aktivist Rohingya Wai Wai Nu na video konferenciji za novinare.

Mohammed Saddak (55), stanovnik kampa Cox's Bazar, kaže da su mu rođaci u Rakhineu rekli da će otići u Bangladeš ako se situacija pogorša. “Ako ne puste pritvorenike NLD-a. Bangladeš je mnogo sigurniji od Mjanmara ”, kaže.

Unatoč prenatrpanosti kampova Cox's Bazar, gdje je 700.000 Rohingya koji su pobjegli 2017. godine, dočekalo njih još 300.000 koji su tamo već pobjegli prethodnih godina, osjećaj je da povratak vojske potpuno onemogućava povratak u Myanmar.

Povratak je bio opcija koja se činila izvjesnom, nakon što su se predstavnici Mijanmara i Bangladeša prošlog mjeseca razgovarali o repatrijaciji koja bi mogli započeti u junu. Sada je nakon puča sve neizvjesno. “Volio bih da mogu otići u svoju zemlju i vidjeti svoj dom i svoje rodno mjesto, ali sada su sva vrata zatvorena. To je potpuno nemoguće”, jada se Saddak.

Iako nijedna vlada, civilna ili vojna, nije branila prava Rohingya u Mijanmaru, koji je pretežno budistički, ova muslimanska manjina nadala se da će se njihov status ipak poboljšati usponom na vlast Aung San Suu Kyi, Međutim, dobitnica Nobelove nagrade za mir iz 1991. godine, nadu je ugasila kada je u decembru 2019., nakon godina neskrivenog nasilja nad Rohingyama, vojsku koja je počinila genocid branila pred UN-ovim tribunalom u Haagu.

“Ona niije pričala istinu. Vojska je silovala, ubijala muškarce i žene i spaljivala žive bebe, ali ona to negira. Unatoč svemu, podržavam njen povratak na vlast. Ako to učini, jednog dana pomoći će Rohingyama, vojska nikada nije bila dobra prema nama”, kaže Mohammed Zobair (30), također iz Cox's Bazara.

Mnogi ipak vjeruju da je Aung San Suu Kyi odbranila vojsku iz uvjerenja, a neki su je analitičari opisali kao još nepopustljiviju prema muslimanima od onih u uniformama. Njezino očito potčinjavanje vojsci, koja ju je godinama držala u kućnom pritvoru i sada je opet drži, navodi druge da vjeruju da ona zapravo nije imala slobodu manevriranja.

Bilo kako bilo, lik Min Aung Hlainga (64) još više prijeti Rohingyama: on je čovjek koji je kao tadašnji šef oružanih snaga odobrio vojnu kampanju genocida 2017. godine. General je na društvenim mrežama branio akcije burmanske vojske, čak je izjavio da je nužno da njihove regije "budu pod nadzorom nacionalnih rasa".

“Kao Rohingyi za mene ovo je vrlo teško. Za mene nije riječ o Aung San Suu Kyi, već o vojsci. I ne želimo da stanovnici Mijanmara ponovno budu podvrgnuti vojnoj hunti koja je već vladala zemljom između 1962. i 2011., pa smo protiv njih”, objašnjava aktivist Wai Wai Nu.

Suočeni s tako složenom dilemom, Rohingye i dalje žive u očaju. Njih stotine hiljada loše žive u Bangladešu u nesigurnim plastičnim šatorima prekrivenim bambusom, bez prava na rad ili napuštanje kampa bez službenog odobrenja. I bez nade da će se ikada vratiti kući.