Neispunjena želja Asima Horozića, najvećeg bh. kompozitora, koji je 1. oktobra preminuo u 65. godini, bila je da dovrši još jednu operu. Teško narušenog zdravlja, priželjkivao je da dočeka premijeru „Derviša i smrti“, no ovo grandiozno djelo u najavi ostalo je nedovršeno.

„Do zadnjeg daha živio je muziku. Radio je. Unazad mjesec dana govorio je da ima želju da završi operu Derviš i smrt. Nije to dočekao. Neki će dijelovi nekada možda i biti izvedeni, ali ostaje veliki žal zbog preranog odlaska kompozitora svjetskog glasa, koji u našoj sredini, za života, nije bio dovoljno prepoznat i cijenjen“, navodi na početku razgovora za Stav prof. dr. Selma Porobić, Horozićeva dugogodišnja saradnica i uposlenica Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.

Naša sagovornica ističe da svoju akademsku karijeru duguje upravo muzičkom genijalcu koji ju je podsticao da počne razmišljati u tom pravcu i ohrabrivao da teži ka višim ciljevima.

„Bili smo porodično i poslovno vezani. Moja je majka profesor muzike, a njegova djeca, Adna i Haris, išli su u Osnovnu školu 'Centar', u kojoj im je moja majka predavala. Profesor Horozić i majka su i pored toga stalno sarađivali. Kada bi mama napisala nešto za Dom mladih, on bi njoj napisao aranžman pa bi njen hor izvodio te aranžmane. Kada sam se po završetku Muzičke akademije 2000. godine vratila u Tuzlu, da radim u Osnovnoj i Srednjoj muzičkoj školi, njegova kćerka Lamija je krenula na klavir. Predavala sam joj klavir četiri godine. Ona je zaista jedna talentirana i svestrana djevojčica, a otac ju je stalno dovodio i pričao je o svom radu na Filozofskom fakultetu, većinom na razrednoj nastavi, gdje je predavao Muzičku kulturu 1 i 2, Sviranje, Metodiku nastave muzičke kulture, dakle sve predmete za učiteljice i učitelje. Nije imao asistenta. To su specifični predmeti i teško je bez asistenta. S druge strane, ja sam stalno dobivala ugovore na određeno vrijeme pa su mi produžavali. On je to znao. Došao je jednog dana i rekao mi: 'Znaš, Selma, volio bih da mi budeš asistentica. Da li bi se ti prijavila? Iako sam bila zlatna studentica s prosjekom ocjena 9,3 i nisam imala ugovor za stalno, nisam uopće razmišljala o akademskoj karijeri. 'Hajde, prijavi se. Ti bi meni bila desna ruka.' I ja se prijavim, ali nikom nisam govorila o tome. Na njegovu i svoju veliku radost, bila sam primljena i od tada sam se trudila da mu zaista i budem od velike pomoći. Sve mi je prepustio“, navodi Porobić, sve vrijeme blago se osmjehujući dok razgovaramo o čovjeku koji je prve kompozicije napisao kao srednjoškolac.

Naša sagovornica ističe da je Horozić bio i veliki umjetnik i boem, ali i osoba koja nadilazi sve to svojom umjetničkom energijom, za koju često nije imao dovoljno vremena da je iskaže, jer je toliko toga htio napisati i komponirati.

„Njega je u svemu tome nastava, zapravo, sputavala. Ja sam bila ta koja je radila administrativni dio posla i rukovodila sam. Tada je bilo po pet stotina studenata, što je za njega bilo previše i stvaralo mu je paniku, ali ja sam toliko uživala radeći taj posao i radeći s njim. Kada sam doktorirala, a do tada smo deset godina zajedno radili, govorio mi je: 'Svi se raduju što si doktorirala, jedino ja tugujem jer gubim asistenta.' I više nikada nije imao asistenta, koji je bio zaposlen, nego samo spoljne saradnike, ali to mene nije spriječilo i, kada god sam mogla, pomagala sam mu. Poslije je on otišao na Akademiju dramskih umjetnosti, ali mi smo integrirani Univerzitet i ostao je na predmetima Muzička kultura 1 i 2, Sviranje i hor, a ja sam preuzela metodike nastave. I dalje smo sarađivali. Bilo je momenata kada bi me nazvao i pitao koji predmet danas imamo. Toliko je bio u svom svijetu, ali niko se nikada nije mogao naljutiti na njega. Bio je umjetnik koji bi me, kada bi pisao neki dio čina svojih opera, zvao da dođem, da mi to odsvira. Pitao je uvijek za savjete i šta mislimo, kako nešto zvuči, treba li više ili niže. Uvažavao je naša mišljenja i sugestije.“

Bolest je Horozića samo usporila, ali nikako i zaustavila u radu. Unazad godinu trudio se što više biti samostalan, iako mu je pomoć bila itekako potrebna. I fizička, i psihička, i finansijska.

„Odmah sam znala za njegovu dijagnozu. Dolazio bi normalno i npr. sjedne i dobije grčenje mišića, tako da mu neko mora pomoći da ustane. Čak ni studentima u tim trenucima ne bi uspio reći šta se dešava, ali imao je uvijek nekoga ko bi mu pomagao. Onda bi sjedio po nekoliko minuta pa bi se oporavio i nastavljao je dalje. Nijednog se momenta nije predavao. Njegov je mozak funkcionirao u profesionalnom smislu, i dalje je imao muziku u glavi, smišljao je i govorio, a čak je imao kolege koje bi zapisivali umjesto njega. Do zadnjeg je dana bio u neshvatljivoj želji da što više da sebe umjetnosti i da se čuje njegova muzika.“

Nakon što se razbolio, brojni poznanici, prijatelji i bliske osobe prestali su mu se javljati, što je kompozitor shvatao kao izdaju i sve ga je to veoma pogađalo.

„Više mu je finansijski bila potrebna pomoć, jer je potreban ogroman novac da se objavi jedno djelo poput opere. To je opsežno i zahtijeva mnogo vježbe, izvođenja, orkestra i plaćanja svih tih ljudi, ali sve to na stranu, strašno mu je bilo teško kada se razbolio da ga Grad Tuzla i država nisu ni spomenuli, pa čak ni Akademija u Sarajevu, gdje je radio kao kompozitor na Odsjeku za kompoziciju. Niko mu nije došao u posjetu. Većinom su ga obilazili njegovi studenti koji su ga voljeli, a što se tiče drugih, ne bih znala pravi razlog. Bila je i korona, ljudi su se otuđili i od samih sebe, tako da neću kritizirati, ali ipak, nema opravdanja... Pisala sam tada na društvenim mrežama apele da mu se pomogne, da mu se naprave bolji uslovi u tom domu koji je on sam sebi plaćao. Do zadnjeg atoma se davao, a nije imao tretman kakav je u stvarnosti i zaslužio. No, desilo se to što se desilo. Nedostajat će nam svima. Nedostajat će studentima, jer njegovi časovi nisu bili klasični časovi. On je npr. pričao biografije umjetnika s toliko detalja, toliko je toga znao i htio reći da nekad studenti nisu imali strpljenja ili osjećaja za ono što je htio da im prenese, ali sigurna sam da će oni koji su to cijenili i prepoznali njegovu veličinu znati cijeniti sve što su od njega naučili i biti ponosni i reći da im je jedan takav velikan predavao, baš kao što i ja mogu da kažem da sam mnogo toga od njega naučila i doživotno sam mu zahvalna jer me uveo u ovakvu vrstu karijere. Uvijek ću u svom radu potencirati njegove radove i djela.“

Onog dana kada je preselio na bolji svijet Horoziću je trebao biti prvi dan u penziji. Svoju prvu penziju nije dočekao.

Također, Grad Tuzla je mjesecima unazad pripremao program povodom 80. godišnjice oslobođenja Tuzle u Drugom svjetskom ratu i 1. oktobra ove godine, u večernjim satima, na Trgu slobode održan je i koncert. Tog je jutra Horozić preselio, a navečer su izvedene njegove tri kompozicije koje je odabrao i pripremio za ovu priliku.

„Izvedene su njegove tri kompozicije i spomenut je. Sve se desilo u istom danu, a posmrtnice još nisu bile odštampane i dosta ljudi nije ni znalo za njegovu smrt, osim ako je neko vidio tekstove na internet-portalima. Prilikom programa na Trgu slobode su ga spomenuli, ali mislim da je trebala biti i minuta šutnje. Ja sam mu svoju počast odala onako kako smatram da je trebalo, ali želim vjerovati da će se Grad organizirati da da svoj pečat tome svemu i da se oduži njegovoj supruzi i djeci. Porazno je što ćemo ga više slaviti nakon njegovog života, nego što smo ga cijenili za života, ali njemu to ne bi ni bilo važno. Njemu bi značilo da se njegove kompozicije izvode, da djeca uče o tome što je radio i o svom bogatstvu koje je ostavio. Predložila bih da se ispred nove Muzičke škole stavi Horozićeva bista, jer on to zaista zaslužuje.“

Asim Horozić (1958–2023), kompozitor i muzički pedagog, osnovnu i srednju muzičku školu završio je u radnom gradu, a akademsko obrazovanje stekao je na Muzičkoj akademiji Sarajevo. Diplomirao je u klasi prof. Vojina Komadine, Odsjek kompozicija i dirigovanje, gdje je djelovao u svojstvu profesora. Osim na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, Asim Horozić bio je i profesor na Filozofskom fakultetu u Tuzli, na predmetu Muzička kultura s metodikom. Autor je udžbenika koji se danas koriste u srednjim muzičkim školama na predmetu Harmonija. Iz kompozitorovog bogatog opusa treba izdvojiti orkestarska djela: Kapija (koncertni stav za klarinet i orkestar), Koncert za klavir i orkestar, Duša Sarajevska fantazija za simfonijski orkestar, uvertire za simfonijski orkestar Bosna, San o Bosni i Ašikovanje, Sjećanje na Mozarta za simfonijski orkestar, Zapis o zemlji za sopran, hor i orkestar, Odbrana Bosne za sopran, recitatora i orkestar, Sonatni stav za flautu i klarinet, Duet za dvije flaute, Fantazija za dvije flaute, Trio za flautu, klarinet i basklarinet, Trio za dvije flaute i klarinet, Trio za flautu, violinu i klavir br. 1 i 2, Kvartet za flautu, klarinet, violinu i klavir, Elegija za kamerni orkestar. Djela su mu izvođena na koncertnim podijumima u BiH, Hrvatskoj, Sloveniji, Češkoj, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Holandiji i SAD-u, pod dirigentskom palicom brojnih, vrlo uglednih dirigenata iz BiH, Hrvatske, Rusije, Italije, Novog Zelanda, SAD-a. Osim komponovanja velikih formi, Asim Horozić se bavio i komponovanjem muzike za pozorište, harmonizacijama i aranžmanima sevdalinki, ilahija i kasida i obradama tradicionalnih bh. pjesama za dvoglasne dječije horove. Glavni pokazatelj njegovog kompozitorskog stila jeste melodija širokih raspona, folklorno obojena i u saglasnosti s vertikalnim harmonijskim strukturama. Njegova najpoznatija djela jesu opere čije su teme u potpunosti vezane za BiH i Bošnjake. Autor libreta za sve tri opere je tuzlanski pisac i dramaturg Nijaz Alispahić (1940): prva bošnjačka opera Hasanaginica (praizvedba 2000), opera za djecu i mlade Aska i vuk (premijera 2003) i opera Zmaj od Bosne (praizvedba 2016). Libreto za operu Zmaj od Bosne objavljen je u izdanju izdavačke kuće „Planjax“ 2016. godine, dok je libreto za operu Hasanaginica preveden na engleski i turski i izveden na turskom jeziku u opernim kućama Istanbula i Ankare. I dramska verzija Alispahićeve Hasanaginice višestruko je nagrađivana i doživjela je uspješno scensko izvođenje, a uvrštena je i u Antologiju bosanskohercegovačke drame XX stoljeća. Za svoj plodni umjetnički rad A. Horozić je nagrađen brojim nagradama i priznanjima, od kojih posebno izdvajamo priznanje Federalnog ministarstva za kulturu, nauku, obrazovanje i sport. Dobitnik je i nagrade „Avdo Smajlović“ za autorsko stvaralaštvo u području ozbiljne muzike koju dodjeljuje AMUS (2016). Horozić je bio počasni član Sarajevske filharmonije. (Prof. dr. Merima Čaušević, Kratka historija kulture Bošnjaka, Edicija „Bošnjaci“)