Dan je tamom obavijen. Red kiše, red sitnog snijega. Teški, sivi i tamnoplavi oblaci. Kao da će se svakog trenutka spojiti zemlja i nebo. Dani za prespavati. Ratni. Decembarski. Školski. Jedino što je dobro jeste to da je potpisano još jedno primirje, koje se poštuje na našem ratištu. Nema granatiranja Olova već danima.

Sjedimo u improviziranoj učionici, nekadašnjoj mesnici. Toplo je. Huči “kraljica”, kako su dali ime peći na čvrsto gorivo, valjda zašto što guta drva brzo zagrijavajući i najhladniji prostor.

“Dobila sam paketić od Merry Christmas”, govori Alma. “I ja isto”, reče Fuada. “Mora da je to neka bogata, debela Amerikanka dobre duše”, šegači se Senad. Smije se i nastavnik engleskog Ćazim. “Čuj ti njih – Amerikanka. Tako se na engleskom čestita Božić”, pojašnjava nastavnik.

Toplo je u učionici. Radujemo se poklonima. Razmjenjujem stikere, naljepnice za sveske s Fuadom. Meni su došli roze, a njoj plave. Nastavnik Zihnija nakratko ulazi. Zapuhnu nas s polja hladan zrak. Vani je u potpunosti prevladao snijeg. Vidio sam kroz otvor vrata krupne pahuljice kako padaju. “Dobro, sada ćemo malo o našim prijateljima koji su vam poslali paketiće. I tamo se govori engleski jezik”, smije se, vlastitoj dosjetki, nastavnik Ćazim. “Capital of United States is Washington D. C. It is most important country in the world...”, priča nam nastavnik, ispisujući rečenice na engleskom, potom prijevod na bosanskom jeziku.

“Sjedinjene Američke Države promiču individualizam. Najveći broj patenata registriran je u SAD-u. Jedna je od najbogatijih nacija. Sudska vlast je neovisna. Izbori za predsjednika održavaju se svake četiri godine. Za senat također. Američki san je... Velike prihode donosi Hollywood, NBA, muzička industrija... Poštuju se i uvažavaju sve kulturološke razlike. Možeš izvjesiti bilo kakvu zastavu dok plaćaš porez i poštuješ Ustav... Možda je to i rješenje i naših problema ovdje”, pričao je nastavnik.

“Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska”, ispali neko iz razreda. Smijemo se. Smije se i nastavnik Ćazim i odmahuje rukom. A u tom smijehu sadržane su sve naše zablude, indoktrinacija od najranije dobi, ispiranje mozga, dresura da je kolektivno uvijek ispred individualnog, da će komunizam jednog dana pobijediti... Paradoksalno zvuči, ali nas je rat otvorio više prema Zapadu. Rusija – nasljednica Sovjetskog Saveza – u Vijeću sigurnosti uvijek se zauzima za agresorsku stranu. Srbijansku. Nije to ona slobodarska Srbija, ona o kojoj smo učili u udžbenicima. Ova Miloševića je oličenja zla. Napadaju se i dijele Hrvatska i Bosna i Hercegovina pod krinkom ugroženosti Srba. I ondje gdje dođe njihova vojska, nema mjesta za druge i drugačije.

“Nešto si se zamislio, Kulo”, reče mi nastavnik, “hajd’ da ponovimo present continuous.”

II

Nova godina i kraj prvog polugodišta završnog razreda osnovne škole. Do prije nekoliko mjeseci i potpisivanja Vašingtonskog sporazuma bili smo u totalnoj blokadi. Nadam se da se to vrijeme neće ponoviti. Uspostavljena je Federacija BiH, formiraju se kantoni... Je li to rješenje, kantonizacija cijele Bosne i Hercegovine? Sretna nova 1995. godina. Koliko još godina rata? Ovo je četvrta ratna... Kakogod, vratio sam se kući... U Olovo.

III

Raspust. Čitam lektiru Robinson Crusoe. Ondje sam gdje je toplo. Sasvim na drugom kraju svijeta. Sasvim u drugom vremenskom prostoru. Knjige su mašine za teleporting. Možeš uvijek pobjeći iz hladnog, zimskog, ratnog dana, kada nemaš mnogo toga raditi...

IV

Trideset prvog januara punim četrnaest godina. Posljednji dani raspusta. Mama mi donosi paket. “Evo, čuvali smo za rođendan. Poslao je rođak Zaim iz Njemačke. Paket je lutao, poslan je još ljetos. Vjerovatno je ljetna garderoba, tako da se ne razočaraš”, reče mati.

Bile su farmerke. Uske. Male. Razočaravajuće. I majica je knap, vjerovatno za sljedeću sezonu neće biti iskoristivo. Visok sam 187 cm, 77 kilograma. Niko mi nije kriv što sam za jednu godinu previše izrastao! Vadim iz paketa i patike. Poluduboke. Kožne. Košarkaške. Adidaske. Probam. Broj 42. Mogu. “U ponedjeljak ću ih obući u školu”, rekoh glasno. Mati me gleda s čuđenjem: “Smrznut ćeš se, bolan. Februar je. Kuš u patikama?” “Onda neću u školu”, rekoh odlučno. “Kako to misliš”, upita mati. “Eto, tako. Bit ću bolestan. Čekat ću da otopli. Niko me ne može natjerati”, odgovorih. Slušam potom predavanja na temu “sve od nogu kreće”. “I stvarno nećeš?”, upita nekim blažim pomirljivim tonom mati nakon nekog vremena uvjeravanja. “A da navučeš vunene čarape, drugačije te neću pustiti”, odlučna je bila mati.

V

Prvi sam dan, prvi ponedjeljak u februaru devedeset i pete došao u patikama i vunenim čarapama. Trnci su mi prolazili od vune, bile su mi pomalo i tijesne patike s tim čarapama, ali sam nekako stigao. I nisam bio zvijezda. Šou je ukrao S., zvani Strujas. Pojavio se u maskirnoj uniformi. Bio je dvije godine stariji od nas, punih šesnaest. Jednu je godinu izgubio na loše učenje, jednu u zbjegovima. Dolazio je iz sela Lišaka. Nekada je, dok je bio mali, dohvatio žice izmjenične energije, koja mu je nanijela opekline po čitavom tijelu. Doktori su uspjeli sanirati većinu povreda. Ostao je ožiljak na licu. Nije volio ove koji su ga pogrdno zvali. Nisam bio jedan od njih. Bio je nekako odrasliji, zreliji od nas. Kao da nas je dijelila neka tanka crta, između dječaka i mladića. Ne može se to vremenski odrediti, zavisi od individue do individue. Presječna je tačka trenutak kada počinješ na stvari gledati drugačije, iz perspektive odraslog.

Ispunilo smo razred. S. je ustao. Svi su gledali u njega. Caklio se novi opasač na njemu. “E, sad da znate. S. je u Armiji. Kurir. I pušku ću zadužiti uskoro. Ko se bude zajebavao, ko mi bude dobacivao Strujas..., razbit ću ga o ovaj zid. Samo da ne bude da niste znali.” Pogledao je oštro prema I. i E., koji su ga najviše maltretirali.

Ušao je i nastavnik Smajo u učionicu. Vjerovatno je i čuo nešto od onoga što je rekao S. “Selam alejk, S., čujem, ti bi ovdje zavodio red?”, prostrijeli ga pogledom nastavnik Smajo. “Fino je to što si obukao uniformu. A sad ćeš da se vratiš kući i presvučeš...”, reče nastavnik oštro. “Al’ to je...”, nije završio rečenicu S. “Jesi li me čuo? Ja sam ovdje glavnokomandujući... I ostali nastavnici. Za nekoliko mjeseci završit ćeš  osnovnu, pa kud te volja. Ne treba meni ovdje neki bombaš da prijeti”, gotovo da se derao nastavnik.

S. je sjedio mirno. Nije ništa rekao, ali se nije ni pomjerio. Prodorno je gledao prema nastavniku, kao da vode neku nevidljivu bitku, u kojoj upravo odmjeravaju snage. Nastavnik Smajo mu je prišao sasvim blizu, naslonio ruke na njegova ramena, unio mu se u lice. Fiksirao mu je pogled, podigao obrve i sasvim jasno rekao, niti tiho, niti preglasno, zvučalo je kao naredba, kao prigušena prijetnja ako se ne ispuni naredba: “Imaš deset minuta da se presvučeš. I nikada da se ovdje nisi više pomolio tako. Ili da zovem mog kolegu R.?”

R. je bio nastavnik u miru, sada komandir vojne policije. S. je oborio pogled. Da bi potom izjurio iz učionice. Vratio se nakon nekog vremena. Pokucao je na vrata. “Naprijed”, reče nastavnik. Ušao je S. Nastavnik je pogledao na sat. “Rekoh li deset minuta”, upita. “Da, ali trebalo mi je...”, pravdao se S. “Zatvori vrata!”, reče nastavnik. S. je ušao u učionicu. “Zatvori vrata s vanjske strane”, s dozom cinizma rekao je nastavnik. Nekako ljutito. S. je otvorio vrata i krenuo izaći. “Čekaj”, gotovo kao naredbu glasno je govorio nastavnik. S. se okrenuo. “Idi na mjesto, ovaj ću ti put progledati kroz prste! A sada, gdje smo stali? Palatalizacija je...”

Patike su mi, drugari, primijetili tek po završetku nastave. Jedva sam čekao toplije dane da igram košarke. Samo još sunce fali. Ne puca. I dalje se poštovalo primirje. Na olovskom ratištu ništa novo...