Jedno od obećanja američkog predsjednika Bidena u domenu vanjske politike, prije njegovog izbora i ulaska u Bijelu kuću, bilo je da će u američku politiku vratiti dostojanstvo i dignitet, a to je podrazumijevalo da bi Biden mogao poništiti inicijative i odluke svog prethodnika Donalda Trumpa. Ta Bidenova najava proizvela je stanovit strah u redovima vladajućih krugova bogatih arapskih monarhija koje su u vrijeme Trumpovog mandata u Bijeloj kući osjećale da od američkog predsjednika imaju podršku i zaštitu za svoju politiku, kako unutar, tako i na regionalnom planu, bez obzira na kršenje ljudskih prava i sloboda i razarajuće ratne kampanje u koje su uključene već čitavu deceniju, posebno u Jemenu, Libiji ili Siriji.

Istovremeno, Bidenova najava također je značila određeni rizik da bi se najbliži američki saveznici u arapskom svijetu, zbog straha da bi se mogli naći pod pritiscima nove američke administracije, mogli okrenuti protiv Washingtona i nove zaštitnike potražiti u Rusiji ili Kini, silama čija međunarodna politika ne mari za unutrašnju politiku zemalja partnera i koje pitanje demokratije i ljudskih prava ne drže kao posebnu vrijednost u međunarodnim odnosima i diplomatiji.

NERVOZA U ARAPSKIM MONARHIJAMA

Jedno od najtežih pitanja koje bi moglo opteretiti odnose Washingtona i Rijada jeste objavljivanje obavještajnog dokumenta koji je pripremio Ured direktora za državne obavještajne službe SAD-a, koji je bio vrlo kratak, što nije uobičajeno za američke službe. U tom izvještaju američka obavještajna zajednica nedvosmisleno za ubistvo saudijskog disidenta, novinara i političkog aktivistu Jamala Khashoggija direktno odgovornim smatra prijestolonasljednika Muhameda bin Salmana, poznatog kao MBS, koji je prema američkom izvještaju, navodno, naredio hapšenje ili njegovo ubistvo u konzulatu Saudijske Arabije u Istanbulu. Američka obavještajna procjena do ovakvog zaključka došla je na temelju činjenice da MBS ima potpunu kontrolu nad donošenjem ključnih državnih odluka u Kraljevini, kao i zbog uključenosti njegovog glavnog savjetnika i članova njegove lične ekipe tjelohranitelja u ovo tragično ubistvo, te na osnovu Salmanove navodne podrške nasilnim metodama u cilju ušutkivanja i obračuna s disidentskim ličnostima u inostranstvu.

Obavještajni izvještaj američkih službi, zapravo, nije kazao ništa novo što već nije bilo poznato u javnom domenu iz različitih medijskih izvješća. Ostaje pitanje, ako se već sve moglo saznati iz medija, čemu onda tolika potreba da se obavještajni dokument objavljuje baš sad. Američki državni sekretar Antony Blinken također je na web-stranici svog ministarstva objavio informacije o zabrani ulaska u SAD za 76 osoba iz Saudijske Arabije za koje se tvrdi da su izravno upućivale prijetnje saudijskim političkim aktivistima i disidentima u inostranstvu, pored ubistva novinara Khashoggija. Međutim, iako se Bidenova vlada obavezala na transparentnost, tri osobe s ove liste kasnije su odstranjene a da nije dato bilo kakvo obrazloženje za ovu izmjenu. Bilo kako bilo, objavljivanje pomenutog izvještaja, makar i nije obznanio ništa što već nije bilo poznato, proizvelo je jaku nervozu, negodovanje, pa čak i strah u bogatim arapskim monarhijama, posebno u Saudiji, najbližem američkom arapskom savezniku.

Ovaj potez Bidenove administracije u skladu je s njegovim predizbornim obećanjem da će voditi transparentniju politiku i da će posebno posvetiti pažnju pitanju zaštite ljudskih prava. Procjenjuje se da je ovakav Bidenov potez također motiviran njegovim nezadovoljstvom politikom saudijskog vodstva, koje neki ocjenjuju antagonističnim prema Rijadu.

TRUMPOV REALIZAM I BIDENOV IDEALIZAM

Kroz historiju saudijsko-američkih odnosa vladajuća vrhuška u Rijadu uvijek je bila bliža republikanskim američkim administracijama koje su joj bile više naklonjene. Trump je taj odnos postavio na još viši nivo, iako je javno šikanirao i omalovažavao vladajuću porodicu Saudijske Arabije pred očima čitavog svijeta. Stječe se također dojam da Biden želi pokazati kako se namjerava distancirati i od dosadašnje brutalne politike Izraela koju personificira vlada Benjamina Netanyahua. Biden, koji je za vrijeme Obamine administracije bio potpredsjednik i koji je sada u svojoj administraciji, posebno u vanjskopolitičkom timu, okupio lojalne, iskusne i kompetentne kadrove, time želi poslati signal, makar to bilo i samo simbolično, da s njim neće biti kao do sada “business as usual” i da se on želi distancirati od pogubne politike koju je vodio Donald Trump.

Anticipirajući upravo ovakav odnos nove američke politike prema Bliskom istoku, pred kraj Trumpove vlasti došlo je do intenzivnog približavanja, reklo bi se čak i strateškog i sigurnosnog savezništva, između vodećih arapskih zemalja zaljeva i Izraela, iako to nije formalizirano, izuzev u slučaju Bahreina i Ujedinjenih Arapskih Emirata i Maroka, uspostavljanjem diplomatskih odnosa, kako se to obično označava normalizacijom odnosa pod kišobranom Abram sporazuma.

Bidenovo insistiranje na ljudskim pravima visoko figurira u vanjskoj politici i čini temeljni moralni aspekt ideologije svih demokratskih američkih administracija općenito, posebno je izraženo kod Bidena i njegovog tima. Biden je posebno isticao pravo naroda Jemena na mir i sigurnost, koji su ugroženi sedmogodišnjim katastrofalnim sukobom koji je potaknula agresija Saudijske Arabije na ovu najsiromašniju arapsku zemlju. Naravno, Biden nije išao tako daleko da prizna da se ta agresija vrši ne samo oružjem proizvedenim u Americi već da ona ne bi bila moguća bez tehničke, obavještajne i diplomatske pomoći vlasti u Washingtonu i Londonu.

Glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki najavila je da Biden namjerava preispitati svoje diplomatske odnose sa Saudijskom Arabijom. To rekalibriranje odnosa Washingtona i Rijada, u principu, znači da Biden ubuduće neće komunicirati s Bin Salmanom, već s njegovim ocem, saudijskim monarhom Salmanom.

Kritičari ovakvog Bidenovog odnosa prema Rijadu smatraju da on zapravo ne želi prihvatiti novu realnost Saudijske Arabije koja podrazumijeva i činjenicu da je MBS de facto postao vladar zemlje, s obzirom na to da je njegov otac kralj Salman još od 2016. godine dekapacitiran Alzheimerovom bolešću ili pak demencijom, te nije u mogućnosti svjesno donositi političke odluke, što je omogućilo njegovom sinu MBS-u da povlači ključne političke poteze kraljevstva i da je samo pitanje momenta kad će i sam biti imenovan za novog kralja. Pomenute su realnosti Trumpa navele da s njim izravno komunicira po svim pitanjima odnosa dvije zemlje. Dakle, to ne znači da je Trump na bilo koji način pokušao negirati ili opravdati prinčevu navodnu involviranost u ubistvo novinara Khashoggija. Bidenova najava preispitivanja modusa operandi sa Saudijskom Arabijom potvrđuje da, za razliku od Trumpovog političkog realizma, Bidenovu politiku karakterizira idealizam.

Biden je to također saopćio i samom kralju Salmanu, kojeg je uvjeravao da njegova zemlja i dalje ostaje važan saveznik Washingtona, ali da postoje pitanja za koje je Washington zabrinut, a koja se tiču odgovornosti i međunarodnog prava. Neke Bidenove partijske kolege senatori bili su još direktniji, poput senatora Wydena, koji je izjavio da bi MBS morao snositi ličnu odgovornost, u vidu sankcija, zabrane putovanja u SAD, ali i suočiti se s pravnim posljedicama, a da, konsekventno tome, Vlada Saudijske Arabije treba da snosi adekvatne posljedice sve dok je MBS na njenom čelu.

BIDEN NEMA PUNO IZBORA

Posmatrači prilika na Bliskom istoku i posebno odnosa Washingtona prema ovom dijelu svijeta, koji se zalažu za nastavak i jačanja ovog saveza, upozoravaju na ključni faktor i značajnu ulogu fenomena generacijskog sjećanja na donošenje političkih odluka. U tom kontekstu, Bidenove kritike na račun Saudijske Arabije, tipa kako Rijad mora platiti adekvatnu cijenu za svoje ponašanje, kako je Saudija postala problem država, kako kraljevskoj porodici Saudijske Arabije nije ostalo ništa od moralnog i društvenog kapitala koji bi je mogao iskupiti, moglo bi se kasnije kao bumerang vratiti Americi u obliku geopolitičkih i monetarnih reperkusija koje bi mogle reducirati američku hegemonističku poziciju u ovom ključnom dijelu svijeta na bazi kojeg američka supersila održava svoju globalnu superiornost.

Zagovornici nastavka i obnove američko-saudijske alijanse drže da, bez obzira na Bidenov animozitet prema princu prijestolonasljedniku, realpolitika zahtijeva prihvatanje činjenice da je MBS već sada dobrano prihvaćen kao važna karika nove strukture vladajuće klike na Bliskom istoku koju čine šejh Muhamed bin Zayed bin Sultan Al Nahyan, prijestolonasljednik UAE-a i de facto vladar u Abu Dhabiju, kao i egipatski predsjednik Abdel-Fattah el-Sisi. Ovaj trijumvirat, reklo bi se, triju najznačajnijih arapskih zemalja, koji čini okosnicu političke opozicije “Arapskom proljeću”, zalaže se za održanje statusa quo na Bliskom istoku, nastavak američke hegemonije, a suprotstavljen je političkim demokratskim promjenama koje su bile potaknute “Arapskim proljećem”, s jedne, kao i pokretu otpora američkoj hegemoniji na Bliskom istoku koji čini osovina otpora “Axis of Resistance”, u čijem su sastavu Islamska Republika Iran, Sirija, “Hizbullah” u Libanu, neke šiitske skupine u Iraku i pokret “Husi” u Jemenu, pod vodstvom Irana. Ovaj savez zalaže se za slabljenje američke moći na Bliskom istoku i uspostavu regionalne sigurnosno-ekonomske arhitekture bez prisustva velikih sila izvan regije.

Ideološki, politički, mezhepski i kulturološki jaz i neslaganje između ova tri sada već izdiferencirana bloka na Bliskom istoku predstavlja dobru polaznu osnovu za Washington na bazi koje može ostvarivati svoje ciljeve u regiji, potičući jednu opciju protiv druge, pritom čvrsto stojeći uz konzervativnu grupaciju koja je također i najmanje demokratska, ali koja je odana Americi, povremeno, po potrebi, oscilirajući između njih, naginjući ka “Arapskom proljeću” u jednom periodu, a potom se vraćajući svojim perenijalnim saveznicima u zaljevu. Biden, ma koliko retorički bio opredijeljen za demokratiju, ljudska prava i liberalni idealizam i internacionalizam, koji karakterizira čitavu njegovu političku karijeru, nema baš puno izbora nego da sarađuje s postavom političkih lidera koji bi, u slučaju pogoršavanja odnosa s Washingtonom, mogli okrenuti ćurak i približiti se Kini i Rusiji, koje su, svaka na svoj način, već duboko involvirane u regiju, što predstavlja važan presedan u međunarodnim odnosima bliskoistočnih zemalja.

Istini za volju, u svoju odbranu vlasti u Rijadu mogle bi se pozvati na to da i druge zemlje regije opterećuje hipoteka ekstrateritorijalnih likvidacija političkih protivnika u inostranstvu, npr. Irana, koje su navodno bile uobičajene. Pritom, analitičari navode, Bidenov tim Iran ne smatra državom koju treba ignorirati, već s kojom želi ponovo pokrenuti direktne pregovore kako bi se oživio sada već, Trumpovom politikom, propali nuklearni sporazum JCPOA. Govoreći o generacijskom sjećanju Arapa i politici, vlasti u Rijadu Obaminoj administraciji ne mogu oprostiti otvaranje prema Iranu i slanje novca Iranu u gotovini, i to avionima američkog ratnog zrakoplovstva, nakon potpisivanja nuklearnog sporazuma, naprosto zbog činjenice da Rijad egzistencijalnu prijetnju svojoj sigurnosti vidi upravo u Iranu. Osim toga, jedan od argumenata koje bi vlasti u Rijadu također mogle navesti u svoju odbranu jeste sporazum o nuklearnom naoružanju koji je Washington postigao s Moskvom, iako je ruski predsjednik Vladimir Putin, navodno, lider koji se optužuje za pokušaje likvidacije njegovih političkih protivnika. Ovakav Bidenov odnos mogao bi ga prikazati kao licemjernog lidera.

SAUDIJSKI STRAH OD DEMOKRATIJE

Ono što najviše zabrinjava vladajuću vrhušku u Rijadu jeste strah da bi Bidenova Vlada mogla pokrenuti neke poteze koji imaju za cilj demokratizaciju Saudijske Arabije, što bi kraljevska porodica na čelu s MBS-om zapravo smatrala pokušajem odvajanja vladara od države i naroda, što bi značilo promjenu režima i preslagivanje političkog poretka u toj zemlji. To bi, prema vladajućim strukturama u zaljevu, značilo pogubnu politiku Washingtona. Neki arapski komentatori bliski protagonistima statusa quo u zaljevu, posebno u Rijadu, Bidenov tim vide tek kao jedno krilo bivše Obamine administracije koje je u neprijateljskom odnosu spram Saudijske Arabije, kojoj ne može oprostiti diplomatski utjecaj kojim je uspjela bivšeg predsjednika Trumpa nagovoriti da Ameriku povuče iz nuklearnog sporazuma. Arapski kritičari Obame, a danas Bidena uvjereni su da je tzv. Obamina frakcija unutar Demokratske partije u Americi naklonjena Iranu, da prihvata iranski režim i da navodno zatvara oči pred iranskim djelovanjem u Siriji, Iraku, Jemenu i Libanu.

Ova politička škola mišljenja ili, bolje rečeno, diskurs u arapskim monarhijama Obamu prezire kao navodnog licemjera koji nije insistirao na istim standardima demokratskih vrijednosti koje bi se također morale primijeniti i na “Hizbullah”, optuživši ovu moćnu libansku šiitsku organizaciju za navodno ubistvo libanskog publiciste Lukmana Slima ili pak za ubistva velikog broja građana Sirije koji su počinili proiranske šiitske milicije koje djeluju u ovoj zemlji u sastavu osovine otpora. Egipatski novinar Emaduddin Adeeb optužio je Bidenovu administraciju da želi nagraditi “iranski despotizam” a da istovremeno namjerava kazniti Saudijsku Arabiju. Bidenove kritičare među Arapima zabrinjava i skidanje jemenskih “Husija” s liste terorističkih organizacija koje optužuju za granatiranje ciljeva u Saudijskoj Arabiji, negodujući kako Bidenova politika zatvara oči pred ponašanjem iranskih proksija u regiji.

Analitičar iz Ujedinjenih Arapskih Emirata Muhamed Khalfan Al Sawafi objelodanjivanje američkog povjerljivog obavještajnog izvještaja o Khashoggijevom ubistvu smatra izravno uperenim protiv aspiracija saudijskog naroda i drugih građana zemalja GCC-a na putu “provedbe reformi i očuvanja stabilnosti”, navodeći kako Arapi nemaju problem da regionalne zemlje ili supersile na međunarodnom planu imaju svoju ulogu, ali da odbacuju njihovo uplitanje u politički konsenzus zemalja zaljeva. Po svemu sudeći, jedna od najoštrijih konzervativnih arapskih kritika na račun Amerike sadržana je u izjavi da zemlje zaljeva neće prihvatiti da bilo koja sila samo zbog svoje vojne, finansijske moći daje sebi za pravo da prijeti statusu “naših vođa”, što očigledno ukazuje na činjenicu da neke politike iz vremena Obamine administracije nisu provedene i da je namjera Bidenove administracije da nas vrati u taj period kada je on kao potpredsjednik bio dio te administracije. Bidenovi arapski kritičari mu spočitavaju, umjesto da prihvati njihovu zabrinutost gleda povratka Obamine politike u regiju, da bi bilo ispravnije i korisnije da američki predsjednik pokaže poštovanje prema arapskom društvu, njegovoj političkoj i društvenoj kulturi koja neće prihvatiti da bude ponižena.

Ovakvo raspoloženje i strah od Bidenove politike prema ovoj regiji već je u određenoj mjeri neke arapske zemlje potaknulo na zaokret prema Kini i Rusiji. Odnos saudijskog vrha prema tretmanu Ujgura u zapadnoj kineskoj provinciji Xinjiang evidentno ukazuje na činjenicu da Rijad ne želi antagonizirati odnose s Kinom, u tom se svjetlu može razumjeti saudijsko odobravanje kineske politike, za koju organizacije za zaštitu ljudskih prava drže da je genocidna. U krajnjoj konsekvenci, u slučaju većih pritisaka iz Washingtona, u budućnosti nije isključeno lociranje kineske flote u jednoj od zemalja Perzijskog zaljeva. Rijad je najveći donator pomoći žrtvama zemljotresa u kineskoj pokrajini Sichuan, koji je Kinu pogodio 2008. MBS bi također mogao pomoći Kini u vezi sa širom upotrebom kineske valute juan ako bi naknadu za prodatu naftu prihvatio u ovoj valuti. Osim toga, Rijad bi se mogao okrenuti Kini i kada je riječ o svojim vojnim nabavkama. To bi značilo šansu da se utjecaj Kine u zaljevu znatno proširi – Kina je potpisivanjem strateškog sporazuma s Iranom već snažno zakoračila u regiju.

Sve to moglo bi se dogoditi ako Biden bude ideologiju stavio ispred realizma i pragmatizma. Budući da je Washington uvijek povlačio pragmatične poteze na bazi nacionalnog interesa, iako ih je gotovo po pravilu pakovao u oblandu idealizma i zaštite ljudskih prava, sasvim je izgledno da se i ovog puta radi samo o retorici za domaću konzumaciju, a da će se politika statusa quo prema Bliskom istoku nastaviti. O tome najbolje svjedoči oklijevanje Bidenove administracije da obnovi nuklearni sporazum s Iranom, bez obzira na obećanja. Stoga pritiske Izraela i arapskih monarhija na vašingtonski establišment kao moćni instrument diplomatije nipošto ne treba zanemariti. Stoga je izgledno da će Bidenova politika prema arapskom svijetu biti manje idealistična, a više pragmatična u odnosu na Obaminu eru.