Američki predsjednik Joe Biden na susretu s čelnicima pet centralnoazijskih država insistirao je na „zajedničkim načelima suvereniteta, nezavisnosti i teritorijalnog integriteta“. Spomenuo je posjetu jednoj od tih bivših sovjetskih republika. Naglasio je kako su ova načela danas važnija nego ikad. Susret s liderima centralnoazijskih republika desio se na marginama redovnog godišnjeg zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u New Yorku.
Neki su promatrači ovaj susret i Bidenove naglaske protumačili kao prikriveno upozorenje Rusiji. Kako je navela agencija France Presse Joe Biden je održao sastanak, prvi takve vrste na ovoj razini, s čelnicima Tadžikistana, Kirgistana, Kazahstana, Turkmenistana i Uzbekistana. Te zemlje, kao bivše federalne republike Sovjetskog Saveza, inače održavaju bliske političke, ekonomske i vojne veze s Moskvom, ali i nastoje uspostaviti dobre odnose i sa zapadnim zemljama.
Principi svjetskog poretka, kineska i ruska „sfera“
Bijela kuća je, tim povodom, izdala saopćenje u kojem kaže da su šestorica čelnika raspravljala o mnogim temama: sigurnosti, trgovini i ulaganjima, povezanosti, potrebi poštivanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih nacija i tekućim reformama za poboljšanje dobrog upravljanja i vladavine prava. Biden je još izjavio da SAD ubrzava saradnju s tim državama, govoreći o povećanju američke pomoći u borbi protiv terorizma, stvaranju platforme za poticanje ekonomske razmjene i mogućem dijalogu o strateškim mineralima, i zaključio da je svijet sigurniji ako smo zajedno. Susreti ovog formata nazvani su C5+1. Također, na marginama zasjedanja Generalne skupštine, nešto ranije, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je s govornice ocijenio da Rusija „jasno prijeti“ Kazahstanu. Kazahstan, koji je prije dvije godine prihvatio i vojnu pomoć Moskve u kršenju otpora režimu, nije s entuzijazmom primio rusku agresiju na Ukrajinu i ne podržava Rusiju u toj avanturi. Također, ruska svemirska baza Bajkonur se nalazi na teritoriji Kazahstana, još od sovjetskih vremena. Ova zemlja s Rusijom dijeli najdulju neprekinutu kopnenu granicu na svijetu (više od 7.500 kilometara).
Tadžikistan već godinama ima rusko vojno prisustvo na svome tlu, pod egidom borbe protiv tzv. islamskog terorizma, iako sve to vrijeme ima i američku vojnu bazu. Srednja Azija je i sjecište infrastrukturnih projekata Kine, pod nazivom „Pojas i put“ i od izuzetne je strateške važnosti, između ostaloga i zbog velikih rezervi ugljikohidrata i ostalih sirovina. Sve su te države još od vremena carske Rusije, a posebno od Sovjetskog Saveza tijesno, tehnološki, ekonomski i kulturno povezane s Rusijom, iako su, nakon stjecanja nezavisnosti, odabrale uravnoteženu poziciju prema Rusiji i Zapadu, te Kini, a neke su iskoristile svoje izdašne prirodne resurse za ubrzan razvoj, od infrastrukture do vojske i za ovladavanje drugim tehnologijama.
Biden u Sarajevu
Osim vrlo jasne geostrateške težine ovog sastanka i američkog interesa za pridobijanje tih država protiv ruske agresije i eventualno približavanje sankcijama protiv moskovskog režima, ovaj susret, a posebno naglasci koje je iznio Biden, od vrlo su velikog značaja za Zapadni Balkan, posebno Bosnu i Hercegovinu, a nakon terorističkog napada militantne grupe iz Srbije na kosovsku policiju, i Kosovo.
Dakle, SAD su ključnim zemljama Srednje Azije ponudile partnerstvo uz nedvosmislen stav o zaštiti teritorijalnog integriteta i suvereniteta svake od njih kao principima koji su „danas važniji nego ikad“. U ovom konkretnom slučaju, SAD se na području Centralne Azije pojavljuju kao lider, što je značajno kao znak nove politike, robusnijeg angažmana ove velesile na potencijalnim kriznim žarištima. Ovo nije samo znak Rusiji, već i Kini, ali i Evropskoj uniji. Poslije svih iskustava posljednjih godina na Zapadnom Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini, u kojoj je potpuna provedba mirovnog sporazuma prepuštena podijeljenoj, neefikasnoj, nekonzistentnoj i truhlim kompromisima sklonoj Evropskoj uniji, uz asistenciju SAD na ponižavajuće nižim razinama (zamjenik pomoćnika ministra u ulozi specijalnog izaslanika), kao i tokom rata, sazrelo je vrijeme baš za takav, američki liderski stav, o čemu smo već pisali. Stav o zaštiti teritorijalnog integriteta i suvereniteta svake države na tzv. Zapadnom Balkanu, poput ovoga koji je američki predsjednik izrekao za zemlje Centralne Azije, očekuje se da bude, na isti ili sličan način, izrečen na susretu američkog predsjednika s čelnicima zemalja naše regije, uz najavu posjete jednoj od zemalja. Iako je riječ o univerzalnom vrijednosno utemeljenom stavu kao osnovi poretka nakon 2. svjetskog rata, njegovo naglašavanje od SAD u kontekstu susreta na najvišoj razini ima dodatnu, veliku težinu. Čak i za Rusiju.
Odnosno, svijest o opasnosti od agresivne politike Rusije u Centralnoj Aziji, koja je rezultirala susretom i budućim sastancima u spomenutom formatu C5+1 te naglašavanjem zaštite teritorijalnog integriteta i suvereniteta, nasušno je potrebna i u našoj regiji. Nakon terorističkog napada iz Srbije na Kosovo, sličan se razvoj može očekivati i u Bosni i Hercegovini, pa time svijest o opasnostima agresivne politike Srbije prema skoro svim susjednim zemljama u regiji treba rezultirati sličnim formatom za tzv. Zapadni Balkan. Time će se univerzalnom stavu dati dodatna težina i uvjerljivost. Čak i za Srbiju.
Dakle, umjesto da kao izaslanike, pa makar bili i specijalni, šalju nedorasle i evropoidnim kompromisima sklone nižerazredne diplomate, SAD su, po uzoru na susret američkog predsjednika u Ujedinjenim nacijama s čelnicima srednjoazijskih država i njegovo obećanje o skoroj posjeti jednoj od njih, pozvane da svoju prisutnost u našoj regiji ponovo ojačaju, komunikaciju dignu na dostojan nivo kojim bi dali ponder svome angažmanu i time događaje ili vrate u kolosijek duha i riječi Dejtonskog mirovnog sporazuma ili iniciraju sklapanje novoga, na principima iznesenim čelnicima srednjoazijskih država u Ujedinjenim nacijama. Ovaj iskorak američkog predsjednika znak je, ili barem to trebao biti, bosanskoj diplomatiji da, umjesto da komentira stavove člana Predsjedništva ili se bavi domaćom politikom, krene u diplomatsku ofanzivu promovirajući ga uporno lobirajući i tražeći sveobuhvatnu podršku za rekonfiguraciju angažmana međunarodne zajednice, posebno SAD i NATO za očuvanje sigurnosti, teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine te dovršetka i potpune primjene svih aneksa Dejtonskog sporazuma, kao i odluka visokog predstavnika i Evropskog suda za ljudska prava, što je zajedno uslov punog suvereniteta.
Drugim riječima, Biden bi, umjesto nekakvog Gabriela Escobara, trebao doći u Sarajevo kao prijatelj, šampion odbrane principa i poznavalac Bosne i Hercegovine i regije još iz ratnog perioda, i ovdje sakupiti sve čelnike zemalja iz regije te inaugurirati sličan format koji bi jamčio stabilnost, sigurnost, teritorijalni integritet i suverenitet svakoj kao i odvratio agresivne među njima od bilo kakve avanture, pod bilo kojom egidom, a one druge od tihe ili glasnije podrške tim avanturama. Jer, ukoliko to ne uradi, regija će se vrlo brzo suočiti s kršenjem osnovnih, univerzalnih principa međunarodne sigurnosti i saradnje koje je upravo Biden tako jasno i nedvosmisleno naglasio u Ujedinjenim nacijama. Bosna i Hercegovina, kao multietnička i interkulturna politička zajednica, prva i to najteže.
Posljedice mogu biti nesagledive, posebno u području masovnog kršenja ljudskih prava, mogućeg genocida i, naravno, nesmetanog širenja malignog utjecaja Rusije u ovom centralnom dijelu Evrope. Biden bi trebao tretirati centralnoevropske zemlje na način na koji je započeo tretirati centralnoazijske. Liderski. U protivnom će sav trud i angažman administracije njegovog demokratskog prethodnika Billa Clintona propasti, a ugled njegove zemlje u regiji i šire biti narušen.
