Čitajući i analizirajući arhivsku građu Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva Mostar od 1949. do 1956. godine, jasno se može uočiti dominantna destruktivna uloga vladajućeg režima spram vakufske imovine i Islamske zajednice. Bilo je to vrijeme provođenja petogodišnjeg plana usvojenog 1947. i novog pozicioniranja i strukturiranje socijalističkog društva. Način na koji su to činili imao je svoje zakonsko uporište. Vakufska imovina, zgrade, stanovi, zemljišta, mliništa, haremi, pa čak i džamije, oduzimani su po osnovu zakona o eksproprijaciji, nacionalizaciji, udruživanja u zemljoradničke zadruge itd. Proces industrijalizacije bio je usmjeren na veće gradske centre i dovođenje radne snage sa sela i njihovo uključivanje u privredne tokove. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini tih godina našla se u izuzetno teškom položaju. Mostarska lokalna vlast, Narodni odbor Grada Mostara (NO), sudeći prema dokumentaciji, ciljano se fokusirala na vakufe i u svemu je provodila zakonske procedure (najčešće su to bile procedure u kojima žalbe nisu ništa mogle promijeniti).
Korištenje vakufskih zgrada
U ranoj fazi ataka na vakufsku imovinu Narodni odbor grada Mostara, pozivajući se na Naredbe Savezne vlade od 25. novembra 1848, od IVZ je zatražio popis cjelokupne imovine, broj stoke, površinu obradive zemlje, voćnjaka, košnica pčela, poljoprivrednih strojeva. Nerijetko su donosili rješenja dodjele vakufskih stanova pojedincima, radnicima u preduzećima, upravi ili obrazovanju. Kao stambene prostorije vlasti su tretirale i mektebe i u njih useljavali fizička ili pravna lica. U eri zategnutih odnosa sa Sovjetskim Savezom značajan broj mekteba i džamija je dodijeljen na korištenje Bazi žitnog fonda. Vlasti su se bojale ruskih aviona pa su žito koje su im slali Amerikanci skladištili u njih, smatrajući da će u tom slučaju rezerve ostati zaštićene.
Žalbe IVZ nisu imale nikakvu snagu, pa ni onda ako je po 70 djece pohađalo mekteb. Nekim od zgrada, koje IVZ-e nije mogla u tom trenutku obnoviti, postavljali su prinudnu upravu iz gradskih nekretnina. Tako se desilo da Socijalistički savez iz Donje Mahale useli u Jahja Esfelov mesdžid. Zanimljivo je napomenuti kako su računi navodne ili stvarne opravke dotrajalih vakufskih zgrada skoro u pravilu dostavljani na adresu IVZ, bez obzira na to što ih nije koristila. Vakufske prostorije su dodjeljivane i kome su trebale i kome nisu. Vakuf je trebao i ribarima i fotografima, pčelarima, preduzećima, trgovinama, sportskim društvima itd. Rješenja koja su od vlasti u tom smislu dolazila u IVZ uglavnom nisu imala obrazloženja.
Narodno pozorište, Tepa, Arhiv
Zgrada Narodnog pozorišta na čijem je portalu i sada vidljiva godina gradnje (1959. i 1951) djelimično je izgrađena na vakufskoj imovinu. Osim prostora harema Šehitluci, za potrebe gradnje pozorišta oduzeta je jedna magaza u vlasništvu Karađoz-begova vakufa. Eksproprijacija je izvršena početkom 1952. Gradski NO u Mostaru 1952. prilikom uređenja i proširenja gradske tržnice (Tepe) bio je porušio zgradu Koski Mehmed-pašine medrese i jedan dućan. Kako bi izvukli kakvu-takvu korist, IVZ je zatražila da se provede zakonska procedura, odnosno da se provede eksproprijacija, ali da se očuva šadrvan pred džamijom, mezarovi ispred džamije i turbe Mahmud-babe, brata osnivača džamije i prvog upravnika. Ročišta za popis i procjenu nekretnina eksproprijaciona komisija provela je 22. januara 1952.
Narodno pozorište
Na mjestu porušene Roznamedžijine medrese gradske su vlasti namjeravale izgraditi ljetno kino. Eksproprijacionim predmetom protiv Roznamedžijine džamije od 21. 3. 1951. samo su opravdali vandalizam koji je počinjen njenim rušenjem, jer je Medresa porušena još 1948, a kako je kino radilo malo ili nimalo, rukovodstvo IVZ-a pokušalo je kasnijih godina predmet ponovo vratiti na bilo koji način u pravnu proceduru, jer nadoknada za eksproprijaciju nikad nije izvršena. Zatim su se dosjetili da od eksproprijacione komisije traže revers o prijemu rješenja eksproprijacije vakufa jer im se ta potvrda zagubila.
Suočeni s klasičnim pravnim nasiljem iz kojeg nisu znali kako izaći i kad će se zaustaviti, IVZ je u više navrata tražila razgovore i pisala predstavke gradskim vlastima nastojeći sačuvati koliko-toliko svoju imovinu ili bar, u najmanju ruku, dobiti kakvo-takvo obeštećenje. Vrijeme će pokazati, svi napori su bili uzaludni. IVZ je sredinom 1952. podnijela predstavku u kojoj su vlasti podsjetili da se u njihovom posjedu nalaze mnogi vakufski objekti bez ikakvog pravnog osnova, te da IVZ ne prima nikakve najamnine, a ni protunaknade za zemljišta. Na upravni postupak su ih obavezali iz Vakufske direkcije u Sarajevu – da intervenišu kod nadležnih vlasti da naknadno urede taj nezakoniti odnos. Održano je niz sastanaka bez rezultata.
Đački dom (Danas zgrada Vlade HNK)
Proces oduzimanja vakufske imovine, nacionalizacije i eksproprijacije u Mostaru nadziran je s najviših nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini, što se da jasno uočiti iz akta Vakufske direkcije od 13. juna 1952. Vakufska direkcija ovlastila je predsjednika IVZ u Mostaru da sklopi ugovor s NO Mostar, u kojem se navode podaci o rješavanju pitanja eksproprijacionih zemljišta u Mostaru pod gruntovnim brojem 79/47, na osnovu kojeg je parcela br. 1325/5 u površini 10.322 m2 prenijeta na okružni NO povjereništvo za prosvjetu. Na ovoj parceli ranije je podignut Dom za učenike (Đački dom), kao i na drugoj parcelu u površini od 9.550 m2 za iste potrebe.
Đački dom u Mostaru
Osim za potrebe Đačkog doma, vakufsko zemljište u tom dijelu grada poslužilo je i za izgradnju stambenih zgrada, čiji je titular bilo preduzeće SOKO. Dvije zemljišne parcele na kojima su podignute zgrade imale su površinu od 1.162 m2 i 48 m2. Prethodno su vlasti na njima napravile Cirkus, što je očigledno trebalo poslužiti kao privremena mjera do donošenja konačnih rješenja. I ona dionica puta koja danas razdvaja Đački dom i stambene zgrade (park nobelovaca) također je bila vakufska imovina u površini od 1.233 m2. IVZ je ove parcele dugo vodila kao parcele koje su joj uzurpirane. Izvještavali su da je Povjerenstvo u Mostaru ušlo u proces prodaje zemljišta na kojem je izgrađen Đački dom bez saglasnosti Vakufske direkcije. U aktu iz 1950. taj se prostor imenuje kao uzurpiran od Narodnog odbora. Rješenje o eksproprijaciji gradske službe donijele su osam godina kasnije. U njemu je navedeno da je dat nalog banci za isplatu naknade od dinara 5.060,500. Novac je isplaćen tek krajem 60-tih.
Prva osnovna škola u Podhumu
Na mjestu gdje je izgrađena Prva osnovna škola nalazio se jedan od deset velikih mostarskih harema. Zbog napajanja električnom energijom naselja Zahuma i postavljanja trafostanice na preporuku GNO Mostar, najprije je oduzeo jedan ćošak površine 3 x 3 m i dodijelio ga Električnom preduzeću. Protivljenje IVZ-a nije uvaženo. Objekt je, navedeno je u dopisu, trebao biti privremenog karaktera. A zadržao se sve do danas. Zahtjevi vlasti više su podsjećali na naredbe.
Prva osnovna škola u Mostaru
Na zemljištu Hadži Lafina vakufa, na haremu u površini od 6.977 m2, bespravno je napravljena zgrada OŠ „Sedmoljetka“. Povjerenstvo IZ usmeno je upitano da se to zemljište daruje za podizanje škole, a kako za to nije bio ovlašten, sekretar NO pročitao im je iz Ustava član 21. i član 23., te kazao da će se on obratiti izravno Saborskom odboru u Sarajevu i odmah su počeli s kopanjem temelja. Povjerenstvu nije bilo poznato da li su se obraćali Direkciji. Tim povodom vođena je živa korespondencija na relaciji Vakufska direkcija, Povjerenstvo u Mostaru i Gradske vlasti. Nade i obećanja nije nedostajalo. Svi akti završavali su uskličnom rečenicom „Toliko znanja radi! Smrt fašizmu, sloboda narodu!“
Gradska uprava
Harem u mahali Cernici, kojeg se malo ko od živih Mostaraca sjeća, vlast je vrlo jednostavno i nonšalantno oduzela od IVZ-a. Sekretarijat za komunalne poslove NO grada Mostara samo je obavijestio Sresko vakufsko povjerenstvo Mostar da je dao lokaciju Vojnom građevinskom preduzeću „Majevica“ iz Mostara za izgradnju upravno stambene zgrade u Ulici Adema Buća (danas zgrada Gradske uprave). IVZ su obavijestili da će rješenje o eksproprijaciji biti doneseno u najskorije vrijeme. Tako se i desilo. Prenos zemljišta s IVZ na preduzeće Majevica izvršen je 17. augusta 1956.
Muzička škola
Zgrada (kako se najčešće u arhivi IVZ od 1949. do 1956. imenuje) Muzičke škole gruntovno je bila upisana na Vakufsku direkciju u Sarajevu jer je do ukidanja Muftijstva 1936. u njoj bilo smješteno Mostarsko muftijstvo, a prije toga mekteb-ibtidaija (Arpadžića mekteb). Budući da je u ratu zbog utjecaja atmosferilija i nekorištenja dobrano propala, nova joj je vlast odredila namjenu najprije Dječijeg vrtića, a potom Muzičke škole, bez prethodne saglasnosti IVZ-a, a po odobrenju Narodnog odbora, počeli su s njenom opravkom, a naknadno poslali račune Vakufskom povjerenstvu Mostar da ih izmiri.
Muzička škola
Kako se u gruntovnim knjigama vodila na Vakufsku direkciju iz Mostara, zahtjev su proslijedili u Sarajevo. Nakon neuspjelih žalbi koje su upućivali GNO-u u IVZ u Mostaru, nastojali su balansirati zategnute odnose između gradskih vlasti i Vakufske direkcije. Nacionalizacija ili eksproprijacija ove zgrade nije izvršena, jer je njen vlasnik bio dužan platiti troškove njene obnove i adaptacije. U ovoj zgradi kasnije je djelovao Simfonijski orkestar Grada Mostara po kojem je kolokvijalno i imenovana sve do posljednje agresije na BiH.
Carinski harem
Priča o atakovanju na veliki Carinski harem (danas se ovdje nalazi autobuska i željeznička stanica) počinje 4. 10. 1951. navodnom potrebom za montiranjem dviju baraka za smještaj alata i materijala na gradilištu. Naime, Narodni odbor Grada započeo je izgradnjom bunkera u brdu zv. Mazoljice s ulazom kod Doma narodnog zdravlja. S obzirom na to da se radilo o hitnosti ovog zadatka, odbor nije tražio prethodnu saglasnost, smatrajući da IVZ neće imati ništa protiv, s obzirom na karakter izgradnje samog objekta, pa ih mole da im je naknadno izdaju. Obavezali su se da će u haremu očuvati sve postojeće. Dokumenata o uništavanju ovog harema u arhivu više nema. No iz ovog se vidi da je postupak ulaska u njega, vjerovatno zbog senzibiliteta građana, bio smišljen i oprezan.
Harem u Donjoj Mahali
U južnom dijelu današnjeg naselja Donja Mahala nalazio se veliki harem kojem danas ni traga nema. Preciznih podataka u arhivi Vakufskog povjerenstva o hronologiji događaja njegovog uništenja nema. Početkom 1951. evidentiran je u kategoriji eksproprijacije. Najprije je na tom mjestu bile planirana gradnja gradske mljekare, koja nikada tu nije izgrađena. Gradio je „Soko“ četiri stambene zgrade. Uz njih je planiran i park, koji bi ljudima služio za odmor. Nadoknada za oduzeto zemljište izvršena je samo parcijalno za zemljište gdje su nikle zgrade. Rješenja, stoji u dokumentima, za oduzeti harem Kantarevac (danas Liska harem) nisu bila donesena 1954. kao ni za vakuf porušene Husein hodžine džamije (današnje zgrade kod Razvitka). Nadoknada za oduzeto zemljište ove džamije, harema uz nju i vakufske kuće procijenjena je 1956, deset godina nakon njihovog rušenja. U to je vrijeme i proveden naknadni eksproprijacioni postupak, što se vidi iz žalbe Vakufskog povjerenstva Sreskom sudu u Mostaru.
Šarića harem
Malo je poznata činjenica da je i za Šarića harem, trenutno najveći i najpoznatiji harem u gradu, bilo doneseno rješenje o eksproprijaciji. Tu je bila odobrena izgradnja objekta Oblasne stolarske radionice i Tvornice poljoprivrednog alata. Komisija je 4. 11. 1950. naložila Vakufskom povjerenstvu Mostar da odmah počne s otkopavanjem starih grobova s predmetne parcele i shodno tome odrede jedno mjesto za zajedničku kosturnicu za kosti koje budu iskopane s terena gradilišta. Zemljište je potpuno eksproprisano u korist države. Ipak, iz nama nepoznatih razloga, do toga nije došlo. Šarića harem ostao je u vlasništvu IZ.
Sresko vakufsko povjerenstvo u Mostaru žalilo se i da vojska pravi vježbe po haremima, a naročito Šoinovcu, i u iste uvodi konje i ruši ograde navedenih harema. Od Gradskog odbora traže da zamole vojnu komandu da obustave vježbe po mezaristanima. Međutim, gradske vlasti su donosile rješenja o zabrani ukopavanja umrlih muslimana u harem jer su oni regulacionim planovima na tom mjesto planirali izgraditi objekte od javnog interesa. NO Grada Mostara 29. 4. 1950. zabranio je ukopavanja u haremu Panjevina s obzirom na to da će se uskoro otvoriti centralno gradsko groblje i da će regulacioni plan Grada Mostara obuhvatiti sve postojeće hareme koji će se iskoristiti u razne građevine i zelene površine, a potom naredio da se odmah zaustavi kopanje umrlih lica u haremu Panjevina ispod Šoinovca.
