Ajša i Amir Duratović su iz Rakovčana kod Prijedora i vlasnici su brenda kahve nazvanog „Azra“. Upoznali su se u Bosanskoj Krupi, nakon što se Amir vratio iz izbjeglištva u Njemačkoj. Jedanaest godina su imali svoju lokalnu trgovinu, ali onda su se okrenuli drugom poslu i sada su uspješni vlasnici pržionice kahve. Decenijama usavršavan proces prženja doveo je do toga da je sada ova kahva svuda poznata i pije se širom Unsko-sanskog kantona.  

Kahvom su se počeli baviti prije tri godine. Kažu da konkretnog razloga zašto su se počeli time baviti baš i nema, naprosto, željeli su da nešto rade i da opstanu na tržištu kao i svi ostali. Posao s kahvom nije bilo nešto što su planirali godinama, mjesecima, više nešto što se desilo sasvim spontano ili ga je odredila sudbina, za one koji u tu sudbinu vjeruju.  

„Željeli smo imati nešto svoje, da je prijavljeno, da imamo staž. Uglavnom je to borba za egzistenciju. Muž nije bio zaposlen tako da smo se odlučili da se okušamo u nečemu novom“, počinje svoju priču Ajša Duratović. 

PRIJEDORSKI BREND 

Kahva, odnosno, njezino zrno se uvozi direktno iz Brazila. Sirovine ima dovoljno i doći do nje ne predstavlja nikakav problem. Njihova se kahva proizvodi od najkvalitetnije sorte, arabica, pod komercijalnim imenom „minas“. 

„Proizvodni proces izgleda ovako: prvo se prži kahva, dakle nekih 30-ak kila se prži između 17 i 19 minuta, potom se kahva stavlja na stol na kojem se pročišćava i hladi, onda se stavlja u kameni lim koji joj daje bolji i ljepši okus, te se melje i tek sutradan ide na pakovanje – kahva mora 'odležati' minimalno 24 sata. Nakon pakovanja, transportuje se do trgovina i tako dolazi kao finalni produkt u naše domove“, objašnjava Amir. 

Kahva „Azra“ poznat je brend, tradicija duga četvrt stoljeća. Prvobitna pržionica kahve nalazila se u Bosanskoj Krupi, odakle je i prvi vlasnik. Duratovići su kupili licencu i firmu, te su prije tri godine postali njeni novi vlasnici. Treći su vlasnici po redu, a kahva „Azra“ dobila je svoj naziv po unuci prvog vlasnika i osnivača. Naime, tadašnjem vlasniku je jedan od dvojice sinova poginuo u ratu, a drugi sin je imao kćerku Azru.  

Budući da ni drugi vlasnik nije promijenio ime, i Duratovići su odlučili ostaviti simboličan naziv kakav i jeste poznat svih ovih godina. Svoju kahvu prodaju u svim gradovima u okolini Prijedora, plasiraju je u Bosansku Krupu, Sanski Most, Bužim, Cazin, Bihać, Ključ, Kozarac. Možete je pronaći u tržnim centrima i većim marketima, ali nalaze se i u ponekoj manjoj prodavnici u zapadnom dijelu zemlje. 

Najveća podrška Duratovićima pri otvaranju pržione su im bili drugi vlasnici, bili su za njih tu, pomagali im i savjetovali sve dok nisu stali na svoje noge i naučili zanat. Za to je trebalo mnogo volje, strpljenja i odricanja, ali na koncu svega su, ipak, uspjeli. 

„Bivši vlasnici su nam bili najveća podrška. I tada, ali i dan-danas. Kada god šta treba, oni su tu, pomoći će. Nije kao da su to samo prodali i da su rekli da ih više ne zanima. Uvijek se možemo na njih osloniti, šta god nam zatreba, zaista su divni ljudi. Tu, svakako, moramo spomenuti i hipermarket „Bingo“ kao veliku podršku jer su nas prihvatili objeručke. Ne možemo zaboraviti ni naše Rakovčane, stvarno su nas bodrili od samog početka. Kada smo se tek počeli baviti ovim poslom, to je bio jedan „bum“ u našem naselju, niko se prije nije time ovdje bavio. Ali nije bilo nikakve ljubomore, zavisti, predrasuda. Ako je trebalo pomoći – pomagali su, ali odmagali nisu nipošto“, emotivno će Ajša. 

TESTIRANJE PO KOMŠILUKU 

Kažu da su nailazili na mnogo prepreka kada su se odlučili baviti ovim poslom u svom rodnom kraju, ponekad su razmišljali i o odustajanju, ali sutradan bi započeli novi dan s novom nadom i novom nafakom. Jer, kažu, nije lahko dignuti ruke od nečega u šta si uložio mnogo novca, ali pogotovo mnogo truda, suza i znoja. 

„Ušli smo u taj posao, nismo apsolutno ništa znali, prosto nas to nikada prije nije ni zanimalo. Sve to je za nas bio jedan apstraktan pojam, pržilicu nismo znali upaliti. Da nije bilo prethodnih vlasnika da nam pomognu, ništa mi ne bismo uspjeli. Nekad stvari pođu niz brdo, ništa nije med i mlijeko. Čovjek nekad posustane i moralno i finansijski, svakako. Padneš pa se podigneš. Prepreka je bilo koliko hoćeš. Započneš nešto, taman krene i pomisliš da će sada sve biti kako treba, a onda se stvari preokrenu u sekundi i opet si na prvoj stepenici, i tako nekoliko puta. No, sve je to vrijedilo jer nas sada ljudi cijene širom Krajine. Za nas se sada zna. Nismo ni mogli sanjati da ćemo se ovim baviti u životu, to je samo sudbina“, nastavljaju Duratovići. 

Kao što je svaki posao težak na svoj način, tako je i ovaj. Mnogo puta su morali baciti cijele ture kahve jer je bila prejaka ili je bila nedovoljno jaka, pa je bila žuta, nije dobra. Savjeti stručnih i iskusnih ljudi su im mnogo značili na njihovom putu ka uspjehu. Amirov kolega, tehnolog iz Mostara, pomogao mu je, ali kažu da sama praksa i iskustvo čini čuda. 

„Lijepo je dobiti i primijeniti nečije savjete, ali ništa to ne pije vodu ako nemaš praksu, ako nisi praktično primijenio. Niko se nije rodio naučen, za sve treba strpljenja, no nakon nekog vremena, prosto se naučiš i sve ti ide od ruke. Ništa se ne može napamet, ali ni na silu, raditi“, dodaje Amir. 

Iako je bilo teških momenata, kažu da se sada smiju nekim anegdotama. U procesu učenja kako da isprže kahvu do savršenstva, koristili su svoju porodicu i komšije kao ispitivače kvaliteta. Šale se kako u tom periodu niko iz komšiluka nije kupovao kahvu, jer bi svaki dan dobili novu turu da ispitaju.  

„Najbitnije od svega je upravo dio prženja kahve. Ako imaš dobar, kvalitetan mlin – on uradi svoj posao i to je to. Usudila bih se kazati da mlin koji koristimo sada daje i do 50 posto okusa kafi. Ali, ako kafu ne znaš ispržiti onako kako treba, onda tu nema posla. Trebalo nam je dosta vremena da taj proces dovedemo do savršenstva, bilo je puno testiranja i propalih pokušaja. Ispržili bismo tako jedan dio, skuhali i dali porodici da okusi. Oni bi nama kazali da je dobro, želeći tako da nas motivišu, ali mi smo znali da nije. To je trajalo sve dok nismo naučili da 'osjetimo' boju, da ne moramo ni probati, ni pomirisati, prosto vizuelno da znamo odrediti je li dobra ili nije“, objašnjava Ajša, a Amir dodaje: „Ja čujem pržilicu, nas dvoje se poznajemo i nema potrebe da „komuniciramo.“ 

Na pitanje zašto ljudi prije kupe kahvu stranog, nego domaćeg porijekla, Duratoići kažu da je to, najvjerovatnije, zato što se u Bosni proizvodila dosta nekvalitetna kahva, čast izuzecima. Nije to samo stvar kahve, već i praška za pecivo, čokoladnih namaza, šampona, deterdženata i drugih stvari. No, bitno je naglasiti da su neki bh. proizvodi itekako bolji i kvalitetniji od poznatih svjetskih brendova, samo što im ljudi ne žele pružiti šansu.  

Podršku ovim prijedorskim poduzetnicima jedino je pružilo Federalno ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica skromnom sumom još u periodu virusa korona, ali Duratovići su zahvalni i na tome jer kažu da je tada, kada su tek počeli stajati na svoje noge, svaka pomoć bila itekako dobro došla.  

Ističu kako su, doista, zadovoljni uspjehom i podrškom kupaca. Najbitnije im je očuvati povjerenje koji je brend stekao, od njih se očekuje kvalitet, a oni se trude da ta očekivanja uvijek i ispune. Također, nisu dozvolili sebi da postanu nadmeni samo zato što su sada uspješni. Ne vole se eksponirati u medijima, teško pristaju na razgovore s novinarima, insistirali su da se uz priču o njima ne prikaže njihova fotografija. Ajša naglašava kako je ona obična žena i ne želi nikakav poseban tretman kod drugih ljudi, jednostavno želi da živi svojim mirnim i uobičajenim životom. 

„Ove godine je situacija mnogo bolja nego prošle. Prošle godine je cijena sirovina bila nestvarno visoka, jednu sedmicu zoveš i naručuješ – sljedeću sedmicu ili je pala cijena za 10 maraka, ili je porasla za 50, prosto van svake pameti. Ta godina je bila samo pokrivanje troškova, nikakva zarada. No, opet nismo htjeli odustati, u glavi mi je samo bilo kako ću da ostarim i kako moram da steknem radni staž prije toga. Nikada ne bismo htjeli da budemo svojoj djeci teret“, kaže Ajša. 

Plan im je da ostanu u Bosni i Hercegovini, da se trude i da rade na svom rodnom topraku, ali ističu kako razumiju ljude koji napuštaju zemlju. Svako ima svoju nafaku, a ta nafaka ne mora biti u Bosni. Bosna ima potencijal i to svi znamo, ali ne znamo i ne možemo ga svi iskoristiti. Najbitnije je, po njihovom mišljenju, pronaći nešto što voliš da radiš i taj posao raditi časno i dostojanstveno, pa šta god i gdje god to bilo. 

„Nada u bolje sutra nam daje 'vjetar u leđa'. Želimo ostati na svom, djeca nam idu, ali mi i dalje ne želimo izgubiti vjeru u moguć život na ovim našim prostorima. Ipak nije nigdje rahatluk kao kod nas“, završavaju Ajša i Amir. „Ovdje, budimo realni, teško pronalazimo osnove za opstanak. Moj stariji se uskoro seli u Njemačku. Njegovo društvo je otišlo, svi momci s kojima se nekada družio su otišli u inozemstvo, ostao je ovdje sasvim sam, a svi znamo koliko je bitno imati s nekim sjesti, popričati, pa i tu kahvu popiti.“