Krenula je gospođa Sabina Ćudić krajem marta 2022. godine jurećim vozom Eurostar iz Londona u Bruxelles. Umorna je nakon odlučnih i uspješnih sastanaka s partnerskim liberal-demokratima u Britanskom parlamentu. Sve su shvatili šta im je uzbunjujuće poručivala o stanju na Zapadnom Balkanu, a i ona je shvatila da su oni shvatili pa se nije libila obavijestiti bosanskohercegovačku javnost da sada Evropa napokon shvata u čemu je kvaka. Pogled joj je odsutan i uprt poput revolucionarne zastave u namreškano nebo i engleske krajolike koji se u jurećem vozu Eurostar brzo izmjenjuju kao da su filmska traka filma Wima Wendersa Alice u gradovima. Wenders je u svom kultnom filmu ceste portretirao novinara koji luta američko-evropskim bespućima i, umjesto da piše članak, on radije fotografira čudesne detalje pojavnog svijeta, a zatim je s ostavljenom djevojčicom Alice u potrazi za njenom majkom. Izoštreno oko kamere, film unutar fotografije, istinski evropski režiserski art koji je vazda nadahnjivao filmske poklonike.
I Sabina Ćudić voli fotografirati, ali sebe. Ovu u snobizmu izgubljenu djevojčicu možemo u raznim nijansama boja upratiti po društvenim mrežama. Crno-bijela slika iz voza Eurostar, koju je objavila na svom Instagramu, mogla bi proći i kao reklama za instant-kapučino u ženskom magazinu. Ako ju je kojim slučajem uslikao Damir Arnaut, njen stranački kolega iz Naše stranke s kojim je bila na putu, onda je definitivno otkriven jedan do sada potisnuti talent.
Voz je jurio, a brendirani džemper Ćudićka je nonšalantno prebacila preko ramena kao da je Margaret Tacher na putu u ladanjsku kuću, gdje se vikendima love zečevi. U naručju je čvrsto zagrlila otvorenu knjigu, što bi trebalo značiti da se povremeno obrazuje, a povremeno gleda u nebo i uzorane britanske oranice i duma i duma kako spasiti Bosnu. Svako može biti Eurostar i juriti hodnicima Parlamenata Evrope, samo se treba truditi i mnogo, mnogo učiti i mnogo hodati po buticima s brendiranom robom. Eurostar možeš biti ti.
U Bruxellesu će ponovo razgovarati sa sestrinskim liberal-demokratima i nikako ne može shvatiti kako je moguće da je ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković išla u tamo neki Islamabad i u neku Dohu, gdje se sastajala s onim nekim Arapima i crnim muslimanima koji čak ne nose hlače nego neke duge halje i tako su čudni i, zamislite, uopće ne pripadaju u taj modni izlog liberal-demokratske robne kuće duginih boja. Sabina sada osjeća jedan romantičarski Weltschmerz jer kao da ju je ta Bosna, za koju se toliko bori, ostavila zbog nekih čudnih “muhamedanaca” s kojima ju je upoznala Bisera Turković.
A i ta Bisera Turković hoda vamte-tamte, u cik-cak, u svim smjerovima. Da pitate Sabinu Ćudić, trebala bi samo na Zapad, jednosmjerno. Nije dovoljno što je sto puta posjetila Ameriku i lobirala za Bosnu, i Kolumbo bi joj pozavidio. Nije dovoljno što po hiljadu puta tutnji evropskim institucijama jer, eto, usudila se iznevjeriti estetski smisao života Sabine Ćudić. Otišla je na svjetski važne konferencije u Dohu i Islamabad i sada Sabina Ćudić u Eurostar vozu osjeća strah da će je neki strašni musliman iz Islamabada ili Dohe oteti, prebaciti preko deve i u gudurama Tora Bore natjerati da bude treća žena i četvrta tajnica vođe islamističke stranke. O predrasuda, o kakve li islamofobije!? I ista ta Sabina Ćudić, prepuna isključivih zaključaka, igra se države dok glumi državničke posjete po Evropi?! Ista ta Sabina Ćudić od tolikih predrasuda ne vidi da se diplomatija po prirodi svari odvija u svim mogućim smjerovima na relacijama Zapad – Istok, bez obzira na to što i bosanske ptice na granama vide da Bisera Turković posve jasno artikulira glavni smjer Bosne i Hercegovine kao onaj euroatlantski.
Vodstvo Naše stranke ozbiljno se zaigralo igrajući se države. Ćudićkin pudl po imenu Edin Forto nedavno je objavio da se pridružio visokim zvaničnicima svjetskih velesila koji su pružili podršku Ukrajini. Premijer Kantona Sarajevo umišlja da je ravnopravan svjetskim liderima. No, nije to slučajno. Ovdje se potencira PR slika koja želi poručiti da su spremni voditi državu bolje od ovih koji se sastaju s nekim čudnim ljudima po Dohi i Islamabadu. Ako to ne uspiju odraditi na izborima, tvrde da će uzeti oružje u ruke. Upravo je to nedavno napisao Predrag Kojović, predsjednik Naše stranke bez portfelja. Peđa najavljuje izlazak iz zone komfora tihe većine, kojoj navodno i sam pripada, ne bi li branio vrijednosti liberalne demokratije. I to: “Glasanjem ili oružjem kao 1941.”
Nije li možda Ćudićka u Bruxellesu i Londonu od kolega liberalnih demokrata usput tražila i kakve tandžare i uputstva kako s Peđom voditi ustanički gerilski rat iz butika u Titovoj ulici?
No, zanimljivo je, a o tome smo već pisali, kako je politika počesto kao kajiš, ili, kako bi Srbi rekli, okolostomačni pantalonodržač. Naši ljevičari otišli su toliko ulijevo da su izašli na desnici. A tamo ih je spremno dočekao glavom i bradom Fatmir Alispahić. Ovaj lik iz svakovrsnih krajnosti nekada je na zidu imao Che Guevaru i zalagao se za pravo slobodnog pušenja marihuane, da bi mijenjao krajnje pozicije (od reisofobije do islamokratije) i na kraju se našao na istoj tački kao i Sabina Ćudić. Naime, Fatmir Alispahić tvrdi da je Bisera Turković “bula” koja ispred SDA “gura Bošnjake u Afriku i Aziju”.
Intrigantna je ova tajna veza i podudarnost stavova Fatmira Alispahića i Sabine Ćudić. Na koncu, ako je Damir Arnaut mijenjao stranke kao čarape pa završio u Našoj stranci, što ne bi i Fatmir Alispahić postao referent za vjerska pitanja i srodne fobije liberalnih demokrata.
Kada se živi u krajnostima, sve je moguće.
U Republici Sarajevo Eurostar možeš biti ti.
