Obraćati se mrtvom drugu spada u posebno dojmljiv oblik patetičnih iskaza. Obično se takav diskurs upotrebljava kada se neko zavjetuje nad grobom, u ime neke veličajne ideje ili čak osvete. Uglavnom, scene zaklinjanja na grobu zaostale su u književnosti u romantizmu, a osvetničke zakletve nad grobovima više spadaju u domen djelovanja srpskih kriminalaca devedesetih koji su se kokali kao muhe pa prijetili ubicama pred mrtvačkim kovčezima pale klanovske braće.

Međutim, da neko nad grobom bivšeg druga poji žalopojke koje su u formi političke denuncijacije, teško da se može naći mimo nekih videoklipova koji dolaze ponovo iz Srbije, a kruže po svemirima Facebooka. Recimo, kada uplakana hudova Stevanka donese kolača i zapali cigaru na grobu mrtvog muža Miodraga pa nariče nad vlastitom sudbinom i tuži se na sina koji vodi raskalašen život. U nadi da se Romi ne uvrijede, ovakve slike u narodu poznata su kao “ciganska posla”, a neko će to pojednostaviti i reći “srpska posla”.

Ipak, da su ovi neobični običaji preko Drine zahvatili i naše ljude, dokazuje i nedavno pismo koje je matori političar Ivo Komšić nedavno napisao “dragom prijatelju ratnom” Aliji Izetbegoviću. Uglavnom, Komšić stvara atmosferu nostalgije koju bi mogli usporediti s nekim bošnjačkim dedom koji 1891. u listu Bošnjak u rubrici Pisma čitatelja piše sjećanja na neprežaljeni osmanski vakat i buni se na nove adete i omladinu koja više ništa ne poštuje. Anahrono i patetično, dakle. Međutim, istodobno i ciljano se pokušava dignuti emotivni uskličnik jer obraćanje rahmetli Aliji je ustvari prije svega legitimiziranje vlastite važnosti da bi odmah zatim krenuo u obračun s Bakirom Izetbegovićem, koji, po Komšićevom mišljenju, navodno prodaje zajedničku državnu imovinu koju su Alija i Ivo zajednički stvarali.

Nešto se neobično događa s Ivom Komšićem od kada ga je generalni sekretar VKBI Emir Zlatar predložio kao kandidata za Predsjedništvo BiH. Zaista začudno da neki Kongres bošnjačkih intelektualaca rješenje krize u državi vidi tako što će jednog Hrvata Komšića probati zamijeniti drugim Hrvatom Komšićem, a obojica su u očima hercegbosanaca potpuno nelegitimne Kroate. Je li taj zagovor bošnjačkih “intelektualaca” Komšića diglo iz penzionerskog kovčega pa sada vodi neku kampanju ili je instruiran od drugova da iskoristi svoj ugled ne bi li što više oštetio Bakira Izetbegovića, za sada nije jasno.

Zapravo i nema političku težinu kada se penzioner vraća u političke vode koji god razlog njegove kampanje bio. Ono na što je važno upozoriti jeste jedan trend, zapravo jedna bošnjačka nesreća koja se ogleda u raznim Lovrenovićima, Komšićima, Jergovićima.... Njihovo dvoličje obično se sastojalo od toga da u početnoj poziciji kritiziraju UZP politiku Franje Tuđmana i sebe legitimiziraju kao iskrene prijatelje Bošnjaka (koji im masovno aplaudiraju) i zagovornike probosanskog u politici, da bi njihova krajnja tačka bila u pisanju osmrtnice bošnjačkoj politici koju bi se optuživalo za nacionalizam i vjerski radikalizam.

U prošlosti je cilj bio udar na Aliju Izetbegovića, danas je oštrica okrenuta na Bakira Izetbegovića. Treba podsjetiti i na to da je Ivo Komšić u više navrata pokazivao ambivalentan stav prema Aliji Izetbegoviću, u jednom trenutku ga je kovao u zvijezde, a u drugom optuživao za podjelu Bosne. Što se tiče Komšićeve knjige o Tuđmanovoj politici, ona ima svoju korisnost, ali bosanske Hrvate nije pomakla ni za milimetar. Ustvari je pisana za bošnjačku javnost i doprinosi sistematizaciji onoga što itekako dobro znamo. Na koncu je aplauz i pažnju bošnjačke javnosti Ivo Komšić iskoristio da gotovo iz dana u dan javnosti i rahmetli Aliji šizofreno denuncira Bakira Izetbegovića kao izdajnika. I ta se šizofrenija trpi do unedogled ne bismo li ostavili tračak nade da je multietničko moguće.

Sličnu šizofreniju uzgaja i veteranka Oslobođenja Vildana Selimbegović, koja je ovih dana krenula u akciju odbrane Dine Mustafića od Stava. Komesar Mustafić je inače vrlo aktivan kada treba po kratkom postupku donositi osuđujuće presude Bošnjacima za nacionalizam, a uzeli smo ga pod zub jer je kao kadar “Trojke” u sarajevskom Narodnom pozorištu (danas Narodna kominterna Sarajevo) ozvaničio medeni mjesec saradnje s beogradskim Narodnim pozorištem, u kojem stoluju srpski nacionalisti, a guslarski umjetnički program im ne prati Mustafićev program denacionalizacije, koja se očito samo tiče Bošnjaka.

Veteranka iz Oslobođenja je, stoga, braneći Dinu jugotrubadura, prvo udarila po Aliji Izetbegoviću te ga optužila za svakojake diktatorske osobine koje je navodno gajio prema soroščad-medijima koji su se 1996. bavili programom relativizacije zločina na zaraćenim stranama. Svijet se zadnjih 30 godina stotinu puta okrenuo naglavačke, ali u Sarajevu se ništa ne mijenja – medijske keve i dan-danas po Saraj'vu traže jedinicu Ševe.

No, Vildana je zatim, u fazonu Ive Komšića, okrenula svoju kuhaču denuncirajući Mustafu Drnišlića Bakiru Izetbegoviću, usput opisala aktuelnog predsjednika SDA kao goreg desničara od babe mu, da bi odmah potom Stav denuncirala Bakiru Izetbegoviću, a Bakira Izetbegovića reisu Kavazoviću. Kao da je joj je logički sklop i mentalni kuršlus sijamski blizanac s Ivom Komšićem. Kao da im zajednički štab na radiostanicu skrivenu na tavanu javlja: “Kondore, javi se!” I javljaju se evo već plaho 30 godina, ako bismo uzeli u obzir ideološku školu iz koje potječu.

Trideset godina bifedžije mahalaju po kahvama, grade mreže jataka i doušnika (najviše vole kada vrbuju muslimanske intelektualčiće), vuku se naokolo uhodeći, cendraju za Jugoslavijom i nekrofilno čekaju čas kada će bošnjaštvo postati propali projekt (T. Haverić), često gataju o budućnosti i bacaju koske nadajući se da će se bošnjački bijesni psi poklati oko njih. Jedini rezultat im je stvaranje atmosfere šizofrenije u javnosti. Doduše, uspjeli su napuniti i fusnote stranih istraživača koji su iskoristili njihovu sorošijadu da dokazuju zločinački karakter Armije RBiH, to jeste po njihovim nalazima “mudžahedinske vojske Alije Izetbegovića”.

P. S. Na koncu, želimo iskoristiti priliku da povodom 1. marta čestitamo Vildani Selimbegović 30 godina slobode u denunciranju, Ivi Komšiću također, u nadi da će ipak prestati hodati po mezarjima i uznemiravati pokojnike. Pritom nam je žao što više nema Branka Mikulića, Zlatka Lagumdžije i Centralnog komiteta pa ne mogu prijavljivati i hapsiti ljude poput nas, ali Bože dragi, nova vremena, novi adeti – uživajmo zajedno u slobodi.