Posjeta ministra vanjskih poslova Rusije Lavrova Bosni i Hercegovini tempirana je na dan kada se navršava 25 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Parizu – 14. decembra 1995. godine. Manja je vjerovatnoća da je ta podudarnost slučajna, a veća da je Moskva predvidjela da će se povodom te godišnjice pojačati pažnja domaćih bh. političkih subjekata i međunarodne zajednice prema zastojima u provedbi tog mirovnog sporazuma i da će glavni politički oslonci Rusije u Beogradu i Banjoj Luci, pa i Zagrebu, u znak obilježavanja 25. godišnjice Dejtonskog sporazuma biti optuženi za njegove anomalije s posljedicama diskriminacije na etničkoj osnovi i blokade nužnih reformi, ugrožavajući mir i sigurnost na Balkanu.
Dolazak Lavrova u BiH potvrđuje ocjene da Rusija upravlja antidejtonskim i antibosanskim ponašanjem Beograda i Banje Luke i da u takvoj ulozi koordinira antibosansku, odnosno antidejtonsku saradnju između Beograda, Banje Luke i Zagreba. Prema ovoj ocjeni, indikativan je koncept boravka Lavrova u BiH: prvo je obavio razgovore sa srpskim političarima u Lukavici kod Sarajeva, čemu je prethodio odlazak Dodika u Beograd radi dobijanja stavova od Vučića, pa je zatim istog dana uslijedio susret Lavrova s liderom HDZ-a (HNS) Čovićem. Ove se aktivnosti ne mogu smatrati da pripadaju programu posjete Bosni i Hercegovini, jer ima opravdanih razloga vjerovati da su provedene protiv Bosne i Hercegovine. Lavrov je pristao da se sastaje izvan protokola koji bi trebao da bude u nadležnosti državnih institucija BiH, pa su u tim aktivnostima izostajali simboli BiH (zastava, grb i himna).
U iznošenju ruskih stavova o stanju u BiH Lavrov citira Dodika iako mu je poznato da on, osim antidejtonskog djelovanja u BiH, ništa drugo i ne radi: vrijeđa domoljube BiH, negira BiH, negira genocid, veliča ratne zločince iz Drugog svjetskog rata i oružane agresije na RBiH, čime se nanosi velika šteta stabilnosti, sigurnosti i miru BiH.
U tom logičkom slijedu proizlazi da, ako Lavrov podržava takvog Dodika, slijedeći njegove stavove o krizi u BiH, i Moskva nanosi veliku štetu stabilnosti, sigurnosti i miru u BiH, što je protivno ulozi Rusije u pogledu provedbe Dejtonskog sporazuma. Jedinstvo članova Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića i Željka Komšića koje je potezom odbijanja susreta s Lavrovim pokazano u otporu prema destruktivnim utjecajima je po svemu državničko i ono će rasti. Odnosno, nisu Džaferović i Komšić doveli Rusiju u diplomatski ponižavajuću poziciju, već isključivo Dodik žestinom svoje mržnje i destrukcije prema BiH. Dodik je Rusiju naveo da radi stravične diplomatske greške i ovo je bio odgovor na Dodikovo ignoriranje BiH koje, nažalost, podržava Rusija. Stoga, posve je kriva procjena Envera Kazaza u kojoj tvrdi da ovaj potez neće donijeti ništa dobro jer se u ratu i s neprijateljem pregovara. Kazaz i njegova bratija ovim pokazuje do koje mjere gaji mržnju prema patriotima BiH. Da su kojim slučajem Komšić i Džaferović primili Lavrova, krenula bi ogromna lavina negativnih komentara u kojima bi se članove Predsjedništva BiH optužilo za izdaju, snishodljivost, poltronstvo itd.
Bosna i Hercegovina istinski želi dobre odnose sa Srbijom i Rusijom. Želi da se unutar BiH osigura viši stupanj međunacionalnog povjerenja i pomirenja. Poštuje Rusiju i ruski narod. Očekuje da Rusija svoju veliku političku i vojnu moć upotrijebi u korist mira i sigurnosti na Balkanu i šire u Evropi i svijetu uopće. Stoga je, bez obzira na neke zlonamjerne komentare, vrlo bitno da se ministrica vanjskih poslova Bisera Turković sastala s Lavrovom. Da je i Turkovićka odbila sastanak, ne bi ostao otvoren prostor za saradnju. Odnosno, gdje ima Dodika, nema saradnje, gdje nema Dodika, ima saradnje.
Dakle, domoljubi i politički subjekti u BiH razočarani su ponašanjem Rusije u BiH koje se već duže vrijeme ispoljava destruktivno, što, naravno, zabrinjava i uznemirava. Postavlja se pitanja konačnih ciljeva ruske politike u BiH i na Balkanu. Odnosno, postavlja se pitanje u kojem se strateškom kontekstu događa negativan odnos Rusije prema BiH.
U vezi s tim sugerira se potreba ukazati da su BiH i Balkan geografski na prostoru strateškog interesa na istočnim i jugoistočnim prostorima između Zapada i Istoka, od Baltika do Sredozemnog mora. Rusija je uplašila Poljsku, Litvaniju, Estoniju, uznemirila Ukrajinu i njene istočne regije, otela Ukrajini Krim, zauzela ekstreman stav o Kosovu, pokušavala spriječiti ulazak Makedonije i Crne Gore u NATO. Dakle, kontekst prisustva Rusije u BiH i na Balkanu uopće je izraz snova da Moskva svoju političku i vojnu moć želi upotrijebiti u skladu s panslavističkim ideološkim i političkim ambicijama u zauzimanju sfera utjecaja. Pri tome je bitno pomenuti da Rusija cijeni da njena politička i vojna moć može polučiti rezultate kakvi se u Moskvi žele, osloncem na slabosti Zapada: sukobi SAD i EU, jačanje desnice po Evropi, dezintegracija EU, ambicije Hrvatske da zajednički sa Srbijom uz pomoć Rusije podijeli BiH, unutarnji sukobi u BiH ne samo na međunacionalnom već i sukobi unutar domoljubnih političkih i drugih društvenih faktora BiH, posebno onih bošnjačkih.
U BiH se opravdano očekuje veća i konkretnija aktivnost EU i SAD, posebno nakon dolaska Bidena na čelo SAD. Međutim, nužno je upozorenje da destruktivna Rusija zna da SAD i EU ne mogu pomoći BiH kako se to očekuje ako su unutarnje međunacionalne, posebno unutarbošnjačke tenzije u tendenciji produbljivanja. Zato će Moskva upotrijebiti sve propagandne, diplomatske i obavještajne resurse da se sukobi u BiH, kako untarbošnjački, tako i međunacionalni, što više kompliciraju na štetu sigurnost BiH. U tome je odgovor na pitanje odakle dolaze apsurdna ponašanja lidera na čelu domoljubnih političkih faktora u BiH, jer se samo dio njihovog lošeg ponašanja može podvesti pod političku nezrelost, a glavnina njihove destrukcije rezultat je subverzivnih utjecaja u okviru naprijed navedenih političkih osnova i ciljeva ruskog prisustva u BiH preko Beograda, Banje Luke i Zagreba.
