Legenda, kojoj su neki umanjivali autentičnost, kažu da je posljednji andaluski emir napustio palaču Alhambre sa zahtjevom Ferdinandu II da zauvijek zatvore arabeskna vrata kroz koja je izašao. Predao je katoličkom kralju ključeve grada koji se smatra “rajem na zemlji” i u mukloj tišini ga napustio. Ono što se tada dogodilo, prenosi nam predaja, ujedno je i bezvremenska pouka narodima i dio historije muževnosti, Crnogorci bi rekli čojstva. Posljednji sultan teško uzdiše i na uzvisini iznad izgubljenog ovozemaljskog raja započinje plakati. Tada njegova majka Ajša izgovara ono što je ušlo u legendu: “Plačeš kao žena nad onim što nisi znao braniti kao muškarac.” Mjesto gdje se odvila ova intimna drama i danas nosi ime “Posljednji Maurov uzdah”.

Mnogi su Bošnjaci poređivali sudbinu Andalusa s Bosnom i Hercegovinom, u smislu pouke koja bi trebala biti opomena. Vrlo zanimljivo jeste da je Granada pala 25. novembra 1491. godine na isti datum kada je u Mrkonjić-Gradu 1943. održan ZAVNOBiH. Tek naoko neuporedivo. ZAVNOBiH nije tek običan datum, on je obilježavanje kontinuiteta državnosti BiH koja je potvrđena i 1. marta 1992. na referendumu za nezavisnost BiH, ali isto tako korespondira i s bosanskim srednjovjekovljem dublje u prošlosti. 25. novembar predstavlja jedan neprekinuti niz u gromovitoj historiji Bosne i Hercegovine. I pripada svim građanima naše zemlje bez obzira na to što ga svojata ljevica, a većina Srba i Hrvata ne slavi. Posebno je to komično sa Srbima, koji često netačno ističu da su isključivo oni bili nosioci NOB-a. No, nemaju problem s NOB-om nego s državnosti Bosne i Hercegovine općenito.

Pad Granade 25. novembra je s druge strane završen čin. Posljednja tačka, kraj jednog važnog odvojka islamske civilizacije koja je značajno oplodila onu evropsku, iako se to dugo vremena prešućivalo. Naprimjer, koliko nas zna da je renesansna lutnja u sazvučju s arapskim oudom? Da su ova dva instrumenta bila u interkulturalnom dijalogu, da se jedan rađa iz drugoga, da su pobratimi. Vidimo se udaljenima, ali ono što zvuči i pjeva u našim srcima, iz istog je izvora.

Granada je pala 25. novembra nakon niza unutarnjih međumuslimanskih sukoba i izdaja, što uključuje i rodbinsko zabijanje noža u leđa. Pouka je to koja nas navodi na misao da niko nikoga ne može uništiti prije nego on sam sebe uništi. Svakoj propasti i izvanjskom napadu prethodi unutarnje urušavanje i gubitak nacionalnog imuniteta. Rascjepkani iznutra, lahak smo plijen izvana. I to je poruka koja nas poput noćne more opominje u rasponu od 25. novembra 1491, preko 25. novembra 1943. pa do 25. novembra 2022, kada je koalicija “Crni petak” (tzv. osmorka) trebala potpisati koalicijski sporazum s HDZ-om (nanovo zakazano na jugoslovenski Dan republike – 29. novembar).

Kao i u slučaju Granade, koaliciji “Crni petak” je prethodilo niz izdaja i cjepkanja, niz ambicioznih ličnosti koje su tražile svoje zadovoljenje trgajući komadić po komadić od zajedničkog tijela. Kao i u slučaju Granade, i koalicija “Crni petak” ili “Granada koalicija” potvrđuje muslimansku zabludu da će im šurovanje s rekonkvistom donijeti neki dobitak. Do koje mjere doseže poniženje, govori činjenica da je osmorka čak počela hvaliti HDZ, koji odjednom, po njihovom mišljenju, više nije dio niti jedne podjele, niti jednog etnonacionalnog tora, niti jedne korupcije i crne liste.

Tu je osmorkinu retoriku vrlo rado prihvatio Dragan Čović te izrekao da je izgubio povjerenju u SDA koja laže, a sve se, po njegovom mišljenju, počelo širiti na ukupne odnose dva naroda. Prevedeno na jezik ljudi, a ne političkih manipulatora, Čović je poručio da samo ultimativna podređenost i popustljivost Bošnjaka može osigurati povjerenje i dobre odnose dva naroda. Dajte nam sve što tražimo i sve će biti potaman.

Taj njegov, ili općenito hrvatsko-srpski odnos svisoka, govori samo do koje mjere podcjenjuju Bošnjake. Eto, do one mjere kako nas opisuje novoobjavljeni fratarski putopis iz 19. stoljeća koji Bošnjake opisuje kao proždrljive obrezance. Kao gladnim psima, dati ogoljenim Bošnjacima kost da je žderu, ili da se oko nje međusobno pograbe. Svjedočimo ovovremenoj političkoj rekonkvisti, izbacivanju muslimana iz političkog života, a naredni korak nesumnjivo može ići u izbacivanje iz kulturno-društvenog toka, a u konačnici i fizičko udaljavanje s prostora koji navodno pripada isključivo kršćanskoj civilizaciji. Naime, ako ćemo uzeti pouku iz pada Granade, uzaludna su bila obećanja rekonkviste o sigurnosti muslimana i pravu na ispovijedanje vjere, jer uskoro nije ostalo m od muslimana Španije. Pedesetak godina kasnije katolička Španija dekretom je rušila i hamame jer su je podsjećale na kulturnu baštinu islamske civilizacije.

Dakle, malo utjehe može biti u tome da neko nekom Konakoviću ili Kasumoviću ili Efendiću kaže “da plaču kao žene nad onime što nisu ni željeli ni znali braniti kao muškarci”. Ko se još sjeća silnih prinčeva i emira koji su, zarad komadića vlasti, ratovali protiv svoje braće i time pomagali rekonkvistu?

I ne zaboravimo da je muslimanska Španija trajala puno duže od vremena koliko Bošnjaci u Bosni i Hercegovini uživaju svjetlo islama. Dva stoljeća duže se gizdala munara u Španiji nego u Bosni i Hercegovini. Ostala je samo tragedija jednog naroda i jedne izgubljene civilizacije. Ostala je samo legenda o završenom činu jedne tragedije.

Ne primiti i ne shvatiti ovakvu pouku može voditi samo u posljednji bošnjački uzdah.