Svojevremeno se inaugurirao pojam “soroščad”, a podrazumijevao je one koji putem donacija američkog milionera jevrejsko-mađarskog porijekla Georga Soroša ostvaruju i izdašnu finansijsku dobit i destruktivne ideološke agende. Živopisan je to neologizam koji roji asocijacije na prosjačku siročad iz Dickensonovog romana Oliver Twist. Riječ “soroščad” ipak se nije ustalila u aktivnom govoru, iako je duhovita i u sebi nosi ironični dvostruki smisao. Možda je to tako jer Bošnjaci, iako su itekako stvaralački potentni, teško prihvataju ili shvataju ironiju, satiru, humoresku, grotesku i slične književne oblike i figure.
No, kada kažemo “ambasadorčad”, bez obzira na nezgrapnost tvorbe, groteska je to lišena bilo kakve duhovitosti. Tuga je, predaja je asocijativni niz riječi. Jer, kako je moguće da kandidat za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine Denis Bećirović, nakon protesta pred OHR-om u kojima je sudjelovao, izjavi nešto poput: “Mišljenja sam kako međunarodna zajednica djeluje nepristrano i da se u izbornoj godini nije stavila na stranu nijedne političke opcije već na stranu ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini.”?
Možda bi ga kakav satiričar poredio s mužem kojeg je žena in flagranti uhvatila u nevjeri, a on ju uvjerava: “Draga, nije kako se čini!” Međutim, ovdje nema prostora za šalu jer je riječ o čovjeku koji bi trebao predstavljati državu, štititi njenu suverenost, a ni u predizborno vrijeme ne umije sakriti svoju krajnju slabost. Denis Bećirović je, naime, već koloniziran, odavno je kapitulirao, a stanje njegovog uma odaje antidržavničku poziciju. Neki bi je nazvali i “petom kolonom”. I nije Bećirovićev SDP jedini. Primjećujemo dresiranu naviku NiP-a i Naše stranke da svoje političke poruke usmjeravaju prema standardima stranih ambasada u Bosni i Hercegovini, a ne prema narodu i glasačima. To otkriva hem da narod i njegovu volju posve potcjenjuju, hem da ih tretiraju kao glupavog bezumnika Muju iz vica koji po principu “u se, na se i poda se” sasvim dobro u Hrvatskoj glumi Enis Bešlagić.
No, ako su NiP i Naša stranka konstrukt i “ambasadorčad” sastavljen na britansko-američkom stolu, uz tapšanje srpsko-hrvatskih kuhara, onda nas doista čudi da jedan SDP, koji navodno baštini tekovine komunizma, nema ni natruhe suverenističke ideje “Nesvrstanih”, koja se temeljila na antikolonijalizmu. Čak je Aleksandar Vučić shvatio da ta ideja ima neke prođe pa ju pokušava licemjerno revitalizirati. Naši neokomunisti su imuni na pozitivne tekovine socijalističkog upravljanja, a baštine rigidnu ateističku ideologiju, kao i potrebu da sankcioniraju svakog neistomišljenika, što je posebno izraženo kod njihove intelektualne crvene buržoazije. Pa se mi zaista pitamo šta bi uslijedilo da jedan birokratizirani um s kolonijalnom sviješću, a to je ono što je slika i prilika Denisa Bećirovića, bude na poziciji koja ima državničku važnost.
Naravno, Bećirović na tome nije stao, te se posve uklopio u poltronski narativ koji pokušavaju nametnuti političari čitave tzv. jedanaestorke. “S režimskim političarima koji su u otvorenom sukobu sa Zapadom mi ne možemo realizirati strateške vanjskopolitičke ciljeve Bosne i Hercegovine, a to su članstvo u EU i NATO-u”, kaže Bećirović pokušavajući glasače prepadati imaginarijem o divljem istoku, kojem nas navodno gura SDA. I čini se da je pozicija poltrona upravo jedna od izbornih strategija politika okupljenih oko Bećirovića.
No, za SDA od njenih početaka nije postojalo dileme hoćemo li odabrati Istok ili Zapad, jer očigledno smo i jedno i drugo, a geografski prirodno jesmo Zapad. Ovakva retorika “jedanaestorke” posve je istovjetna srpsko-hrvatskim ratnohuškačkim tezama o potrebi odbrane Evrope od podivljalih bošnjačkih mudžahedina kojih je, eto, prema Kolindi bilo čak deset hiljada na granici s Hrvatskom, kao i teza o tome da neko želi zelenom transferzalom na more u Neum. Ko? Valjda se Turci zaželjeli Neuma, je l’? Malo im Egejsko, Crno i Mramorno more, malo im Mediteran, malo im Bosfor i Dardaneli?
Od Fuada Kasumovića i Fahrudina Radončića do Konakovića, Nikšića i Kojovića pokušava se nametnuti da “nas SDA svađa sa Zapadom”, da nas “svađa s Jevrejima”, svjesno se pristajući na kapitulaciju i bez ikakvog razumijevanja da to nije pitanje relacije Istok – Zapad, nego pitanje očuvanja države i bošnjačkog naroda. A država nije ni na Istoku ni na Zapadu, ona je podno nas, iznad nas i u nama samima.
Interesantno, “Jedanaestorki” se kao navijači priključuju HDZ-ovi nacionalisti i šovinisti poput književnika Željka Ivankovića. Prvo, posebno je zanimljiva podudarnost stavova “Jedanaestorke” s hrvatskom i srpskom nacionalističkom politikom, a od interesa bi nam trebalo biti i to da jedan Željko Ivanković kuka o “ratnohuškačkim nacionalističkim mantrama merhametli naroda”. Isti taj Ivanković, koji je kao osrednji pisac, s ubuđalim kiselim kupusom od talenta, nedavno usred Sarajeva imenovan za glavnog urednika Života posrnulog i još ubuđalijeg Društva pisaca BiH kojim predsjednikuje Hadžem Hajdarević.
Vrlo je to interesantno kako SDP političari poput Bećirovića i SDP intelektualci poput Hajdarevića ne mogu s Bošnjacima, a mogu s isključivim hrvatskim nacionalistima poput Ivankovića. Nešto slično smo vidjeli i u procesu registracije birača u dijaspori. Bošnjaci okupljeni oko džemata Islamske zajednice mogli su u ime države ugostiti i podržati SDP-ovog Vojina Mijatovića i njemu slične, dok Bošnjaci (ili kao se već imenuju) okupljeni oko neojugoslavenskih ideja u dijaspori nisu bili u stanju da prevladaju razlike i vlastite ideologije. Toliko mrze svoje sunarodnjake vjernike i sve što im tukne na nacionalnu priču da su čak ratoborno-agresivni ako ih pokušate privoljeti da budu dio probosanske priče.
Ambasadorčad, antidržavni poltroni bi da vode državu. Groteska je to, a ne ironija.
