Sveti Jakov Markijski nesagledivo mrziše tri stvari: blud, zavađu među ljudima i kamatare. Zato pred njim kroz Bosnu iđaše priča kako je po cijeloj Italiji osnivao zaklade za pozajmljivanje novca koje narod prozva brda pobožnosti. I još jedna: kada bi oprao noge u nekoj rijeci, u njoj bi se nakotilo toliko ribe da si je rukama mogao hvatati. Ali Bošnjani najviše prepričavahu onu treću, napose zbog njene nečuvene ludosti.

Kazivalo se da je Jakov Markijski jednom na svoju propovijed doveo sve milanske prostitutke. Kada su kleknule pred njega i uz suze zatražile oprost od svojih velikih grijeha, fra Jakov ih odriješi i iđaše od jedne do druge i ljubiše ih kao sestre. Tada je, pred svjetinom zanijemjelom od zaprepaštenja, pozvao najuglednije milanske porodice da bogatim mirazom udostoje svaku koja se pristane udati. Pripovijest koja iđaše bosanskim drumovima ispred svetog Jakova bilježi da ih se trideset obratilo, pola se udade, a pola završi u samostanskim redovima kao najprilježnije Hristove nevjeste. Netom nakon tog događaja Jakov se obrete u Bosni i iđaše on prema Jajcu da iz stoljetne jeresi privede bosanskog kralja. Još se govorilo da je negdje na Vrbasu krstio grupu bosanskih krivovjernika i među njima bijaše jedan dječak, koji poslije hodiše za njim i obuče fratarski habit, a bijaše to fra Anđeo Zvizdović.

Narodno predanje koje nastanak fojničkog samostana vezuje za svetog Jakova Markijskog prepričava nam fra Mijo Vjenceslava Batinić. U knjizi Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća XIV do XX govori fra Mijo kako se franjevci na obalama Dragače i Fojničke rijeke pojavljuju skupa s njemačkim rudarima i zakupnicima rudnika i trgovcima rudom iz Dubrovnika i, pozivajući se na godinu 1453, zapisuje ovako: “Tada je neki fra Ivan, pridjevkom Proboz, a po tom Hrvat, isposlovavši kod generala reda fra Vilima de Casalis, da bude gvardijanom samostana u Deževicama i Fojnici (Howoitza), isprosio i neke druge povlastice.

Ovo potvrguje i domaća predaja, koja se ne smije nigdje, a osobito kod nas, prezreti ni omalovažiti. Narod bo pripovijeda, kako je ovamo često zalazio sveti Jakov Markijski, čijem blagoslovu pripisuju obilje riba u rijeci Dragači, a do nedavno pokazivao je narod i jedan brijest niže samostana, koji da je ponikao iz putne palice ovog sveca. Buduć se je sv. Jakov Markijski god. 1432. u Bosni nalazio, to pouzdano potvrgjuje osnutak ovog samostana u XIV stoljeću.” Nije greška, već Fra Mijo zaista piše XIV stoljeće, pa nikako nije jasno zašto bi historijski fakat da se Jakov Markijski 1432. nalazio u Bosni pouzdano potvrđivao da je samostan u Fojnici osnovan u XIV stoljeću, pa makar jedno narodno predanje uzeli kao suhu historijsku činjenicu.

I još nešto: brijest iz štapa Jakova Markijskog nikako nije mogao iznići u podnožju samostana, jer hiža franjevačka, kako je zvaše mirski ljudi, bijaše u ono vrijeme kada Jakov hođaše Bosnom na sasvim drugom kraju fojničke doline, na Pazarnicama, ili Trgovištima. A na Križu, opet prema narodnom predanju, bijaše tada bogumilska hiža. Franjevci, zasigurno, desetljećima, sa zavišću gledaše s Trgovišta na Križ i sanjaše o danu kada će se bogumilska vjera rastopiti kao vosak, a oni zasjesti gore, kao jedini vladari bošnjačkih duša, što će simbolički biti znak njihove konačne pobjede nad stoglavom heretičkom pošasti.

Kako god historiografija nije uspjela odrediti godinu podizanja samostana, tako je ostala neodređena i godina preseljenja s Pazarnice na Križ. Sami ljetopisi fratarski potvrđuju da je fra Anđeo Zvizdović ispustio dušu u samostanu na Pazarnici, a to bijaše u godini 1498, dakle, 35 godina nakon što je dobio ahdnamu. Izgleda da je samostan još dugo po fra Anđelovoj smrti ostao na istom mjestu. Godine 1515. njegov zamjenik gvardijan Franjo Češki upućuje molbu vlastima da uz samostan podigne musafirhanu u kojoj će “badava imati noćište i hranu oni muslimani, koji sa kakvim poslom budu dolazili u Fojnicu, da ih ne moraju puštati u samostan kako su to do sada činili”.

Dvadeset i dvije godine poslije samostanska crkva će nestati u požaru, pa franjevci šalju molbu da podignu novu na mjestu gdje “smo se još za nevjerničkih vremena Bogu molili”, pa “smo svoju u gradu Fojnici ležeću staru crkvu prije šest godina popravili”. Po svoj prilici samostan je na Pazarnici ostao najmanje stotinu godina nakon što je fra Anđeo dobio ahdnamu. Jedno narodno predanje “ׅveli”, prenosi fra Mijo, “da je prošlo sto godina iza pada Bosne, a da se ni jedna muslimanska obitelj nije u Fojnici naselila”. Godine 1578. general franjevačkog reda Franjo Gonzaga zapisuje da je samostan prenesen na brdo Križ, “jer franjevci više nisu mogli dočekivati nezvane goste koji su ih danomice uznemiravali”.

Fra Mijo svoj tekst, pored arhivske samostanske građe, gradi i na ljetopisu Nikole Lašvanina, koji je, opet, oslonjen na ljetopis fra Stipana Margitića. Silne nevolje koje su kroz stoljeća zadesile bosanske franjevce izviru, po fra Miji, iz dva vrela. Prvo: osiljeni lokalni samodršci koji su na različite načine nastojali zaobići ahdnamu i nametnuti razne dažbine fratrima i otimati im zemlju i imovinu. Drugo: vladike se svojski trudiše da bosanske franjevce stave pod svoju vlast.

Međutim, fra Mijo odlučuje da zaobilazi ovaj drugi izvor fratarskih nevolja, pa to i kaže, otvoreno: “Najteže im je svakako bilo da su vladike ovog doba (1563–1586) sve sile uložile da katolike podjarme pod svoju vlast i da kojekakve pristojbe pobiraju, kako su to činili od svojih jednovjeraca, imenito kod vjenčanja. Ferman za fermanom, izjava za izjavom najuglednijih dostojanstvenika izlazile su i leže naslagane u fojničkom samostanskom arhivu, ali time se nijesu ušutkali oni tobožnji predstavnici pravoslavlja, kušajuć posvuda ne bi li se kako i svoga cilja domogli i svoju nezasitu kesu napunili; a da ni sa svešteničke strane ne ostane franjevcima krivo, izbio je pop Lazar Brajković nekakva fra Marka i oteo mu 180 para. Poput crne niti provlači se kroz čitavo ovo stoljeće, te dapače zalazi i u druge vjekove, zlokobna namjera crkvenih poglavara naše nesjedinjene braće, kojoj je bilo pobudom ne toliko širenje pravoslavlja, koliko lakomost za novcem...”

Ali već u sljedećem pasusu fra Mijo kaže da će na tu stranu zatvoriti oko: “Ovo napomenuvši, mi ćemo, što više mognemo, mukom zaobilaziti nebrojene isprave našeg arhiva, u kojima je ovjekovječena ne samo spomenuta težnja, već i zakoniti otpor sveštenstva i puka katoličkog, pak ćemo češće pričati druge dogagjaje, koi se zbiše u ovom samostanu i njegovoj okolici, a kojima su bili uzrok naši gospodujući zemljaci; osobito ćemo pako rado isticati naše nutarnje prilike, da bar za čas odvratimo pogled od nebratskog postupka nesjedinjene braće.”

Ako su ovo zaista fra Mijine riječi, onda one jedino mogu dolaziti iz sna koji bi ovaj vrijedni franjevac dijelio s Josipom Štadlerom, prvim nadbiskupom vrhbosanskim, koji u vrijeme dok fra Mijo sastavlja svoj ljetopis još snije o ujedinjenju dvije crkve i sebe vidi kao ujedinitelja. Ali, tada, a početak je 20. stoljeća, između nadbiskupa i franjevaca Bosne srebrne još odzvanjaju gvozdene riječi, varniči od njih po cijeloj Bosni – franjevci godinama traže od biskupa da im vrati vrijedne umjetnine i crkvene rekvizite koje su od njih uzete pod izlikom da ih se iz nesigurne Bosne privremeno skloni u Zagreb. Ako je mogao braniti takvu otimačinu, zašto ne bi mogao urediti da se na početku fra Mijine knjige, štampane u Zagrebu 1913, dakle, godinu nakon smrti njenog autora, izvini pravoslavnim ocima na onim primjerima zlobe koje vladike čine franjevcima po Bosni, a fra Mijo ih iznosi?

Prije nego što je počeo iznositi događaje nepovoljne za fratre, a kojima uzrok bijahu “naši gospodujući zemljaci”, fra Mijo reče i ovo: “Moramo odmah ovdje upozoriti čitatelja, da spominjući progone i globe ne misli se na urogjene muslimane, s kojima su katolici živjeli u prijaznu odnošaju, već se to tiče onih, koji su iz drugih krajeva turske carevine nadošli kao činovnici ili isluženi vojnici. Bilo je nekada neprilika i od domaćih ljudi, ali ti su bili iznimka, i to rijetka. Nasuprot franjevci su i u najtežim neprilikama često nalazili kod svojih muslimanskih susjeda zagovora, potpore i odbrane, kada su se na njih obratili. I bosanskim su muslimanima bili oni tugjinci neprilični, pa su zato uvijek mislili na neku nezavisnost ili samoupravu.”

Jesu li ovo fra Mijine riječi ili je i njih umetnula cenzura? Ta, zašto bi sada, kada je označio glavnog uzročnika fratarskih nevolja, fra Mijo pisao da su i oni koji su “nadošli iz drugih krajeva turske carevine” znali često u svoju zaštitu uzeti franjevce: “Ove iste (1527) godine kao da su nastala i za fojničke franjevce bolja vremena. U to doba dogje u Bosnu Sinan Mustafa s carevom naredbom, da procijeni sve nekretnine i označi danjke, te on na temelju ahdname izuze od toga sve franjevačke posjede. U isto doba izagje carski ferman, da se grčko-istočne vladike ne pačaju u upravu bosanskih katolika. Dapače, i domaće velmože uzeše u odbranu franjevce, tako Ferhatbeg Miralem pisaše vojvodama u Brodu i Visokom, da ni za koju stvar ne uznemiruju franjevaca, kao što je to izričita volja sultanova.”

Prepisujući od Fra Nikole Marčikušića Lašvanina, fra Mijo piše: “1664. izgori u Fojnici manastir Duha svetoga i samo ruho crkveno oteše. I to se zgodi na 10. travnja.” A ti, prepisujući od obojice: Izbi požar i proguta cijeli samostan. Izgorješe vrijedna pisma, biblioteka i još kojekakve dragocjenosti, i bi sažgano i časno tijelo fra Anđela Zvizdovića “koje se je dotle cjelokupno održalo”, ali ono najvrednije se spasi jer bijaše u posebnoj prostoriji. Fratri pokupiše ahdnamu, plašt Anđela Zvizdovića i još neke vrednote i odoše u selo Lučina pored Jajca i “stadoše” ondje dvije godine. Kada dobiše bujuruldiju, oni se vratiše i ponovo podigoše samostan, a novac pozajmiše od nekog Zlotrgovčevića iz Uskoplja, založivši kod njega bogato crkveno ruho koje spasiše od požara. Ali ne prođe ni cijela godina, a njima se sasvim razjasni porijeklo prezimena njihovog zajmodavca – on usred gradnje zatraži da mu vrate pare, s kamatom. Naravno da ne mogoše to učiniti, a ovaj ih prituži vlasti, te kadija zaustavi gradnju dok se dugovi ne izmire. Franjevci, šta će, opet pokupiše najvrednije stvari i pravac Jajce, u prošnju.

I Margitić, ne prepisujući ni od koga, već svjedočeći, i po čuvenju: “1663. na 16. svibnja bi velika trešnja zemlje po Bosni. U Sarajevu dva čovika padoše s munarom, tri se munare ukidoše, a sve poštetiše i u hanova i bezistana ćemeri pukoše.” I opet Margitić, sad razgrćući gusto tkivo slutnje: “Naredne godine miseca rujna izađe zvizda repatica i iđaše od sivera k jugu i bi mlogo dana. Druga izadje na početku listopada i iđaše od istoka k zapadu noseći prid sobom rep kakono jedan barjak.” I ti, prepisujući od Lašvanina, koji prepisuje od Margitića: I naredne godine pojavi se i treća repatica i iđaše od istoka ka zapadu, a kada prođe, vratiše se franjevci u Fojnicu, a po Bosni bijaše velika glad, i suša, kao da je rep one repatice spepelio svu zemlju, i fratri u dva i po mjeseca obnoviše svoj samostan. I opet Margitić, opet ne pripisujući, već po čuvenju: “U to vrime izađe adžamoglanski aga i ne kti kupiti dice turske nego krstjansku. I veoma se krstjani pokazaše temeljiti u viri: nitko sam ne ode niti dade po volji svog diteta; i neki u vodu izskakše.”

Pišu franjevački ljetopisci kako godine 1689, usljed silnih požara i mraza koji uništi usjeve, zavlada glad i nevolja te Mehmed-paša Korča, dosjetivši se, naredi da se u Sarajevu, neki kažu u kujundžijskim radnjama na Oprkanju, iskuje bakarni novac koji je svako pod silu morao umjesto srebrnog novca primiti.

A Fra Nikola Lašvanin, prepisujući od “fra Stipana Margitića iz Jajca, koji je bio mlogo godišta gvardijanom u Fojnici, u manastiru Duha svetoga, u vrime tvrdih godina i žestokijeh ratova”, tu nevolju opisuje najcrnjim bojama: “1690. bijaše na Bosni Husejin-paša. – I pomori oganj u prolitje ljude gore nego kuga. – Iste godine pade snig i mraz na žita. I bi glad koju nije niko zapamtio. – I tad se počeše kovati manjgure. I biše šinik pšenice za dvanajest hiljada za manjgure, a za bile jaspre jiđaju po šest hiljada. Pomr mlogi narod od glada. A bižanija bižaše od Save prid vojskom cesarovom. Kud god bi se mako ležahu mrtci: nit se kopahu niti imadijaše tko. Jedjahu resu liskovu, s drvja koru, vinovu lozu, pse, mačke. U Sarajevu izidoše dica mater mrtvu; u Banjoj Luci koga bi obisili, obnoć bi ga gladni ljudi svega izili. A u to vrime paša siciaše i visiaše uskoke i raju, koga god bi doveli, i te bi ljudi mrtce sve izili. I davali bismo jist ubogim, ali kako bi se najilo, ta bi i umrlo. Stvar koja se mogaše prvo toga za deset groša prodat, za jedan se prodavaše. Isprodava siromaš kuće, pokude, zemlje, sudje, haljine... Tada ja uze od Šahbazovića i od Mezetovića, Turaka, livadu Drin, što se prvo nije mogla imati ni po jedne jaspre. S tom se livadom i sad, to jest na 1738. god., ako Bog da i odsele, služi Manastir Duha S. u Fojnici i u njem fratri sv. Franje. – Iste godine na 1. aprila pade po svoj Bosni po planinah krvav snig i bijahu crljene kakono da su skrletom pokrivene iznad Fojnice. Tako staše tja do velikoga prolitja...”

I: “Zabiliži” godine 1731. Nikola Lašvanin, svjedok, “koji se tu zgodi”: “Kad u Fojnici poče druga kuga u jesen, dojde na vrata od manastira Turčin iz Fojnice primenkom Pobro i zovnu gvardijana, o. fra Petra Martinovića iz Lašve. I zovnu prid svidoci Stipana, Čičina sina: 'Ti si', reče, 'meni dužan'. Odgovara Stipan: 'Jesam!' 'Od onog duga,' reče Turčin 'daćeš gardijanu deset zolota što su mi dali fratri, kadno se sa mnom potiska fra Filip Kuhač iz Livna kod stražnjih vrata, gdi ja bijah počeo njihovo drvo sić.” Pa ti prepisujući Lašvanina: “1736. na 2. svibnja na kvatre po Duhovi, poturči se Antun (Bolo) Lovrić iz Fojnice i Stevo iz Sutinske, u Fojnici. I već ako nako Antikrist usprogoni fratre i krstjane! Tu veće dana ne smjede se krstjansko čeljade iz kuće pomolit, zašto s njima iđaše veliko mnoštvo turskih brezposlenika, s bubnji i sviralam, ne samo po sokaci od varoša nego jošte izpod manastira. I gdi koga sritnu od uha krstjanskoga, psuju, pogrđuju, kuće lupaju i govore: ‘Hoćeš se poturčit?’”

Pa opet fra Mijo, prepisujući od Lašvanina: “Jela su, veli bila sva gotova, sofra metnuta, a da nije falilo ni slana ni masna. Turci posjedali, pa samo čekaju da se unesu jestbine; ali kadije što nije da nije. Poruke su tkale gori doli, čas tamo čas amo, ali kadija zadro na veliko. Napokon se gvardijan sa kadijom nagodi za 1000 groša, a on slavodobitno izagje, opori jednu dasku, primi ugovoreni novac, opra ruke i sjede za gotovu tolu, ne stideć se ni najmanje, da je ovako na razbojitu ucijenio svoje častioce.” Pa ti, razjašnjavajući i prepisujući od obojice: Ovo se dogodi dne 31. svibnja godine 1708, kada franjevci dvije godine tražiše dozvole da poprave krov pa shvatiše i do Istanbula, i vratiše se s fermanima i bujuruldijama, ali kadija reče da nema popravka dok on prvu dasku ne zakuje. Lukavi fratri iskoristiše tu kadijinu nezajažljivost i podigoše kradomice crkvu za dva aršina višom nego je bila, a sedrene stupove i pragove donesoše Fojničani pred zoru, dočim su im žene putem svijetlile. Pa opet Nikola Lašvanin, prepisujući dvije poslanice kralja Tomaša, koje nećeš navoditi jer su falsifikat, načinjen da posluži kao dokaz da su i Vladimirovići plemenitog porijekla, jer se među svjedocima, odmah iza Stjepana hercega Kosače, punca kraljeva, i Radivoja, brata kraljeva, spominje i Radivoj Vladmirović kao sudac kraljevskog dvora.

Pa Batinić prepisujući od Lašvanina, a ovaj od Margitića: “Te iste godine (1620) neki sejmen provali samostanski zid, unigje unutra i opali dvije puške u samostanu, zahtjevajući novaca.” I: “Duvanjski kadija saopći (1615) fojničkom i kreševskom kadiji, da je neki Sava metropolit sa još jednim drugom i dvanaest konjanika prošao kroz njegov kadiluk, napadajući ne samo turske žene i djevojke, da je objesio fra Ivana, a kršteni narod oplijenio.” A: “Mehmed, sin Ahmed ćehajin, i njegov Refik udarili su na fojničke franjevce 1634. i ranili vikara.” I: “Izbio je neki Ibrahim iz Rakovice (1638) dva franjevca iz Fojnice i ubio im 2 ovce. Drugi im je musliman oteo kotao i 8 tovara šljiva; a svi su im smetali stoku izgoniti na planinu, ter su tražili od njih badava zob, ječam, ovnove, maslo, med, komore...”

A: “Sljedeće godine 1641. biše im potvrgjeni svi fermani, ali to im ne pomože da mirno žive, jer, budući da je u kući samostanskog kmeta Petra na Salakovićima umro hajduk Bernard, sva krivica pade opet na franjevce, pa su dvije godine zato bili povlačeni kojekuda, dok nijesu i ovu potvoru novcem pretegnuli na tezulji tadašnje pravde.” I: “Nema pedlja zemlje u ovim pokrajinama, koji nije nakvašen krvlju i suzama nebogih franjevaca”, zapisa u svom izvještaju fra Ivan di Vietri, koji kao povjerenik Svete stolice posjeti fojnički samostan 1708. A ti: stavljaš tačku i sabijaš u nju vremena, pet dugih vjekova u pet stoljeća, kao mladež, boje kahve, na licu djevojačkom. Teška je Bosna, k’o tuč, valja je i dalje nositi, k’o puž kućicu, na hrbatu, k’o obilježeni biljeg na čelu, k’o mati dijete, u naramku.