(…) Paša Bušatlija, koji bijaše neprijatelj paše Spuža, namjeravao je postaviti svoje zabite u Spužu i na drugim mjestima, ne znam dokle, pa je čak na carigradskom drumu sve do Prijepolja bio uputio svoju vojsku da zatraži pokornost. U to vrijeme je, međutim, na Bosnu bio imenovan Mehmed-paša, kojeg su savjetovali, kada je išao iz Bendera sa menzilom u Bosnu, da ne naiđe na vojsku, pa on zato drugim putem preko Rogatice stiže u Sarajevo. Sarajlije su ranije o ovom paši čuli da je on jak i velik, ali mu se sada među njima ugled umanji. Građani Sarajeva, kada su čuli za Bušatlijine namjere i pokret, srcem ga zavolješe, jer on ne čini djela koja čine ostali zapovjednici, on je jako pravedan. Kako svak voli pravednost, to i njega, Bušatliju, zavolješe. Doduše, ima pojedinaca koji i protiv njega govore, ali “ono što je rijetko – kao da i ne postoji”.

(...) 19. zulkade (15. 3. 1770.) dođe u Sarajevo carski turnadžija i donese ferman koji je pročitan i saslušan u Carevoj džamiji. U fermanu se kaže da turnadžija treba iz rumelijskog ortakola podignuti stare age i nefere pa ih dovesti na polje Baba-planine u carsku ordiju pod časnu zastavu. Ali s obzirom na to da stari jamaci nisu već tri godine primili plaće, a novi jamaci se istrošili dok su otišli i vratili se s Hotina, to među jamacima nastade spor. Jedni su tvrdili da se ferman na njih ne odnosi nego samo na Rumeliju i da u fermanu Bosna nije spomenuta, a da ona i ne spada u ortakol. Drugi rekoše da trebaju poći i stari i novi jamaci, a treći bijahu za to da idu samo novi jamaci. Konačno jamaci napraviše ilam i predaše ga turnadži-baši. U ilamu je rečeno da oni nemaju novaca za odlazak pa, ako ih car ne pomogne, da neće ni poći.

(...) O Bušatliji se ponovno prenesoše vijesti kako je nekolicina Arnauta u blizini klanca Hot-planine kamenjem navalila na našu bosansku vojsku, koja je nasilno htjela proći kroz klanac i bila navalila, ali se u svojim očekivanjima prevari i bude razbijena. Kada je ovaj tužni glas stigao u Sarajevo i u svu ostalu Bosnu, niko se tome nije radovao, jer se svi pobojaše posljedica ove vojne, ali će se radost pokazati istom onda kada se vojna završi, jer se neprijatelja tada niko neće bojati.

(...) Sarajlije su se počele tužiti na bosanskog pašu Bećir-pašu, pa napraviše i tri-četiri mahzara, od kojih će jedan, navodno, poslati, padišahu, drugi veziru, a treći janjičar-agi. Bosanski svijet je čudnovat svijet, naivan je i neznalica, sličan ovci. Ako, na primjer, neko nekog pohvali, pa bilo to paša ili ma ko drugi, svi ga u tom počnu slijediti, i to ide kao lanac. Međutim, ako domalo iza toga istog neko pokudi, i opet ga slijede.

 (...) Bosanski jezik je bogatiji od arapskog jezika. Evo, na primjer, u arapskom jeziku za glagol “ići” imaju svega tri oblika: zehebe – raha – meša. Turski jezik je opet u tom pogledu najsiromašniji, jer za glagol “ići” ima samo izraz “gitmek”. Međutim, u bosanskom jeziku za oblik glagola “ići” ima četrdeset i pet izraza.

(...) 1. zilhidže 1187. (13.11.1774.) godine stigoše zvorničke plaće za 1183. (1769/70) godinu. Čauš Alijaga donese ferman u kojem se traži da se iz svakog kadiluka popiše po jedan bajrak sa po 120 nefera dalkiliča, a ludi Bošnjaci, ne razmislivši o posljedicama, natovariše na svoja leđa i odrediše na samo Sarajevo osam bajraka, i to: iz desetog buluka 2, iz devedeset sedmog 2, iz trideset devetog 1, iz četrdeset petog 1, i iz pedeset drugog 1 bajrak.

(...) Mula-efendija je naredio da se uz Ramazan na sehur, recimo u šest sahata u najkraćoj noći, ispaljuje po jedan top na znak početka posta, što se meni nije nikako sviđalo. Međutim, ostalima se, a Bošnjacima pamet kasno dolazi, to u početku sviđalo, ali kako je pucanje topova svijet uznemiravalo, to rekoše da od toga gotovo i nema kakve koristi.

(...) Događaji oko Skadra su zaista čudnovati i Božje su djelo, u kojima se pokaza providnost Svemoćnog Gospodina Tvorca i istina izađe na vidjelo i javnost. Naime, na Bušatliju Mahmut-pašu, koji je sa svojih 50-60 ljudi bio pet-šest mjeseci zatvoren u tvrđavi, navaljivalo je oko 150.000 vojnika i ispaljeno je na njega stotinu hiljada topovskih taneta i kumbara; jurišano je na njega nekoliko puta, ali je sve to bilo uzalud, jer ga neprijatelji nisu mogli nikako pobijediti nego su ostali poraženi. Bušatlija je konačno izašao iz tvrđave, a u pomoć mu je stigao i Hasan Hot i porazio rumelijskog pašu Ajdosliju. Bošnjake je Bušatlija pomilovao i izdao naređenje da im niko ne smije ni najmanje štete ni nasilja učiniti. Čauševića, koji je imenovan za skadarskog zapovjednika, Bušatlija pogubi. Kada o tome stigoše vijesti u Sarajevo, siromašni svijet se obradova, kao i ljubitelji pravde, odnosno cjelokupno stanovništvo Bosne, i muško i žensko. Samo oni koji su zbog svoje gluposti bili neprijatelji ovog događaja ostadoše žalosni. Konačno ćemo vidjeti šta će se dogoditi.

(...) Naređeno je da se mahale čuvaju od kradljivaca. Zato mladići izradiše bubnjeve i u njih bi udarali slično kao što nemuslimani udaraju u doboše. Tako su se ovi mladići kretali po gradu vičući: “Jekdur Allah”. Oni su to smatrali i zabavom, a stvarno za čuvanje mahala nije bilo nikakve potrebe. Još prije polaska na vojnu opljačkano je nekoliko dućana, a nakon toga više nije bilo krađa ni po dućanima ni po kućama. Krađa nije bilo zato što nije bilo kradljivaca, a ne zato što su kuće čuvane. Bošnjaci su u tom pogledu u odnosu na druge narode kao anđeli. I ono  koliko su čuvali to je bilo u kratkim ramazanskim noćima, dva sahata iza teravije, kada je i inače svijet budan, a poslije toga vremena do zore nije bilo ništa čuvano. Ovo je bila samo besposlica.

(...) Stigao je ferman kojim se naređuje da se na svaku ovcu i kozu naplaćuje po jedna para, zvana “čibuk”, ali Bošnjaci izjaviše da neće davati ovaj porez.