Austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. godine nastupio je prelomni period u historiji naše zemlje. Otpor vojnoj okupaciji bio je jak ali neorganizovan i nije doveo do ostvarenja ciljeva. Težinu okupacije osjetile su u prvom redu bošnjačke mase koje su joj dale snažan otpor. Na njima se iskaljivao bijes okupatora u prvim godinama okupacije.

To je neminovna vodilo jazu između bošnjačkog stanovništva i okupatora i pored svih pokušaja da se na njega utiče preko krupnih feudalaca.

Pored toga novom upravom nisu bile zadovoljne ni srpske mase, jer okupator nije riješio osnovni socijalni problem – agrarno pitanje a spriječio je političko ujedinjenje srpskog naroda. Ta dva fakta su od osobite važnosti za približavanje Srba i Bošnjaka i zauzimanje zajedničkog stava protiv okupatora u ustanku koji je izbio 1882. godine.

Saradnja Srba i Bošnjaka, kao i socijalni i politički motivi koji su do nje neminovno doveli, predstavljala je glavni izvor životne snage ustanka. U isto vrijeme ona mu je dala karakteristično obilježje po kome se ovaj ustanak bitno razlikuje od svih ranijih ustanaka u Bosni i Hercegovini, koji su se gotovo po pravilu odvijali u znaku konfesionalnog razdora.

Uspješno stvorena konfesionalna sloga omogućila je ustanicima 1882. godine da u prvi plan istaknu političke motive ustanka, i onemoguće da okupaciona vlast pred međunarodnom javnošću istupa kao posrednik i mirilac zavađenog naroda. Time je Austro-Ugarska izgubila osnovni argument svoje okupacione politike.

Međunarodni položaj Bosne i Hercegovine ostao je neriješen i karakter okupacije smatran je privremenim, što se odrazilo u svijesti najširih narodnih masa. To je pogađalo okupatorsku upravu sve do provođenja aneksije 1908. godine.

Austro-Ugarska je pokušala Bosnu i Hercegovinu jače vezati državnopravnim vezama za Monarhiju. Obje države Monarhije su radile na tome da u okupiranoj zemlji očuvaju svoje interese i osiguraju svoje eksploatatorske ciljeve i da u tome održe ravnotežu.

Uvođenjem Bosne i Hercegovine u zajedničko carinsko područje omogućen je prodor austrijskog i ugarskog kapitala u Bosnu i Hercegovinu koji je u toj zemlji našao vanrednu sirovinsku bazu i prostrano trgovačko područje.

Karakter austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini bio je nesumnjivo kolonijalne prirode, što se vidjelo i iz činjenice da je trebalo iz sredstava ove zemlje vraćati postepeno sve izdatke koje je Monarhija imala oko vojničke okupacije i izdržavanja izbjeglica.

Jedno od najvažnijih političkih i socijalnih pitanja koje nova vlast nije riješila bilo je agrarno pitanje. Iako je Austro-Ugarska bila odlučno riješena da reguliše agrarno pitanje još za vrijeme ustanka 1875-1878. godine i smatrala ga osnovnim razlogom nemira i buna, poslije završene okupacije iz osnova je izmijenila svoj stav prema tome pitanju. Ona je stala na stanovište da se agrarni odnosi u okupiranoj zemlji moraju zadržati iz čisto političkih razloga.

Protagonista toga shvatanja Benjamin Kalaj smatrao je da je za održanje Monarhije u Bosni i Hercegovini nužno da se u prvom redu nađe oslonac u bošnjačkim feudalcima, jer bi naprotiv oslonac na većinu kmetovskog, srpskog stanovništva vodio u krajnjoj liniji njegovom prilaženju Srbiji.

Najzad, neriješeni agrarni odnosi bili su i osnovni uzrok ustanku iz 1882. godine. Što agrarno pitanje nije razdvajalo u toku ustanka bošnjačke od srpskih masa razlozi su u općoj opasnosti po opstanak i jednih i drugih. Stvoreno stanje i mržnja prema okupatoru ujedinjavala ih je za izvjesno vrijeme i agrarno pitanje nije postavljano u međusobnim odnosima Srba i Bošnjaka.

Treba, međutim, istaći da agrarno pitanje i s njim vezana tradicija političkog i socijalnog razmimoilaženja nije dozvolila jaču političku povezanost u toku ustanka.

Pored agrarnog pitanja, od naročitog značaja za nezadovoljstvo širokih slojeva naroda u zemlji bila je finansijska politika okupatorske vlasti. Poreski pritisak postajao je sve veći. Na pitanju neriješenih agrarnih odnosa i poreskog pritiska došlo je i do prvog reagovanja naroda u ustaničkoj oblasti Nevesinja. U zemlji je zaveden kruti birokratski poredak, a pojave nezadovoljstva u duhovnoj oblasti rano su se osjetile, naročito u gradovima, gdje je srpsko građanstvo reagovalo na novi školski sistem braneći naslijeđenu samoupravu iz osmanskog vremena u oblasti školstva i crkve.

Da bi se sve vjerske organizacije u zemlji potčinile novom režimu, izvršene su krupne promjene. Pravoslavna crkva je odvojena od Vaseljenske patrijaršije u Carigradu, potisnuti su franjevci i formirana nova svjetovna organizacija katoličke crkve s jačim uticajem isusovaca i najzad uspostavljena je posebna vjerska organizacija muslimana, potpuno odvojena od Carigrada.

Da spomenemo da je pojačani uticaj katoličke crkve u zemlji vodio pojavama prozelitizma što se vrlo negativno odrazilo na široke slojeve muslimana, goneći ih u opoziciju prema okupatorskom režimu.

Stvorena situacija vodila je masovnom nezadovoljstvu naroda i ostavila je najdubljeg traga u širokim slojevima Srba i Bošnjaka.

Kod hrvatskog stanovništva, naročito seljačkog, nije došlo do otpora prema režimu zbog utjecaja katoličke crkve, iako je i kod njega postojalo jako nezadovoljstvo zbog neriješenih agrarnih odnosa.

Nezadovoljstvo stvorenim stanjem u zemlji najprije se manifestovalo u istočnoj Hercegovini i južnoj Bosni, pogotovo kada je objavljen vojni zakon po kojem je trebalo da narod snosi nove terete služenja u austro-ugarskoj vojsci.

Pokret se u početku manifestovao pojavom hajduka i povezivanjem s nezadovoljnicima u Krivošijama.

Do otvorenog ustanka došlo je u zimu 1882. godine. Ustanak je obuhvatio krajeve u kojima je bio nesumnjiv oslobodilački utjecaj Crne Gore i gdje su bile vrlo žive ustaničke tradicije.

Ustanak je obuhvatio prostorno krajeve uz granice Crne Gore i Turske u kojima su živjele kompaktne srpske i bošnjačke mase. Ozbiljna opasnost okupatorskom režimu prijetila je od širenja ustanka, naročito u njegovoj ofanzivnoj fazi na istočnu i zapadnu Bosnu, a vrenje se osjetilo u čitavoj zemlji. Jedino zahvaljujući ogromnoj ekonomskoj i vojnoj nadmoći kao i čvrstoj međunarodnoj situaciji, Austro-Ugarska je mogla poslije nekoliko mjeseci da uguši ustanak.

Kako je već istaknuto jedan od razloga konačnog poraza ustanka nalazio se i u njegovim unutrašnjim slabostima. Saradnja Srba i Bošnjaka ostvarena je bez sporazuma o rješenju agrarnog pitanja. Politička perspektiva ustanka zavisila je od njegova rješenja. Između ostalih ono je onemogućilo da se ustanak proširi i na druge oblasti gdje teren saradnje Srba i Bošnjaka nije bio duhovno pripremljen kao na ustaničkom području. Ono je u jakoj mjeri utjecalo i na izolovanje hrvatskog stanovništva od ustanka.


Stojan Kovačević

Ustanak od 1882. godine nije mogao da preraste u oslobodilački rat kao onaj iz 1875-1878. godine zbog drukčijih međunarodnih odnosa. Crna Gora, od koje su ustanici najviše očekivali, bila je u posebno teškom položaju. Otvoreno nije mogla da istupi i da se založi za ustanak, jer bi to značilo stvaranje međunarodnih komplikacija. Stoga je zauzela neutralno držanje a drugim metodima, tajnim pomaganjem ustanka, pokušala je da ga održi u očekivanju da izbiju međunarodni zapleti, naročito na egipatskom pitanju. S austrougarske strane znalo se za ovakvo držanje Crne Gore, ali je za Monarhiju bilo od životne važnosti da Crna Gora ostane u bilo kakvoj neutralnosti.

Držanje vlade Srbije a naročito kneza Milana bilo je proaustrijsko, dok je Turska sve više prilazila austro-njemačkom bloku. Rusija je bila zauzeta svojim problemima i nije mogla da aktivnije pomogne ustanike i da dadne podršku Crnoj Gori.

Iz svega jasno izlazi da ustanak iz 1882. godine nije mogao dobiti karakter međunarodnog pitanja i ostao je čisto unutrašnja stvar Monarhije koja ga je ogromnim vojnim snagama konačno likvidirala.

Ustanak je u početku obuhvatio planinske oblasti istočne i sjeverne Hercegovine. Na dosta prostranom terenu stvoreno je slobodno područje iz koga su ustanici mogli da napadaju i da se iz njega brane. Tako je u prvoj fazi ustanka – januar i februar 1882. godine – došlo do nekoliko organizovanih ustaničkih akcija na utvrđena okupatorska uporišta kod Glavatičeva, Foče i Trnova.

U svim trima akcijama ustanici nastupaju jedinstveno. Centralne figure ustaničkog pokreta bili su i tada i kasnije Stojan Kovačević i Salko Forta. Nevjerovatnu žilavost i izdržljivost ustanici su pokazali za vrijeme borbi oko Uloga kada je na njih napadalo nekoliko dobro opremljenih, austrougarskih kolona.

Hercegovački ustanak iz 1882. godine imao je krupnih političkih posljedica po unutrašnje odnose u Monarhiji. Odnosi između Austrije i Ugarske na pitanju upravljanja Bosnom i Hercegovinom postajali su sve teži i komplikovaniji i izlaz se tražio u provođenju aneksije. To su pitanje naročito potsticali Mađari.

Najzad, neposredna posljedica ustanka bila je u promjeni kursa politike Beča prema Bosni i Hercegovini. Došlo je do skretanja u pravcu formiranja građanske uprave i do pojave Kalajeva režima.

Iako je Hercegovački ustanak iz 1882. godine bio ugušen, ostavio je iza sebe vidna traga i njegove posljedice su se osjećale tridesetak godina. U ovom ustanku prvi su put sarađivale srpske i bošnjačke mase u borbi za opstanak a taj već utrven put političke saradnje išao je kasnije drukčijim putevima. Umjesto seljaštva koje je dalo osnovnu snagu ustanku, došli sue srpsko građanstvo i bošnjački feudalci koji su za sobom imali bošnjačke mase. Borba je vođena na obje strane za vjersku i prosvjetnu autonomiju.

Hercegovački ustanak iz 1882 godine je prvi oružani otpor protiv austro-ugarske vladavine koji je nastao iz posebnih ekonomsko-društvenih uslova koje je stvorila okupatorska vlast. Ustanak je, najzad, pokazao da Austro-Ugarska nije bila u stanju, i pored vojničke premoći, da riješi konačno pitanje Bosne i Hercegovine u svoj prilog. Na tome pitanju ona će i propasti. 

Na čelo pobunjenih bošnjačkih masa došao je odranije poznati kordunski serdar Salko Forta, iz sela Sopilja u Nevesinjskom polju. Austrougarski vojni krugovi smatrali su Fortu za glavnog vođu ustanka. Iako je Ibrahim-beg Čengić Kutalija, u Zagorskoj visoravni imao glavnu riječ među ustanicima, i bošnjačkim i srpskim, ipak je Forta ostao u toku čitavog ustanka centralna figura među bošnjačkim ustanicima, a uživao je neosporan autoritet i među srpskim, čemu je doprinijelo i druženje sa vojvodom Radovićem; njih dvojica, Forta i Radović, bili su među ustanicima priznati i od autoriteta.

Za Fortu je naročito karakteristično to što je u njegovoj četi bilo uvijek i Bošnjaka i Srba.

Najzad još jedan momenat je doprinosio ugledu i priznanju Fortinu. On je sa svojim borcima najviše izdržao u ustanku i od svih ustaničkih vođa najduže ostao u borbi s austrougarskom vojskom.

Prešao je u Crnu Goru istom u novembru 1882 godine, što je naročito bilo zapaženo i cijenjeno u Crnoj Gori.

Dok su se zagorski begovi isticali u toku borbi na Zagorju, a Ibrahim-beg Čengić se jedno vrijeme javljao kao vođa svih ustaničkih snaga, kasnije se oni u izvorima ne spominju, izuzimajući samog Ibrahim-bega, koji se više držao sandžačke granice i vodio borbu na desnoj strani Drine.

Karakteristično je, međutim, da je Forta ostao aktivan u toku čitavog ustanka, krstario pobunjenim područjem i imao snage da najduže ustraje. Ostale bošnjačke ustaničke vođe, kao Omer Šačić, Mujo Kurtović, Ahmet Dedović i Ibro Tanović, ističu se više u svom kraju, u gornjoj Neretvi.

Uz Fortu se javljaju kao vrlo aktivni ustanički vođi Salko Pobrić iz Podveleži i bajraktar Salih Lolić iz Mostara.

Austro-ugarske vlasti smatrale su da Fortin ugled među Bošnjacima raste i zbog toga što je uživao podršku Turske. Tako su se u Trebinju pronosili glasovi da Forta ima ferman koji mu je poslao Derviš-paša da poziva Bošnjake na ustanak.

U Konjičkoj Župi se govorilo takođe da Forta ima sultanov ferman kojim je određen za vođu svih ustanika u Bosni i Hercegovini.

Iako je teško utvrditi tačnost ovih verzija, ipak nije isključeno da je bilo agitacije sa sultanovim imenom u bošnjačkim masama.

Forta je, najzad, imao i najviše uslova za vođstvo među bošnjačkim ustanicima zbog svoje hrabrosti, ustalaštva i izdržljivosti.

Iako se u toku posljednjeg ustanka zamjerio Srbima u nevesinjskom srezu, gdje je obavljao funkciju kordunskog krkserdara i učestvovao aktivno u borbama protiv ustanika, ipak nije, izgleda, kidao komšijske veze s ustaničkim glavarima u ovom srezu. Jer, pored svega što je stvorena situacija određivala i nužno nametala srpsko-bošnjačku saradnju, teško bi bilo shvatiti onako blisku vezu između Forte i srpskih prvaka, naročito Radovića, da su bile pokidane sve ranije veze.

Forta se istakao u toku okupacije i izgleda da je imao učešća u događajima u Mostaru pred ulazak austrougarske vojske u ovaj grad. On je sa četom od 500 ljudi uzeo učešća u borbi s austro-ugarskom vojskom kod Stoca, u augustu 1878 godine.

Fortu nalazimo i u romanu Bez nade autora Osmana Nuri Hadžića i Ivana Miličevića (potpisivali se pod pseudonimom Osman-Aziz) u kojem doseže gotovo mitske dimenzije spasitelja Bošnjaka kao dio opće nade u kratkotrajnost okupacije te u sultanovu intervenciju. 

Prema jednom, kasnijem izvještaju, Forta je učestvovao i u borbama u Korjenićima 1878. godine, zašto nema sigurnih dokaza.

Poslije okupacije mu je suđeno, ali je pušten ispod suđenja i živio je mirno u svome selu.

Mihailo Gutić, jedan od vođa Hercegovačkog ustanka od 1875-78. godine, spominje karakterističan detalj o odnosima između Forte i serdara Mrdaka Luburića.

Na ustaničkoj skupštini u Smokovici došlo je do izmirenja između Forte i Luburića. Gutić u svojim uspomenama priča: “Krvni neprijatelji Salko Forta i serdar Mrdak Luburić pobrate se i serdar otvori Forti bratsku krv.”

Ovaj detalj naročito karakteriše ljude i vrijeme, kada su se opraštali stari grijesi, i kada su ustanici, bez obzira na prošlost, nastupali zajednički.

O ukupnom broju ustanika i njihovoj etničkoj pripadnosti postoje različiti podaci, a u glavnom se svi slažu da ih je bilo između dvije i tri hiljade, od čega je Bošnjaka bilo približno jedna trećina.

(Izvor: Hamdija Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1958)