Veoma se obradovao Ademaga što je ovih majskih dana dočekao da se ponovo sretne s prijateljem. Ovoga puta dr. Safvet-beg Bašagić se vratio iz višednevne posjete Budimpešti predvodeći izaslanstvo zemaljskog savjeta u kome su još bili dr. Danilo Dimović, virilista Šerif ef. Arnautović, narodni poslanici Josip pl. Vancaš i Derviš-beg Miralem. No, čim je ugledao prijateljevo žuto, gotovo voštano lice i bolesne pokrete udova, znao je da ne donosi dobre vijesti. Mada ga je dočekao s nestrpljenjem, pustio je da se mirno namjesti u baršunastom naslonjaču, da zapali cigaretu i da dâ oduška svom suzdržanom uzbuđenju.

               - Ima li, Mirza, istine u nagađanjima o već pripremljenom atentatu na prijestolonasljednika? - upitao je najzad.

               - Ima, nažalost - odgovori predsjednik Sabora pri čemu se sasvim smrknu. - U kraljevskim dvorima obiju pola Monarhije računa se s tim, ali se zbog toga zasad nitko ne uzbuđuje.

Srbijanski poslanik u Beču, gospodin Joca Jovanović, izašao je pred ministra Bilinskog s preporukom da odvrati prijestolonasljednika od planiranog puta u Bosnu koji bi, po njegovom mišljenju, mogao biti koban jer su među mladim bosanskim Srbima privremeno nastanjenim u Beogradu kružile priče o atentatu. Bilo je, navodno, prijava koje su stizale obavještajnoj službi u generalštabu Monarhije kako su Srbi, bez obzira na sve mjere obezbjeđenja, spremni da osujete posjetu i spriječe bilo kakav efekat ovog puta. Šuška se da je i šef obavještajne službe, feldmaršal Urbanski, uticao na nadvojvodu da odustane od posjete, ali je i to bilo džaba.

               - Kakav je tvoj osobni dojam?

               - Dvojak. Jednim dijelom slijedim misao da bečki dvor potcjenjuje protivnika i bagateliše prijetnje, drugim dijelom, čemu se i sam čudim, gajim išaret da dvor priželjkuje izazov.

               - Sad me zanima ovo: zašto Srbija tako revnosno upozorava na atentat? Nije li to unaprijed pranje od vlastite odgovornosti? Uvjeren sam da Srbija priželjkuje da velike sile što prije zarate kako bi Bosnu i Hercegovinu pripojila sebi.

               - Moguće je. Jedno je izvjesno: sablje se oštre. Za ovih osam dana u Budimpešti ispitivali su nas toliko da smo čak morali biti prognozeri: kakvu žetvu očekujemo ovog ljeta?

               - Kakvog je zdravlja Njegovo Veličanstvo? Često poboljeva još od zimus.

               - Vladar je dobro, ako se za čovjeka njegovih godina može reći da je dobro jer nije lahko šezdeset i šest godina nositi tešku krunu. Ozdravio jeste, ali je ostao bez ranije radne energije. Stiče se dojam da je sasvim umoran od života.

               Nedjelju, 28. juna je odabrao da iz Topuskog posjeti Zagreb. Tamo se namjeravao sresti s prijateljima i starčevićevcima, razmijeniti s njima stranačka iskustva i, usput, zabaviti se. Ako ga budu ostavljali da zajedno odu u kazalište ili da slušaju operu, ostat će i na konaku.

               Dan je proticao veoma prijatno. U popodnevnim satima mnoštvo građana svih uzrasta šetalo je po alejama i parkovima u svojim nedjeljnim odijelima i haljinama te su šetališta ličila na šarene modne revije.

               Ademaga se uputio zgradi gradskog kazališta, pred kojom je dogovoren sastanak s prijateljima. Na sredini puta zamijeti kako šetači zastaju, okreću se jedni drugima, živo gestikuliraju i žurno se udaljavaju. Neki su čak i trčali. Začas je na ulici nastalo

komešanje. Ademaga skrenu u drugu ulicu – nađe isti prizor; i treću – isto. Sav se svijet talasao kao da ga vjetar nosi. Za tili čas ulice ostadoše prazne. Ademaga se vrati u hotel s namjerom da dobije informaciju o zbivanju u gradu. Zastao je već u samom holu.

               - Uh, dragi gospon - uzbuđeno je govorio recepcionar i grozničavo gutao zrak - atentat!

               - Tko je ubijen?! U kojoj ulici?

               - Ne ovdje. U Bosni, u Sarajevu... Ubili su prijestolonasljednika!

               - Šta rekoste?! - razjapi usta Ademaga i ostade trenutak

razrogačenih očiju. - To ne može bit΄, to je nemoguće, to je laž!-govorio je teško dolazeći do daha.

               - Je, gospon, istina je, nažalost... Maločas je stigao brzojav. Pronio se kao munja.

               Ademaga je ostao zapanjen. Stajao je kao omađijan. Misao mu se na čas bila paralizovala. Da mu recepcionar ne pruži ključeve sobe, ne bi znao kud bi pošao. Popeo se na sprat pa u svoju sobu i tromo se spustio u naslonjač. Tupo se zagledao u nepoznatu tačku, nemoćan da razložno misli. «Atentat», najzad je ponovio u sebi. «Ko je?... Šta sad? Je li to izazov? Čiji? Je li to žižak vatre? Velike, široke vatre? Kud΄ ću? Šta čekam? Šta ću ovdje? Kući! Odmah kući! Moram biti sa svojima. Ali prvo u Sarajevo... pravo u Sarajevo... Hoću znati sve, sve... Belaj! Ne da ga slutim, vidim ga! Vidim veliki žar, plamen... mržnju... osvetu... strašan nemir, sukob...»

                                                                                    *

Ahmet-beg Muratbegović se duboko zamislio nad pozivom mjesnog kadera da se javi vojnoj jedinici i odjene ratnu uniformu. Nije ga zbunila ni uzbudila misao na opasnosti kojima će u ratu biti izložen niti neizvjesnost kako će se održati imanje, već jeste briga što odlazi a nije pustio Umihanu niti je osmislio svoj dalji porodični život. Ostane li ovako, Umihana će produžiti da nosi njegovo ime i ponašati se po svome, kao dosad; provede li rastavu, djeca  će mu ostati starateljima, njegovim roditeljima, a oni, sami, nisu kadri nadomjestiti svu neophodnu pažnju. Požutjeli su, svehli, čekaju još samo da vjetar puhne... Može li im na to dodati i troje svoje djece?

               U vihoru najrazličitijih misli osjetio je svu tegobu mučne nedoumice koja ga je obhrvala u tako ozbiljnoj prilici života. Imao je obavezu prema svima: djeci, ocu, majci pa i prema Umihani. Na kraju se našao umoran od svoje usredsređene brige i svog turobnog raspoloženja. «Belćim je najbolje», zaključio je, «da sad ne diram ništa. Sve i da mijenjam, more biti džaba, koješta će sudbina krojiti. Pokušat ću, bilesi, da im približim srca, ostavim u amanet da budu zajedno i neka izdrže dok se ne vratim (ako se vratim!). Ne merem se pouzdati u Umihaninu narav, pa ipak je, poslije mene, ona ta koja se u nastalom vaktu najviše more brinuti o mom evladu».

               Uputio se u Jakeš, k njoj.

               Umihana je u rukama držala «Tarik». Čitala ga je od korice do korice, a s posebnom pažnjom «Dedine menakibe», koje je nalazila u gotovo svakom broju. Ovaj put se pričalo o šeherskim ženama, muslimankama. «Vidjesmo odmah», pisalo je, «nekolike u zaru, gdje se na javnom mjestu tiskaju kroz svjetinu. Nikako da se stane na kraj tom sramotnom skitanju. Zatim smo prošli kroz Ćumuriju i došli na Franje Josipa ulicu. Sad smo vidjeli pravo zlo u ovoj kršćanskoj čaršiji. Jedna stoji pred kršćanskom magazom i gleda šta ima u izlogu pred magazom; druga šmugnu u jednu kršćansku magazu i zadugo je nije bilo da se vrati; dok jedna, efen´ dragi, na vratima jedne kršćanske magaze pogađa se za nešto s nekakvim mladim vlašetom»...

               Neko joj je prije rekao da taj dedo nije niko drugi do sadašnji reis hadži Džemaludin ef. Čaušević, koga je davno upoznala u svojoj kući, a koji je sada u zemlji vrhovni vjerski vođa. Zastala je i ironično pomislila: «Efen´ dragi, ipak nisi daleko odmakao od onih koji nas žene nikada ne bi pustili iz kuće. U njoj smo vam mi najdragocjeniji namještaj».

               Ona bješe podojila Begzadu (tako je Ahmet-beg nazvao svoju novorođenu kćer) i predala je dvorkinji Hanči nek΄ je uspava, a zatim pošla u abdesluk da se spremi za klanjanje akšama. Pošto se s abdestom vratila u sobu, zatekla je muža na sećiji.

               - Akšam hair olsun – reče. – Da sam znala da ćeš doći,

spremila bih ti iftar.

               - Magbul mi je što to čujem – uzvrati on. – Hajde da se iftarimo zajedno, onim što se već ima.

               - Ja ne postim, dojim dijete.

               - Znadem, ali barem večeraj sa mnom.

               Umihanu iznenadi ovaj ljubazni poziv. Ne samo da se nikad ne pokaza ovako pažljiv, nego nikad nije govorio tako mehkim tonom. «Otkud sad ovo?» pomislila je.

               - Zar nisi došao zbog talaka? – upita tvrdo.

               - Jesam.

               Odjednom joj se prsa stegoše, prizor zamagli, od čega se zanese i zamalo ne klonu, jer je pomislila na djecu. Misao na rastanak s njima pogodi je poput strijele. Jedva se savlada da ne jekne. Osjeti bol i u očima, ali se prisili da ne zaplače. Ne pred njim!

               - Begzadi su tek četiri mjeseca – zadrhta savlađujući prvo uzbuđenje. – Još je hafifna pa te molim... – osjeti da joj se grlo suši i da gubi dah – pa te molim... da joj najdeš zdravu dojilju koja će je hraniti barem još godinu.

               - Ne to – on čak i rukom odmahnu. – Nije vakat za talak. Ne bih jäko to... ja idem...

               Izgovorivši to, nervozno ustade i stade pred nju. Ona se u času preobrazi, trže kao poslije košmarnog sna i nađe na međi koja dijeli duševnu patnju od naglog iznenađenja.

               - Ne tabirim – reče ispod glasa i osjeti da joj nemir

splašnjava.

               - Mobilizacija je, Umihana. Pozvan sam u rat. Ne bih sada o rastavi. Kad nejma mene, neka evlad ima barem tebe. Aba i mama nisu dovoljni.

               Stajala je neodlučna da nešto kaže. Nagli preokret ju je sasvim smeo pa nije bila kader da jasno misli ni da punim čulima osjeća. Gledala je neodređeno, nekud kroz njeg΄, tamo gdje ne bješe ništa, jer u ovom času zaista nije vidjela niti je što mislila. Sve je u njoj bilo sapeto, čak i usta. Najzad dođe do misli:

               - More li neko da ide umjesto tebe? Plati mu, a ti ostani.

               -To nije u naravi nas Muratbegovića. Nije ni vas Begovića. Ide ti i brat Adem-beg.

               - Hoćeš li nekud daleko?

               - Za početak ću u Grac. U njemu je smještena Druga bosanskohercegovačka regimenta, a za dalje ne znam. Ne znam ni koliko će rat trajati, niti znam na koje ću ratište, gdje ću biti ni kada ću se vratiti... ništa ne znam. Jedino znam da tebe, evo, moram moliti da paziš evlad, da uz svoje mišljenje uvažavaš i primaš savjete koje ti bude davala moja mati, da i mojim

roditeljima pomažeš koliko moreš ako im bude trebalo, da... u vođenju imanja abi će pomagati amidža... ti se brini za Jakeš, za svoj dio. Vidiš, puno je toga. Moram te ostaviti s tovarom obaveza.

               - Ja ih se ne bojim – proslovi ona dovodeći konačno misli u sklad – a ni moliti me ne treba: djecu sam ja rodila. Uz Allahovu pomoć, čuvat ću ih više nego samu sebe. Molit ću na sedždi i za tebe. Kad treba da te ispratim?

               - Ne treba me pratiti. Sam ću... to spremanje... mislim na odlazak... pisat ću. Ovo nam je opraštanje. Išćilim još vidjeti curicu.

               - Bujrum - reče ona i krenu pred njim.

               Išao je za njom i polahko ušao u tišinu sobe gdje je spavalo dijete. Dvorkinja ustade, odmače se od bešike, nakloni gospodaru kuće pa izađe.

               Ahmet-beg čučnu pred bešikom i zagleda u blago rumenilo uspavanog dječijeg lica. Curica se u jednom trenutku promeškolji. On krenu rukom da je dodirne, ali se predomisli pa se samo naže nad nju i pomirisa je. Pogleda joj zatim majku i šapatom reče:

               - Miruh joj je lahak i nježan kao u behara. Bit΄ će mi lijepo dok ga se budem sjećao. Ustade, pa će još: - Meram mi je, Umihana, da svi kućile budete bïr, da se pazite i... i eto... ne

znam šta još da kažem. Čuvjte se. To je najpreče. Sad odoh. Alahimanet.

               Pođe vratima.

               - I ti se čuvaj - ote joj se s usana, krenu za njim te ga isprati do na avliju. Stajala je i gledala kako odlazi. Nije se okrenuo. Slijedila ga je pogledom dok nije ušao u fijaker i kola se izgubila iz vida. Tada se trgla. «Bože, šta je meni?» odjednom se zapita pošto ostade sama. «Šta bî da mi duša ostane mirna, da mi oko ostane suho? Zašto mu ne rekoh ni jednu blagu, toplu riječ?

       Otpremih ga iz kuće kao jabandžiju. Ili to on i jeste?“