Od stupanja na dužnost predsjednika Republike Hrvatske gotovo da ne protekne dana a da Zoran Milanović ne šokira svojim izjavama. Iz vremena dok je obnašao dužnost premijera na meti su mu bili Bošnjaci, time i Bosna i Hercegovina. Još 2016. godine na snimljenom razgovoru s hrvatskim braniteljima Milanović je za Bosnu i Hercegovinu rekao da je “big shit” te da neće dopustiti da Hrvati ostanu u bilo kakvoj državnoj zajednici s Bošnjacima u slučaju raspada BiH. Dakako, Milanović tu nije stao, artiljerijske verbalne ispade vremenom je pojačavao napadajući sve redom iz Bosne i Hercegovine, izuzev Milorada Dodika i Dragana Čovića, a sve je začinio primitivnim izjavama poput “prvo sapun onda parfem” na račun Bošnjaka. I baš kad smo pomislili da je od Zorana Milanovića već sve viđeno, on je civilizirani dio svijeta ostavio bez teksta iznoseći svoj stav o Genocidu u Srebrenici.
“To je težak zločin s elementima genocida, to je rekao i sud, ali nijedan sud ne može biti sveto pismo. Nekim ljudima je to dobro leglo, nekim ljudima ili neljudima to nije dobro leglo. 5.000 ili 8.000 ljudi ili 80.000 ljudi nije isto. Nije isto događa li se u plinskim komorama ili se događa s mačetama. Ne znam kome bi takva moja izjava mogla škoditi.”
Bila je ovo prva izjava Zorana Milanovića na ovu temu protekle sedmice koja je apsolutno nevjerovatna. Nakon ove izjave, u Bošnjačkom nacionalnom vijeću RH donijeli smo odluku da je reakcija nužna jer predsjednik države u kojoj živimo praktički negira ili, najblaže rečeno, relativizira Genocid u Srebrenici. Sadržaj reakcije u formi konferencije za medije išao je u smjeru objašnjenja da Milanović umanjuje vrijednost i važnost sudova te navodi kako presude sudova nisu sveto pismo, međutim da to ne čini prvi put. Slično je govorio i o slučajevima Praljak i drugim osuđenicima političkog i vojnog vrha tzv. Herceg-Bosne. Ostatak izjave je do te mjere morbidan da izlazi iz domene ljudskog i posve se utapa u dehumanizirajućem i anticivilizacijskom narativu. Milanović je stava da nije svaka žrtva ista te da to ovisi o mnogo parametara, a jedan od njih jeste odgovor na pitanje na koji je način ubijena. Iako zvuči kao scenarij iz horor filma B produkcije, ovo su bile poruke predsjednika Republike Hrvatske.
I nakon što smo dostojanstveno i argumentirano reagirali na njegove izjave bremenite predrasudama i organskim primitivizmom, Milanović je krenuo u svoj već viđeni i poznati pohod. Prvo me je kao predsjednika BNV-a nazvao “etnobiznismenom”, a onda je napad usmjerio na sve Bošnjake u Hrvatskoj ustvrdivši da “ne mogu skupiti niti 2.000 glasova na izborima”, te nastavio s elaboriranjem svoga stava o Genocidu u Srebrenici, iznoseći nove skandalozne tvrdnje u kojima navodi da se mora naći drugo ime za ono što su nacisti napravili Jevrejima u Drugom svjetskom ratu ako je u Srebrenici počinjen genocid. Teško je pobrojati sve izjave Zorana Milanovića koje je proizveo u svega 48 sati, a još je teže pobrojati broj ljudi koje je uvrijedio i razočarao.
Osobno, ne dira me niti najmanje bilo kakva uvreda od Zorana Milanovića. Dapače, ne želim imati iste poglede na svijet s osobom kojoj je Milorad Dodik “tek mali problem u BiH” i s kojim se “može dogovoriti u 10 minuta”. Isto tako, nemam potrebe se pravdati zbog bilo čega, jer naše je djelovanje aktivistička borba, a ne posao. Prema tome, moja, odnosno naša čista pozicija onemogućava Zorana Milanovića da bude “prljaviji” u ovoj polemici, onako kako je to radio u nekim prijašnjim. Međutim, kao rođenog Zagrepčanina i čovjeka koji je odrastao u Hrvatskoj, smeta mi i pogađa me da predsjednik moje države relativizira Genocid u Srebrenici. Sutra se ne smijemo iznenaditi ako na nogometnim stadionima začujemo “nož, žica, Srebrenica”, a na autobusnim stanicama ugledamo murale ratnim zločincima. Ohrabrenje je stiglo i od velikog broja Hrvata koji su nas lično kontaktirali i izrazili riječi podrške. Time je zamjenica “naša” proširila posvojno značenje i postala borba svakog razumnog i moralnog čovjeka.
Zoran Milanović je ničim izazvan započeo priču o Srebrenici, a koje su mu namjere, imitira li Dodika, kojeg je prepoznao kao svog saputnika, pomaže li nakanu Dragana Čovića da sudjeluje u ukidanju Zakona o negiranju genocida u BiH, hrvatskoj javnosti za sada nije posve jasno. U drugoj rundi napada prozvao me i zbog šutnje povodom navodnih izjava člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića, iako nije precizirao kada su te izjave dane i koji je njihov sadržaj. Posebno intrigantan jeste njegov stav o sudjelovanju gospodina Džaferovića u Koloni sjećanja u Vukovaru. Na neki način otkrio je iz kojeg je tabora krenula čitava halabuka o posjeti Džaferovića Vukovaru, iako to nije bilo teško pogoditi. U Kolonu sjećanja se nikoga ne poziva i niko ne smije biti nepoželjan.
Međutim, Milanović sve koristi za obračun pa čak i sjećanje na žrtve u Vukovaru i Srebrenici. Ušao je u slijepu ulicu u kojoj nema manevarskog prostora da se okrene i vrati na pravi put, a njegov ego i taština mu ne dozvoljavaju da vozi u rikverc. Zbog toga će i dalje izazivati sablazan kod većine građana Republike Hrvatske od kojih su mnogi i njegovi nekadašnji birači. Na nama ostaje da i dalje pravovremeno i dostojanstveno reagiramo na sve pokušaje relativizacije Genocida u Srebrenici. Šta god bila cijena – nastavit ćemo biti “svrake koje krešte”.
