Neprijateljstva u Nagornom Karabahu okončana su prije nešto više od godinu dana. Krvavi rat između armenskih i azerbejdžanskih vojnika oko planinske enklave već je odnio hiljade života. Azerbejdžan je pobijedio u posljednja 44 dana borbe u kojima je Turska, saveznik Bakua, bila podrška koja je pomogla da se ravnoteža definitivno preokrene u korist Azerbajdžana.

Stoga je Putin odlučio osmisliti sporazum s dvije zemlje a u okviru tog plana su došli i takozvani ruski "mirotvorci", koji već patroliraju enklavom, međunarodno priznatom kao dijelom Azerbajdžana.

Trilateralni sporazum okončao je četvrt stoljeća armenske vojne kontrole nad Nagorno Karbahom. Azerbejdžan je izgubio većinu kontrole nad udaljenom, planinskom regijom u ratu 1990-ih. Ali je vratio kontrolu nakon prošlogodišnjeg rata.

Moskva, saveznik Bakua i Jerevana, dviju bivših sovjetskih republika s kojima ima značajne historijske i ekonomske veze gdje objema prodaje oružje, zanemarila je taj dio burnog Južnog Kavkaza, regije uklesane između Rusije, Irana i Turske. Nemiješanje se nije uklapalo u Putinovu vanjsku politiku, on različitim strategijama pokušava održao uticaj u svom dvorištu. Zamrzavanje sukoba u Nagorno Karabahu omogućilo mu je da igra još jednu od njegovih omiljenih uloga, onu posrednika.

Moskva želi trajni i sveobuhvatan redizajn sigurnosne karte Južnog Kavkaza, odakle želi ukloniti bilo kakvu prisutnost NATO-a, kao i cijeli postsovjetski prostor. Tu računa na armenskog premijera Nikola Pashiniana, koji je na vlast došao 2018. nakon masovnih protesta protiv političkog establišmenta i na kojeg se u Moskvi isprva gledalo sumnjičavo, ali koji je potpisivanjem sporazuma na kraju uvjerio Kremlj da nije svojeglav.

U Armeniji, sa značajnom dijasporom u Sjevernoj Americi i Evropi, posebno u Francuskoj, ali i u Rusiji, nema stranaka koje jasno zagovaraju prekid veze s Moskvom, koja kontrolira većinu strateških resursa. Rusija je izgubila dosta uticakja među stanovništvom, posebno među mladima, koji sada više putuju u zemlje EU i SAD nego u Rusiju. No, iako ima onih koji smatraju da je Moskva dopustila da sukob ode predaleko, dobar dio stanovništva smatra da bi bez Moskve rat rezultirao potpunim gubitkom kontrole nad enklavom. Ruska politika odnosa s javnošću doprinosi tome.

Rizik za Armeniju je da je ta ovisnost o Rusiji pretjerana, pa čak i "opasna", objašnjava analitičar Richard Giragosián, direktor Centra za regionalne studije. "Mirovna misija se može oponašati, ali postoji povećanje ruske vojne prisutnosti na tom području, jer je Moskva ta koja će kontrolirati svu regionalnu trgovinu i transport, a također i armensku granicu", kaže Giragosián.

On ističe da, za razliku od drugih sukoba, Moskva sada želi uključivanje Zapada kao formulu za legitimiranje svog diplomatskog napora. Kremlj bi želio mir i dogovor, koji bi svom privremenom kontigentu mirotvoraca omogućio da postane trajna kategorija, pa čak i da se proširi s međunarodnim snagama.

Ruski "mirovni" kontingent na papiru je relativno skroman: oko 1.960 ljudi s malokalibarskim oružjem, 90 oklopnih transportera i još 380 motornih vozila. Imaju 27 kontrolnih tačaka, najviše udaljenih od fronta, duž glavnih saobraćajnih arterija u područjima Nagorno-Karabaha naseljenim Armenima i koridora Lachin, uske, brdovite autoceste od osam kilometara koja povezuje regiju s Armenijom. 

Vojni timovi ostat će u Nagorno Karabahu pet godina, a prema sporazumu mandat im može biti proširen za još pet. To izaziva sumnju analitičara, koji se prisjećaju primjera drugih sukoba, poput onog separatističke regije Moldavije u Pridnjestrovlju, gdje se nalaze ruske trupe "mirotvoraca" od rata 1990-ih, ili secesionističkih teritorija u okviru Gruzije, Abhazije i Južne Osetije, gdje je Moskva izvela vojnu intervenciju, a tu su i ruske baze. Pomoću njih Kremlj pritišće i destabilizira zemlju koja želi u NATO i EU.

"Vidimo da Rusi dolaze, ali onda ne odlaze", kaže Giragosián.

Politologinja Anna Karapetyan smatra da neće biti Erevan taj koji poziva na povlačenje ruskih vojnika. U Armeniji su nakon potpisivanja sporazuma hiljade ljudi izašle na ulice tražeći ostavku Nikola Pashiniána, kojeg su optužili da je kapitulirao i da nije vodio računa o odnosima s Moskvom, snažnim saveznikom koji je, prema njegovoj zamisli, mogao okrenuti ravnotežu kao što je to učinila Ankara podržavši Baku i prodavši mu dronove koji su bili ključni u pobjedi Azera.

No, Pashinián je ponovo pobijedio na izborima održanim prošlog juna.