Izrael službeno ima 1,8 miliona svojih državljana Arapa, muslimana i kršćana, ili oko 24 posto svog stanovništva. To su potomci 160.000 Palestinaca koji su ostali živjeti na teritorijama koje kontrolira Izrael nakon 1948. godine, onih koji nisu doživjeli sudbinu 700 hiljada protjeranih Palestinaca. Premda imaju pravo glasa i njih 12 izabrano je na posljednjim izborima u izraelski parlament među ukupno 120 zastupnika, niti jedna arapska stranka nikada nije bila u nekoj koaliciji na vlasti.

Arapi plaćaju porez, koriste socijalne pogodnosti i u teoriji mogu biti imenovani na bilo koju od državnih funkcija. No, u odluci iz jula 2000. godine Vrhovni je sud utvrdio da je arapska manjina žrtva diskriminacije, posebno kada je zapošljavanje u pitanju. Polovina ih živi ispod granice siromaštva, u poređenju sa samo petinom siromašnih Jevreja. Stopa nezaposlenosti Arapa u Izraelu dvostruko je viša nego Jevreja, a Arapkinja triput viša nego Jevrejki. Većinski arapski gradovi u Izraelu dobivaju i znatno manje javnih sredstava za razvoj nego jevrejske općine.

Većina Arapa u Izraelu živi u Galileji, regiji u kojoj živi i najveći broj Arapa kršćana, koji potječu od nekadašnjih velikih zemljoposjednika. Nisu se htjeli odreći svoje zemlje 1948. godine vjerujući kako izraelska okupacija neće potrajati zahvaljujući pomoći koju će dobiti od susjednih arapskih država.

Nazaret je grad s najviše Arapa u Izraelu, drugi je Um al-Fahem u okrugu Haifa, gdje su svi stanovnici muslimani, a treći je Rahat. Većina Arapa koji nastanjuju Jeruzalem nisu izraelski državljani. Državljanstvo im je ponuđeno 1967. godine, kada je istočni dio grada anektirao Izrael, ali oni su ga odbili kako bi izrazili svoje protivljenje aneksiji.

Kako, zapravo, žive danas Arapi u Izraelu, najbolje pokazuju posljednja dešavanja u gradu Lodu, 15 kilometara jugoistočno od Tel Aviva, jednom od takozvanih izraelskih miješanih gradova, u kojima jedni uz druge žive Jevreji i Arapi. Kada je osnovana Država Izrael 1948. godine, Lod je bio arapski grad na plodnoj ravnici prepun stabala narandže. Autohtono stanovništvo protjerano je nakon podjele Palestine. Danas ima oko 80.000 stanovnika, od čega su 80 posto Jevreji.

Sljedbenici Ben Gvira i ostatka grupa okupljenih u grupama koje skupa čine stranku “Religiozni cionizam”, koja je na prošlim izborima osvojila šest mjesta u parlamentu, izišli su na ulice krajem prošle sedmice uzvikujući “Smrt Arapima”. Svake večeri posjećuju mješovite gradove poput Loda, Acrea, Jaffe ili Haife. Napadi su uzvraćeni pa su se pripadnici dviju zajednica ubijali, tukli, palili zgrade, automobile, kuće...

Ujedinjena arapska lista (UAL) vodila je kampanju uoči općih izbora u martu obećavajući da će sudjelovati u izraelskoj koalicijskoj politici kako bi osigurala dugo potrebnu budžetsku podršku, stambene dozvole i poboljšanja infrastrukture, ali Netanyahuovi krajnje desni saveznici stavili su veto na svaku saradnju sa strankom koju predvode Arapi.

Palestinski vođa Mahmoud Abbas je zatim svoju podršku preusmjerio na antinetanjahuovsku koaliciju, mješavinu stranaka s desne i lijeve strane i centra ujedinjene gotovo isključivo njihovim zajedničkim ciljem svrgavanja dugogodišnjeg premijera. Koalicijski razgovori između Abbasa i opozicijskih čelnika išli su dobro sve do izbijanja neprijateljstava ovih dana. Abbas je obustavio pregovore iako je rekao da je to samo privremeno. Desničarski komentatori iskoristili su odmah situaciju kako bi zaradili političke bodove retorički pitajući kako je moguće sjediti u vladi uz podršku takvih “izdajnika”. Lijevi komentatori smatrali su da je vrijeme posljednjeg sukoba prikladno izabrano za Netanyahua, baš kad su se njegovi protivnici u parlamentu spremali potpisati koalicijski sporazum kojim bi se okončala njegov dugogodišnji premijerski mandat.

Četvrtinu stanovništva Izraela čine Palestinci koji nisu protjerani 1948. godine. Unutar arapske manjine najveća je grupa sunita (1,2 miliona), ali postoje i male zajednice beduina (250.000 nomada koji žive u pustinji, a ujedno su suniti), kršćana (123.000) i Druza (122.000, manjinska muslimanska sljedba prisutna u Izraelu, Libanonu i Siriji).

Izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova kvalificira to stanovništvo kao “sektor radničke klase srednje klase, perifernu grupu unutar centralizirane države i manjinu koja govori arapskim jezikom unutar većine koja govori hebrejski jezik”. Ministarstvo također naglašava da “zemlja garantira slobodu vjerovanja, ženska prava, izuzima Arape od obaveznog služenja vojnog roka i nudi parlamentarno zastupanje njihovim strankama”. Ipak, Druzi moraju služiti trogodišnji vojni rok i njih u Izraelu ne zovu ni Arapima ni muslimanima, samo Druzi.

Arapi tvrde da su građani drugog reda u jevrejskoj državi, a zaokret prema ultranacionalizmu koji Izrael doživljava posljednjih godina nije pomogao poboljšanju suživota. Posljednjih godina neki su izraelski politički čelnici poput Avigdora Liebermana, bivšeg ministra vanjskih poslova moldavskog porijekla, predstavili “mirovni program” kojim su ohrabrivali Arape “koji osjećaju da su dio palestinskog naroda” da se presele na Zapadnu obalu u zamjenu za “ekonomske poticaje”.

Lod je u Izraelu poznat kao leglo zločina. Budući da su pucnjave i nasilje ovdje svakodnevna pojava, jedan izraelski list ga je čak nazvao “gradom ubistava”. Prošlog je ponedjeljka Jevrej pucao i ubio Arapa, izraelskog državljanina po imenu Moussa Hassouna. Okolnosti u vezi s pucnjavom i dalje su nejasne, a nakon dženaze, bijesni Arapi protutnjali su gradom bacajući kamenje na policiju i paleći automobile i provalili u školu Tore, zapalili učionicu i spalili molitvenike.

Neki Jevreji i Arapi nastoje se kloniti jedni drugih. Postoje mjesta u Izraelu na kojima gotovo nikad ne vidite pokrivenu ženu a na drugima se svaki dan može čuti ezan a supermarketi i restorani nose arapska imena. U nekim se gradovima arapsko i jevrejsko stanovništvo miješa. Na Haifu, na sjeveru zemlje, dugo se gledalo kao na model suživota, a Jaffa, južno od Tel Aviva, dom je velike palestinske zajednice.

Ogorčenost koja se nakupila u arapskoj zajednici u Izraelu tempirana je bomba. Službeno, arapski državljani Izraela uživaju ista prava u zemlji kao i Jevreji, a također mogu glasati, a Ujedinjena arapska lista nedavno je osvojila šest od 120 mjesta u državnom parlamentu Knesetu. Arapima u Izraelu dopušteno je raditi, učiti i živjeti na istim mjestima kao i njihovim jevrejskim kolegama. Barem je tako na papiru.

Ali njihov život često diktira činjenica da toj državi ne pripadaju u potpunosti. U nekim slučajevima ih jevrejska država otvoreno diskriminira. Naprimjer, 2018. godine Kneset je donio zakon kojim se Izrael proglašava “nacionalnom državom jevrejskog naroda”. Zakon kaže da je Izrael “historijska domovina jevrejskog naroda” u kojoj oni imaju “ekskluzivno pravo na nacionalno samoodređenje”.

Zakon spominje da se u Izraelu govori i arapskim jezikom, što daje jeziku poseban status u zemlji. Ali niti u jednoj rečenici, niti u jednoj riječi, ne spominju se arapski Izraelci. Umjesto toga, zakon obvezuje državu da “potiče i promovira” jevrejska naselja. Taj zakon nije jedini znak da se u Izraelu favoriziraju Jevreji. Mnogi arapski kvartovi i zajednice zanemarene su u poređenju s jevrejskim gradovima. Kako su se država i policija sve više izvlačile iz zajednica koje govore arapskim jezikom, bande su popunile prazninu.

Prema izraelskom dnevniku Haaretz, 2020. godine ubijeno je 95 arapskih državljana Izraela, daleko više od broja ubijenih Jevreja. Istodobno se protiv osumnjičenih počinilaca podnosi prijava u mnogo manje slučajeva. To je samo jedan primjer dvostrukih standarda sistema na koji se žale mnogi Arapi u Izraelu. Iako imaju državljanstvo, uključujući pravo glasa, suočeni su sa široko rasprostranjenom diskriminacijom, a budući da se u velikoj mjeri identificiraju s palestinskom stvari, mnogi Izraelci na njih gledaju sumnjičavo. Posljednjih sedmica ponovo su aktivne otvoreno antiarapske grupe, poput “Lehave”, radikalnih fudbalskih navijača poznatih i kao “La Familia”, i krajnje desničarskih doseljeničkih skupina.

Iako je naseljavanje jevrejskih porodica započelo još krajem 19. stoljeća, Balfourova deklaracija i velike ekonomske krize poticale su nove valove migranata, što je uzrokovalo rastuću nestabilnost u cijeloj regiji i rezultiralo čestim nasiljem između arapske i jevrejske zajednice. Ta je situacija kulminirala arapskom pobunom, između 1936. i 1939, koja je dovela do nastanka kako jevrejskih, tako i arapskih paravojnih milicija.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, pojačava se jevrejska migracija, iako je ona u to doba, prema pravilima koje je uvela britanska vlast, bila ilegalna. Do 1949. godine 85 posto Palestinaca živjelo je od zemlje, a mali dio njih radio je u građevinarstvu, trgovini ili se bavio ribarstvom. Novim jevrejskim imigrantima bio je potreban prostor u kojem bi se mogli etablirati, nove izraelske vlasti, stoga, preuredile su osmanski zakon iz 1858. godine i uzele zemlju koja je još uvijek do tada bila u rukama Palestinaca.

Otimanje zemlje koje traje decenijama bilo je okidač i za recentne sukobe koji traju već dvije sedmice. Arapi kojima je 1948. godine otet dom u onome što je danas država Izrael sada se bore u naselju Sheikh Yarrah protiv deložacije koju organiziraju jevrejski doseljenici. Predvodi ih Mohamed Sabagh, rođen prije 70 godina u Jeruzalemu. Njegovi su roditelji došli do Gaze bježeći pred izraelskim trupama iz do tada palestinskog grada Jaffe. “Zatim su devom otišli u Hebron jer im vojnici nisu dopustili da koriste vozila”, prisjeća se Sabagh. “Izašli su s onim što su imali na sebi. Ostavili su sve, čak i ključeve kuće”, objašnjava evropskim novinarima dok pokazuje fotografiju zgrade u kvartu El Ayami, u kojoj danas žive jevrejske porodice, s pogledom na luku Jaffa, jednu od najstarijih u Svetoj zemlji. Njegovi nana i dedo imali su još jednu kuću u tom obalnom gradu i poljoprivredno zemljište u obližnjem mjestu.

Njegova se porodica na kraju nastanila u jednoj od kućica koje su u Jeruzalemu sagradili Ujedinjeni narodi pedesetih godina prošlog stoljeća za palestinske izbjeglice. Penzionirani računovođa Sabagh veći je dio svog života radio u bolnici, a sada vodi borbu u ime čitavog naselja kako bi odbranio svoje domove od prijetnje deložacijom. Organizacija jevrejskih naseljenika podigla je tužbu na sudu tražeći za sebe to zemljište.

“Ne želim da mi se dogodi isto što i mom ocu”, izražava Sabagh strah desetina porodica. “Želim umrijeti kod kuće.” Za njegovu i još sedam zgrada već je stigla pravomoćna presuda o deložaciji od Vrhovnog suda. Sada se bore za zamrzavanje i otkazivanje izvršenja presude na koje se još uvijek čeka. Vrhovni sud odgodio je ročište prošlog ponedjeljka radi deložacije šest drugih porodica, suočen s jakim protestima protiv protjerivanja Palestinaca iz Sheikh Yarraha. Pravna bitka koju ovaj kvart vodi već desetljećima postala je simbolom opstanka Palestinaca na njihovoj zemlji.

Krajem 19. stoljeća dvije jevrejske vjerske fondacije, jedna aškenaska, a druga sefardska, stekle su zemlju oko mjesta gdje je grob Svetog Šimuna i nakon što su službeno povratili imovinu 1967. godine, ustupili su je udruženjima krajnje desnice, koja sada pokušavaju deložirati Palestince. Za izraelsku vlast sudska bitka kod Sheikh Yarraha “puki je spor oko nekretnina između pojedinaca”, prema izjavi Ministarstva vanjskih poslova, ali za palestinsku zajednicu koja čini 40 posto od 920.000 stanovnika Jeruzalema to je historijski simbol u Svetom gradu. Izrael se također boji da će demografski procvat Palestinaca preokrenuti povoljnu ravnotežu za jevrejsku zajednicu i stoga ograničava građevinske dozvole na istočnom području, gdje oko 20.000 zgrada bez dozvole čeka na rušenje.

U aprilu prošle godine jevrejska organizacija za ljudska prava B'Tselem prvi je put objavila istraživanje “među svima onima koji žive između Sredozemlja i rijeke Jordan”, Jevrejima i Palestincima, uključujući i onima iz Gaze, o kontroli “izraelskog režima”. Zaključeno je da 45 posto smatra “aparthejd” opisom koji mu odgovara. Ne radi se samo o okupiranim teritorijima već i o posjedovanju zemlje unutar Izraela, institucionalnoj potpori jevrejskim naseljenicima, manjem pristupu javnim fondovima i uslugama u arapskim općinama...

Deložacije iz Sheikh Yarraha nisu ništa novo za Arape. Cijeli Istočni Jeruzalem pa tako i Stari grad dugi niz godina svjedoči rušenjima i protjerivanjima palestinskih porodica. Naseljeničke organizacije polažu pravo na ove kuće prema zakonu koji im to omogućuje na osnovi tvrdnje da su pripadali Jevrejima prije 1948. S druge strane, zakon ne dopušta takvu vrstu zahtjeva prema Palestincima koji su imali kuće u zapadnom Jeruzalemu i da su se 1948. godine naselili u, naprimjer, Sheikh Yarrah, koji je tada bio pod jordanskom jurisdikcijom.

Amir Cheshin, koji je bio savjetnik Teddyja Kolleka, koji je obavljao dužnost gradonačelnika Jeruzalema 27 godina, napisao je da su već 1967. godine, nakon okupacije Zapadne obale i Istočnog Jeruzalema, izraelski čelnici uspostavili dva principa: povećati jevrejsko stanovništvo i kapital i “spriječiti rast arapskog stanovništva i prisiljavati njegove stanovnike da svoj dom naprave negdje drugdje”.