Sadik Idrizi Aljabak i Mustafa Balje sačinili su antologiju vrijednu svake pažnje. Između ostalog jer je prva te vrste, jer sistematizira poetsko pamćenje jednog mikrokosmosa stvaranog na mnogobrojnim jezicima i različitim stilskim obrascima (poetski mikrokosmos naroda koji broji samo nekoliko desetina hiljada ljudi), jer predstavlja okosnicu okupljanja svega prethodno navedenog, te kao takva, osim što markira književno-historijske horizonte goranske poezije, zasigurno ima značaj i u poljima sociologije, antropologije, lingvistike, etnologije – sveukupne etničke memorije.

Svojevrsna getoizacija poetskog stvaralaštva Gore i Gorana kroz historiju učinila je, na izvjestan način, da se ona sačuva, a ukupna kultura dobije satisfakcijske okvire u dugom vremenskom rasponu. Istraživanja, djelimičnog i povremenog publiciranja i valoriziranja dometa i osobenosti književnih djela pjesnika Gore bilo je i ranije. Uglavnom je tretirana narodna poezija ovog kraja. Objavljeno je više knjiga narodnih pjesama iz kosovskog, ali i iz albanskog dijela Gore. Narodnu poeziju Gore sakupljali su i objavili Blaže Ristovski, Birte Trearup, Harun Hasani, Nazif Dokle, Ramadan Redžeplari i Sali Kingji. U narodnoj poeziji Gore balade zauzimaju posebno mjesto. U njima su iskazane sve trauma i tragika kroz koju je prolazio narod Gorana tokom svoje historije, a koja mu najčešće nije bila naklonjena.

Zanimljivo je da je Gora u dugom osmanskom periodu dala čuvene književnike, pjesnike pa i kompozitore koji su pisali na orijentalnim jezicima. Najpoznatiji su Derviš Aga iz Restelice, Abdurahman Mehmed Emin iz Mlika, Arif Hersekli iz Broda, Ahmed Nazif iz Kruševa i drugi. Međutim, još je zanimljivije i specifičnije da su prve knjige umjetničkih pjesama objavljene tek u novije vrijeme. Autori navode da, “ako ne računamo par pjesama nastalih tokom prvih decenija XX vijeka, kao početak goranske poezije može se smatrati knjiga Cvjetovi u očima duše Mesuda Islamovića – Meda Goranina”, objavljena 1986. u Bihaću.

Prva samostalna knjiga pjesama objavljena na lokalnom goranskom govoru bila je Počivaljište (Odar) Hamida Isljamija (1990). Tih godina prošlog stoljeća poetske knjige objavljuju Hamid Isljami Šole, Vejsel Hamza Mirza i Sadik Idrizi Aljabak. U albanskom dijelu Gore pjesme na goranskom piše i objavljuje Nazif Dokle. Nakon toga, dolazi do prave ekspanzije goranske književnosti u regiji. Mnogi autori objavljuju knjige na bosanskom, makedonskom, turskom, albanskom i, naravno, maternjem jeziku. Neki od njih prava su literarna otkrića i biseri koji isijavaju uzlaznu liniju koja počinje od prošlosti, od, zapravo, iskona, pa sve do savremenosti, do današnjeg vremena.

U tom smislu priređivači ističu “da pjesnici iz Gore nisu potpali pod jači uticaj narodne poezije, već su u startu prihvatili moderne pjesničke škole”. Tako se zaokružuje jedan egzistencijalni prostor od vanjskog prema unutrašnjem, od čovjeka u svijetu do svijeta u čovjeku i one vječite borbe ideje i materije, realnog i imaginarnog, esencije i egzistencije.

Redoslijed pjesnika u knjizi sačinjen je hronološki, od najstarijeg (Abedin ef. Zejnula, 18. stoljeće) do najmlađeg (Elma Selimi, 1997). U knjizi su još zastupljeni: Omer Lutfi Pačariz, Zejnel Abidin Ferhat, Mesud Islamović, Nazif Dokle, Namik Dokle, Ramadan Redžeplari, Ajnuša Islamović Horozović, Sadik Idrizi Aljabak, Hamid Isljami Šole, Vejsel Hamza, Ismail Ismaili, Mustafa Balje, Nevruz Mehmeti, Murat Muška, Enser Hodža Resteljičanin.

Pjesme u Antologiji objavljene su na goranskom, ali i na bosanskom, srpskom, albanskom i turskom jeziku. Pjesme pisane na albanskom i turskom jeziku publicirane su u originalu i u prepjevu na bosanski jezik.

Recenzenti su knjige prof. dr. Ferid Muhić i prof. dr. Mualjim Kaćka.

ČUDESNO MJESTO BLAGIH I TOLERANTNIH LJUDI

Gora je područje na sjevernim obroncima Šar-planine, na nadmorskoj visini od 1.800 metara, na tromeđi Kosova, Albanije i Makedonije. Zbog udaljenosti ovog područja od glavnih putnih pravaca, još su uvijek u velikoj mjeri očuvani elementi govornog jezika iz 18. stoljeća. Gorani svoj jezik nazivaju našijenski, a neka je vrsta mješavine makedonskog i staroštokavskog bosanskog ili srpskog jezika. Različiti su razlozi što su Gorani do danas uspjeli sačuvati specifičnu kulturu, tradiciju, pa i jezik.

Gorani su islamske vjeroispovijesti (muslimani suniti) i svako selo ima svoju džamiju. Osim na Kosovu, ima ih u devet sela sjeverne Albanije, uz granicu s Kosovom. Prema općinskim podacima, na području Dragaša i okolice živi. prema zadnjem popisu,  oko 5 hiljada Bošnjaka i 8 hiljada Gorana, te oko 27.000 u drugim državama.

Prema dostupnim historijskim dokumentima koji govore o porijeklu Gorana, može se saznati da je tokom križarskih ratova iz Sirije na prostor Povardarja, a kasnije i Gore, stigla velika skupina iseljenika, pretežno zanatlija. Kako su mahom bili iz provincije i grada Alepa, njihovi današnji potomci još čuvaju obiteljsko ime Halepovci. Ima ih u Mlikama, Kruševu, Dragašu i Restelici. Isto tako ih ima i u Prizrenu, gdje su kovači i zanatlije. Ima ih i u drugim dijelovima Kosova. Gorani tvrde da su islam primili od Halepovaca prije nego su došli Turci. Među njima je, kako prenose unutar svoje zajednice, bilo i derviša, a u selima Brod, Radeša, Restelica i Zli Potok i derviških tarikata.

Zanimljivo je da je tezu o njihovom porijeklu 1995. godine potvrdilo ministarstvo vakufa Sirijske Arapske Republike u dokumentu poslanom tadašnjim vlastima: “Mi, Muftijstvo okruga Alep u Sirijskoj Arapskoj Republici, potvrđujemo da je obitelj Al-Aga jedna čvrsta i drevna obitelj koje se nekoliko članova iselilo 1095. godine i nastavljeno je njihovo iseljavanje do 1291. godine i sagradili su džamiju u selu Mlike da im bude mjesto za obavljanje vjerskih obreda. Na osnovi toga, ova je džamija zaista vlasništvo ovih obitelji, odnosno arapskih muslimanskih iseljenih obitelji i nije od osmanlijskih građevina. Mi potvrđujemo njihovo vlasništvo i molimo nadležne da im u tome pomognu.”

Ova po mnogo čemu osobena zajednica često je bivala izložena raznolikim vidovima pritisaka i asimilacija. U vrijeme Informbiroa izvršen je pokušaj albanizacije nad goranskim stanovništvom pa su dekretom zamijenjena prezimena koja su do tada imala završetak na “ić” onim s albanskim završetkom. U periodu od 1990. do 2000. godine Gorani koji su živjeli na području Srbije, ali i na Kosovu, tamo gdje je pretežno živjelo srpsko stanovništvo, našli su se na udaru srpskih radikala. Udare na svoj identitet sumiraju u rečenici: “Gorani su primili islam, a nisu postali Turci, Gorani su primili i albanska prezimena a nisu postali Albanci, sačuvali smo svoj jezik, kulturu i običaje.”

Danas, prema Ustavu Kosova, Gorani imaju jedno garantirano zastupničko mjesto u Parlamentu.