Ove se godine obilježava 110 godina od rođenja Ćamila Sijarića, pisca čiji pripovjedački dar fascinira sve one koji vole rasnu, punokrvnu, jezički, stilski i metaforički bogatu literaturu. A da nije samo književni tekst već i usmeno kazivanje Ćamilovo izazivalo slične fascinacije, svjedoče brojne anegdote iz njegovog života. Pisac Zuvdija Hodžić, višedecenijski Ćamilov prijatelj, ustvrdio je da bi svaku svoju pripovijetku prvo ispričao, a tek onda zapisao.
Prvi bukvar u Godijevo je donio, po završetku Prvog svjetskog rata, neki žandarm Jovica. Bukvar je bio namijenjen Ćamilovom mlađem bratu Šabanu, a kako Šabana baš i nisu zanimala slova, Ćamil je, uz žandarovu pomoć, iz bukvara naučio da čita i piše. Osnovnu školu završio je u Godijevu iskazujući iznimnu nadarenost i sklonost čitanju, nakon čega upisuje Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju. Ova je Medresa na izvjestan način bila rasadnik antifašista Crne Gore. Pohađali su je, između ostalih, Rifat Burdžović, Muhamed Musić, Mustafa Pećanin, Jakub Kubur, Zufer Sadov Musić, Bećo Bašić, Mustafa Memić, Alija Avdović, Junus Međedović, Muhamed Abdagić.
Slobodoumna intelektualna klima ove, za ondašnje vrijeme, neobične škole iznjedrila je najprije kroz literarnu družinu i (ilegalnu) bibliotekarsku aktivnost, a potom kroz školsko udruženje mladih intelektualaca „Južna vila“ te omladinske listove za književnost „Vjesnik“ i „Almanah za južnu Srbiju“ ćeliju SKOJ-a, koja je ubrzo postala rasadnik budućih narodnih heroja i temelj partijskih organizacija u Makedoniji, Sandžaku i na Kosovu.
Ćamila Sijarića su 1935. godine zbog političkih aktivnosti izbacili iz Velike medrese. Školovanje je nastavio u gimnaziji u Vranju. Maturirao je 1936. godine i nakon toga odlazi na studij prava u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine. Nakon Drugog svjetskog rata 1945. izabran je za tajnika Suda narodne časti u Banjoj Luci. Nakon toga je bio dramaturg Narodnog kazališta u Banjoj Luci i novinar lista Glas. 1947. godine dolazi u Sarajevo, gdje je radio u redakciji lista Pregled. Bio je u Glavnom odboru Narodnog fronta i redakciji Zadrugara, a 1951. godine prelazi u literarnu sekciju Radija Sarajevo i tu ostaje sve do umirovljenja 1983. godine.
U sarajevskoj „Svjetlosti“ objavio je, kao četrdesetogodišnjak, prvu knjigu pripovjedaka Ram-Bulja. Dvije godine kasnije na konkursu „Narodne prosvjete“ Milan Bogdanović, Gustav Krklec i Nika Milićević, članovi žirija, ustanovili su nakon otvaranja kuverti sa šiframa da je pobjednik anonimnog književnog konkursa Ćamil Sijarić s romanom Bihorci. Nagrada je iznosila milion tadašnjih dinara. Nedugo nakon toga književna čaršija je Sijariću dala nadimak „Ćamilion“. Nakon toga ga je počeo pratiti glas da je „tvrd na paru“.
Po riječima njegovog bratstvenika Sabrije Sijarića, bjelopoljskog profesora književnosti, ta je glasina samo dijelom tačna. Karakteristična anegdota vezana za tu glasinu jeste ona koja kaže: „Helem, otišao Ćamil u jednu sarajevsku ambulantu kod zubara. Prije toga je čuo kako nije zgorega spustiti u džep dentiste hiljadarku, biće brže i kvalitetnije. Međutim, zubar ljubazno, ali i energično, odbije. Kako će, Bože dragi, od Ćamila Sijarića primiti mito?! Vrati se Ćamil u stan, sjedne i napiše bratu Šabanu u Šipovice pismo, eto, da ga upita za zdravlje. Uzme dvije kuverte: u jednu spakuje pismo, u drugu novac, lijepo adresira i bratu i svom zubaru, opljune, zalijepi i odnese na poštu. Poslije nekoliko dana, dobi Ćamil od brata pismo: 'Dragi Ćamile, hvala ti na hiljadarki, ali što ne napisa koju riječ da pročitam da si zdravo i dobro. Zubar nije ništa otpisao.'“
Bahra Enge, direktorica kulturnog programa Radija Sarajevo, ispričala je svojevremeno karakterističnu anegdotu vezanu za Ćamila. Naime, on je tekstove pisao je na mašini Remington, kod koje je karakteristično da, kad valjak dođe do kraja reda, zazvoni zvonce. Svaki put kada bi kucajući na mašini valjak došao do kraja i mašina zazvonila, Ćamil bi digao telefonsku slušalicu i povikao: „Halo, ko je?“. To je trajalo sve dok tekst koji je pisao ne bi bio gotov. Ništa nije uznemiravalo pisca, najmanje podsmijeh njegovih kolega, novinara.
Ćamil Sijarić se odazivao na književne večeri širom Bosne i Hercegovine. Rado se družio s mlađim piscima. Volio je Ćamil, u neko doba, i zapjevati, a znao je mnogo starih pjesama. No, nije bio sklon modernoj muzici. Otuda i anegdota koja se dugo prepričavala u Sarajevu.
„Sjedi Ćamil, govori, priča, u prijemnoj kancelariji ministra prosvjete, a do njega jedan mladić. Čeka se poduže kod ministra, pa će Ćamil, da prekrati vrijeme, podigavši svoju kosmatu, lijevu vjeđu, onome do sebe:
– A, kako se ti, momče, zvaše?
– Arsen Dedić.
– Neka, baš lijepo ime. A čime se baviš?
– Ja sam kantautor.
– A šta ti je to?
– Skladam pjesme i pjevam ih uz pratnju glasovira.
– Lijepo, baš lijepo, samo imaš li kakvog haira od pjevanja?
– Oprostite, ne razumijem?
– Imaš li ikoje hasne, koristi?
– Da se lijepo zaraditi, ne žalim se....
Razgovor je prekinuo poziv kod ministra. Ne zna se da li je Arsen znao s kim je pričao, Ćamil očito nije.“
Mnoge priče vezane za Ćamila Sijarića su, najvjerovatnije, izmišljene ili bar „presoljene“, kako to obično i biva s usmenim hićajama, no nesumnjivo je da je Sijarić bio bez dlake na jeziku i po pitanju o „osjetljivih“ tema. Jedna takva situacija dogodila se 18. novembra 1981. godine na Osmom festivalu pozorišta u Brčkom. Narodno pozorište iz Zenice igralo je dramu Raška, zemlja Rascija. Kad se, nakon predstave, za „okruglim stolom“ povela riječ o predstavi, jedan gledalac je, školski, dijelio junake romana-drame na pozitivne i negativne, svrstavši mladića Nura u negativce. Ćamil je odmah reagirao: „E, ne može tako! Svaki čovjek je sazdan od vrlina i mahana, tako je i u mom romanu. Zašto bi Nur bio samo negativan, zar zato što je Turčin? Šta je on kriv što je Turčin? Šta sam ja kriv što sam se poturčio?“ Uslijedio je pljesak odobravanja za ovakav piščev stav, koji je odudarao od tada uvriježene trokonfesionalne, triparitetne idile.
Kad je pred akademike BiH stigao prijedlog da se među „vječne“ primi i Anđelko Vuletić, autor romana Gorko sunce, Dan hapšenja Vile Vukas, Jadi mladog karijeriste i drugih knjiga, došlo je na red da i akademik Ćamil Sijarić kaže svoje pro et contra, Ćamil je, po običaju, podigao lijevu obrvu, redom se zagledao u oči ostalima i kazao: „Evo, poša’ ja na ovaj sastanak, pa prođoh kroz centar grada, kad tamo jedan dečko šutira loptu u zid. On je šutne, ona se odbije od zida k njemu, on je ponovo šutne, ona se ponovo odbije. Ja ga malo bolje zagleda’ i, bogumi, prepozna’ – naš Anđelko u kratke pantalone.“
Na takav, ćamilovski način je rekao da kandidat nije za Akademiju, ne berući brigu hoće li njemu, „Turčinu“, neko prebaciti što staje na put jednom Hrvatu, što nema u vidu „potrebu zadovoljavanja nacionalne strukture“ u visokoj naučno-umjetničkoj instituciji.
Priča se da je nekom prilikom poznanik Ćamilu Sijariću dao „Mit o Sizifu“ Alberta Kamija. Kad su se kasnije sreli, upita on Ćamila: „Bogati, jesi l’ osjetio apsurd čitajući Kamija?“, a on odgovori: „Jesam. Zabrinuo sam se. Osjetio sam ja taj apsurd, pritisk’o me, ne mogu ništa. Al’ odem kod brata u Bijelo Polje i počnem da kopam. I kopam, i kopam, i znojim se i apsurd ode.“
Ćamil je na sve gledao i o svemu govorio na svoj osebujan, neobičan način. Kad je, recimo, pjesnik Izet Sarajlić imao problema s politikom, odnosno s ljudima na vlasti, Ćamil je zajedničkom prijatelju Josipu Ostiju rekao: „Kazat ću ti nešto, Pepi, kazati. Kad bi i šišarka pala s bora na Trebeviću, pala bi Izetu na glavu!“
Jedan Sijarićev junak kaže: „Na ovom je svijetu najvažnije da imamo nešto da ispričamo. Nije važno je li ono što se priča istina – da pouči, ili izmišljeno – da zabavi; nego da se pričajući i slušajući dva puta živi...“
Jednom je prilikom Ćamil pozvan da održi književno veče u nekoj sandžačkoj zabiti. Došavši u dom kulture, zatekne potpuno praznu salu. Organizatoru je bilo jako neprijatno, a još više ga je zbunjivala Ćamilova smirenost. Na Ćamilovo pitanje gdje je narod, odgovorio je da su svi na vjenčanju koje se održava preko puta u matičnom uredu. I Ćamil se uputi pravo ka svatovima. Pozdravi ih i upita ko je domaćin. Javi se jedan starac, Ćamil mu se predstavi i zamoli ga da pređu u salu doma kulture da se uslika s mladencima i svatovima. Starac mu rado ispuni zahtjev. Neko je fotografiju poslao lokalnim novinama, a ispod nje je pisalo da je književna večer Ćamila Sijarića bila enormno posjećena.
„Za mene kažu da sam velika pričalica. Jesam. Priznajem. Нoću sve da napišem, sve što znam. Ne volim da ćutim, samo se na groblju ćuti. Ja sam iz kraja u kojem ljudi rado pričaju, zar zbog toga što je to kraj u kojem se malo pisalo, a mnogo pričalo... Detalj je vrlo važan. Kažete, dođe čovjek, vi morate čitaocu da stvorite sliku da je on došao i da ga prosto bombardujete nizom kojim treba da ubijedite da je sve to tako. Pas zalaja. Izu opanke, one mokre. Objesi ih iznad ognjišta i stavi u pepeo noge. Onda vas priča opije kao lijepo piće. I tada nijesam želio da vidim dno čaše u kojoj je to piće. Ima se o mnogo čemu pisati. O jadima, nevoljama i pustim željama, mojim, mojih poznanika, mojih prijatelja. A mnogo ih je. Za to je malo jedan ljudski vijek. Eh, što se ne živi bar dvjesta godina pa da se lijepo ispričamo. Komotno se osjećam kad pričam, ne osjećam onu tjeskobu, onu stegnutost i oklope koji me stežu kad pišem. Pisane riječi se bojim. A da pričam, volim. Vjerujem da pričanje i putovanje produžavaju život“, rekao je Ćamil svojevremeno u jednom intervjuu Hasniji Muratagić-Tuni.
Ćamil je jednom prilikom pozvao na kafu Savu Petrovića iz Banjaluke, interesirao se za svog prijatelja Rajka Skvaricu i upitao ga gdje radi. Petrović je kazao da je urednik u listu Zadrugar i dopisnik za sjevernu Bosnu, Vojvodinu i Slavoniju.
- Baš mi je drago da tu radiš jer sam i ja bio novinar u Zadrugaru i rado se sjećam tog vremena. Nego, da li ti još pamtiš šta sam ti rekao prilikom našeg prvog susreta u Banjaluci kada si počinjao novinarsku karijeru?
- Da, pamtim, kazao si mi da neko može biti dobar novinar samo ako više čita nego što piše…
„Poezija i proza nisu ništa drugo do jedna vrlo, vrlo visoka, vrlo emotivna kultura ljudskog govorenja“, govorio je Ćamil Sijarić. „Spuštanja toga zlatnog mosta između mene i tebe da njim prođe misao moja od mene do tebe, da ti kažem to i to, moj osjećaj da ode tim zlatnim mostom, satkanim, salivenim od riječi.“
A da je to tako, potvrđuje njegov emotivni govor na kaburu Maka Dizdara:
„A se leži dobri čovjek i pjesnik Mak Dizdar. Mre na svojoj baštini, na plemenitoj, na zemlji Bosni. Cijelim svojim pjesničkim bićem stajao je uz svoju Bosnu. Iz one drevne, budio je Kamene spavače i pred nas ih ko stihove svoje izvodio da nam kaže: 'Eto, to su i takvi su bili oni što leže pod stećcima.' Daleko, pa preko svih 'Modrih rijeka' bio je, prešao i stigao u jednu davnu i daleku Bosnu, u onu što je perom životožednim, a u studen kamen da, ostane trajno, ispisala svoj prkos bosanski: 'Neću Istok, neću Zapad, ni Carigrad, ni Rim neću. Neću dogme i neću negve, neću tuđ skiftar i tuđ oltar. Hoću svoju slobodnu baštinu i na svojoj baštini svoga dida, jer zemlja prkosna i ponosna kakva sam ja još nigdje među zemljama ne postoji.“
Svojevremeno je Dejan Đuričković sjajno zapazio: „Ćamil Sijarić je, da još i ovo kažem, na kraju, bio neobično pitoreskna pojava u našem ljudskom svijetu, i već za života postao predmet mnogih priča i anegdota. Bio je oličenje neke drevne jednostavnosti i neposrednosti. U neprirodnom svijetu bio je prirodan čovjek. I on je, međutim, primjer kako se današnji svijet više zanima za ličnost stvaraoca nego za njegovo djelo. Pa nije neobično što naša publika više poznaje Ćamilovu ličnost i priče o njemu nego ono što je on napisao. Po Ćamilovom djelu pala je velika sjenka njegove ličnosti iz anegdota, koju treba ukloniti da bi se ono vidjelo u njegovoj gromadnosti i u šarenilu njegovih duhovnih i estetskih sadržaja.“
Stoga se čini potpuno logičnim ovaj zapis završiti Ćamilovim riječima: „Sva literatura je, najzad, jedno ponavljanje, jedno književno prepričavanje našeg ljudskog iskustva.“
