Nakon višegodišnje debate, protesta i odlaganja, Parlament Indonezije konačno je usvojio novi krivični zakon Undang-Undang Kitab Hukum Pidana, poznat pod akronimom KUHP. Novi legislativni mehanizam pruža osnovu i pravne alate za sankcioniranje širokog spektra ideoloških, moralnih i političkih prekršaja, ali se u njemu eksplicitno ne kriminalizira homoseksualizam, što mnogi pobornici LGBT zajednice smatraju stanovitim uspjehom ovog zakona. Kao što to obično biva u slučaju muslimanskih zemalja, međunarodna pažnja usmjerena je uglavnom na one aspekte zakona kojim se sankcioniraju vanbračni seksualni odnosi, kako za domaće, tako i za strance.

Time se znatno sužava prostor za seksualnu eksploataciju koja je ranije postojala, a čiji su protagonisti bili i zapadni turisti, posebno na otoku Bali. Kritičari, pak, najnoviji zakon smatraju opasnim, jer bi ga vlasti mogle iskoristiti kao instrument za ušutkivanje političkih protivnika prijetnjom zatvorskim kaznama. Također vjeruju da novi zakon otvara prostor za gušenje javne debate o tome koliko država ima pravo miješati se u privatni i politički život građana, te kako bi isti mogao oslabiti demokratski sistem Indonezije.

Raniji (stari) krivični zakon Indonezije naslijeđen je od holandske kolonijalne vlasti prije postizanja nezavisnosti Indonezije i sadržao je niz zastarjelih odredbi. Bilo je pokušaja revizije pomenutog zakona tokom 1980-ih u vrijeme Suhartovog režima, poznatog kao Novi poredak. Ti su pokušaji propali, nakon što je nekoliko nacrta prijedloga zakona odbačeno. Početkom demokratske tranzicije koja je uslijedila 1998. godine, padom Suhartove diktature, pokušajima da se preinači kazneni kodeks uslijedile su nove prepreke izazvane ideološkom bitkom između nacionalističkih parlamentarnih frakcija koje su nastojale riješiti se svih oblika kolonijalnog utjecaja, s jedne, i islamskih konzervativnih snaga koje su priliku za reviziju ovog zakona vidjele kao jedinstvenu šansu da svojim utjecajem pokušaju u zakonodavni sistem ugraditi norme kojim bi se društveni moral uskladio s islamskim (šerijatskim) prerogativima.

Novi krivični zakon Indonezije odobrile su sve političke parlamentarne stranke jednoglasnim usvajanjem 6. decembra 2022.  Analitičari indonezijske politike dijele mišljenje da novi zakon predstavlja stanovit kompromis između spomenuta dva polarizirana pola indonezijskog društva, nacionalista i konzervativnih muslimana. Nacionalistički politički diskurs u Indoneziji, manje-više, predstavlja najveća politička sekularna partija Demokratska stranka pregalaštva Indonezije (PDI-P), jedna od sedam vladajućih političkih stranaka koje su zastupljene u Parlamentu. Indonezijsku opoziciju, tek nešto više od 100 parlamentaraca, od ukupno 575, koliko ih je u Predstavničkom domu parlamenta, čine dvije partije: islamistička Partija pravde i prosperiteta (PKS) i Demokratska partija (PD).

Zakonom se također, kao i do sada, sankcionira izražavanje bilo kakve podrške komunističko-marksističko-lenjinističkoj misli i ideologiji, što je u Indoneziji posebno pokuđeno i opasno. Pored toga, novi zakon zabranjuje i izražavanje onih ideja koje su u koliziji s državnom političkom ideologijom poznatom kao pancasila. Riječ je o državnoj ideologiji zasnovanoj na pet principa, koja štiti pluralizam, a u čijem je centru sloboda religije. Kritičari novog zakona iz reda liberalnih organizacija za ljudska prava i aktivisti u Indoneziji vjeruju da nove odredbe podsjećaju na Zakon o borbi protiv subverzije, koji datira još iz Sukarnove socijalističke ere. Bio je to, smatraju kritičari, nejasno definiran statut koji je i Suhartov režim uveliko koristio kao zakonsku osnovu za represiju i zastrašivanje političke opozicije i neistomišljenika.

S druge strane, novi zakon, koji zabranjuje homoseksualne i druge seksualne odnose izvan braka, također predstavlja veliku pobjedu za islamske vjerske i političke organizacije. Jedna od najenergičnijih zagovornika ovih odredbi zakona jeste Partai Keadilan Sejahtera – opoziciona Partija pravde i prosperiteta (PKS), jedna od najutjecajnijih islamskih političkih stranaka u Indoneziji koju predvodi Ahmad Shaikhu. PKS godinama zagovara zakonsko reguliranje javnog morala, svojim prijedlozima Zakona o očuvanju vrijednosti porodice i njene zaštite. PKS je nekoliko puta iznosio na raspravu u Parlamentu svoj prijedlog zakona.

Njen prijedlog nije dobio širu podršku zbog nekih odredbi koje su protumačene kao “ekstremne”, jer su se ticale detalja kojim su, između ostalog, trebali biti regulirani čak i raspored spavanja braće i sestara u domaćinstvima i koje su nalagale obavezu prijavljivanja članova porodice ako pokažu sklonost ka homoseksualnim odnosima. Novi usvojeni krivični zakon sankcionirat će seksualne i odnose u vanbračnim zajednicama kao kaznena djela, ali samo u slučaju da ih vlastima prijave bliski rođaci, djeca ili supružnici osumnjičenih. Radi se dakle o elementima zaštite od zloupotrebe, tako da je islamski PKS podržao razvodnjenu verziju odredbi Zakona o otpornosti porodice, koji je ranije predlagao u strožijoj formi.

Iako vladajućom koalicijom u Indonezijskom parlamentu, navodno, dominiraju islamske “pluralističke” i manje rigidne opcije glede šerijata od opozicionog PKS-a, koje su mogle progurati i drukčiji zakon, one su ipak u dobroj mjeri napravile kompromis i udovoljile prijedlozima islamističkog PKS-a, iako u razvodnjenoj formi.

Treba napomenuti da su predsjednički izbori koji su održani u Indoneziji 2019. održani u izrazito napetoj i polarizirajućoj atmosferi, nakon kojih je nova Vlada predsjednika Jokoa Widodoa (Jokowi) uspjela nametnuti tzv. “represivni pluralistički” program kojim se vlast pokušala suprotstaviti političkoj opoziciji zabranom islamističkih grupa i čistkom državnih agencija od konzervativnih državnih službenika odanih rigidnijem tumačenju islama. Vremena su se od tada prilično promijenila, a islam u Indoneziji sve više postaje utjecajna snaga u javnom i političkom diskursu, a zahtjevi za uvođenje šerijata sve su glasniji i dolaze ne samo iz redova vjerskih organizacija s margina društva već i od srednje klase i poslovnog sektora.

Upravo zbog novonastale situacije, predsjednik Jokowi i njegovi politički saveznici u Parlamentu više ne mogu sebi priuštiti pokušaj izolacije i marginalizacije konzervativnijih muslimanskih grupa, posebno zato što se približavaju novi predsjednički i parlamentarni izbori 2024. Pored toga, treba imati u vidu činjenicu da su nove  (moralne) odredbe u zakonu KUHP dobile snažnu podršku vodećih islamskih organizacija u Indoneziji, uključujući podršku “Nahdatul Ulame” (NU) i “Muhammadijje”, dvije najveće islamske grupacije u zemlji, od kojih svaka od njih ima članstvo od nekoliko desetaka miliona. Drugim riječima, u Indoneziji se tokom proteklih godina dešava svojevrstan proces ozbiljne islamizacije, a neki bi rekli i šerijatizacije društva, iako se taj proces dešava bez izmjene ustava republike, već zakonskim normama, među kojim je KUHP sigurno najozbiljniji legislativni poduhvat od proglašenja nezavisnosti Indonezije.

Pored postizanja kompromisa i neke vrste ekvilibrija između sekularnih nacionalista i konzervativnih islamskih snaga koji se može prepoznati u odredbama novog krivičnog zakona,  kritičari tvrde da novi krivični zakon služi i ciljevima političkih elita kojim one žele osnažiti svoju poziciju u odnosu na ideološke podjele u društvu koje bi ih eventualno mogle ugroziti, a koje bi mogle biti upotrijebljene za  suzbijanje nepoželjne uloge aktivističkih grupa civilnog društva u procesu kreiranja politike.

Proteklih godina Vlada je došla na udar  kritika određenog dijela javnosti zbog donošenja zakona za koje se smatra da štite interese moćnih poslovnih oligarha u odnosu na javnost. Razlog za ovakve percepcije javnosti i skeptičan odnos prema Vladi Indonezije bila je i izmjena zakonodavstva koje regulira ovlasti Komisije za iskorjenjivanje korupcije (KPK), koja je provedena 2019. Pomenutim izmjenama praktično su smanjene ovlasti ovog tijela, što je potaknulo najveće prodemokratske proteste od studentskih demonstracija koje su zabilježene pred pad Suhartove diktature potkraj devedesetih godina prošlog stoljeća. Također, Zakon o radu iz 2020, kojim je velikim dijelom smanjena zaštita radnika na poslu, zaštita okoliša, kao i olakšane procedure nacionalizacije i aproprijacije zemljišta u cilju lakšeg privlačenja stranih investicija u Indoneziju (FDI), bio je dodatni katalizator za proteste nezadovoljnih građana.

Ono što kritičare novog zakona, usvojenog 6. decembra 2022, čini nervoznim jeste strah da bi njegove odredbe mogle biti upotrijebljene radi kažnjavanja prestupnika koji se usude kritizirati predsjednika i potpredsjednika republike i neke djelatnosti Vlade, sudova i Parlamenta Indonezije. Za pogrdne komentare i uvrede predsjednika republike propisana je zatvorska kazna do tri godine zatvora. Opoziciona partija PKS islamske orijentacije i neki njeni predstavnici protestirali su protiv ovih odredbi, dok je druga opoziciona, Demokratska partija upozorila da bi ove odredbe mogle ozbiljno ugroziti slobodu govora. Kritike zakona ove dvije političke partije nastranu, one su se na kraju ipak složile i zakon je usvojen.

Unatoč nekim kritikama na račun KUHP-a, zakonodavci Indonezije odlučni su u odbrani novog zakona, smatrajući njegovo donošenje trijumfalnom pobjedom kojom se Republika Indonezija, konačno i za sva vremena, ovim činom, uspjela u potpunosti otarasiti stega kolonijalnog holandskog naslijeđa, dok kritičari zakona tvrde da novi zakon, zapravo, zadržava neke od represivnih elemenata koje su naslijeđene iz kolonijalnog zakona, a koje su uperene protiv slobode i demokratije. Odredbe zakona o vrijeđanju predsjednika republike Ustavni sud Indonezije poništio je 2006, presudivši kako su opći zakoni o kleveti dovoljni da zaštite nosioce javnih funkcija od ličnih napada. Novim zakonom ove odredbe ne samo da se ponovo unose već se također proširuju na druge državne institucije.

Za vrijeđanje vlasti i njenih institucija predviđena je kazna do 18 mjeseci zatvora, odnosno tri godine ako djelo dovede do javnih nemira, dok bi osobe koje se usude održati protestni skup bez obavještenja policije mogle dobiti šest mjeseci zatvora. Naravno, postoje strogi uvjeti da bi se kazne mogle primijeniti. Potrebno je da dođe do žalbe, što znači da se one mogu primijeniti samo ako ih “uvrijeđena strana” prijavi. Drugi uvjet jeste da se kritike vlasti iznesene u javnom interesu izuzimaju od krivičnog gonjenja.

Zakonodavci tvrde da ova ograničenja nude adekvatnu zaštitu od potencijalne zloupotrebe zakona, čija namjera, kako tvrde, nije motivirana zabranom političkog neslaganja već da ga naprosto razumno regulira. Aktivisti se boje da će teret dokazivanja njihove nevinosti biti prebačen na njih umjesto da se njihova nevinost podrazumijeva, jer nema jasno diferencirane razlike između uvrede i kritike državnih dužnosnika. Ovaj zakon mogao bi se posebno negativno odraziti na slobodu političkog aktivizma, prosvjeda, a tanka linija između kritike vlasti i klevete je zamagljena. Postoje i neke dodatne odredbe u novom zakonu koje povećavaju krivične kazne za organizovanje protesta bez prethodne najave nadležnim organima.

Pravni stručnjaci u Indoneziji ističu da ovim odredbama nije mjesto u demokratiji. Indonezija nije jedina zemlja koja ima zakone za zaštitu šefova država od zlonamjerne klevete, ali ovi propisi su općenito ukorijenjeni u historiji monarhije, gdje se suvereni smatraju nedodirljivim i iznad zakona. Kada se isti primjenjuju u reprezentativnoj demokratiji, pak, kao što je Indonezija, najveća muslimanska demokratija i treća najveća demokratija u svijetu općenito, pomenute odredbe, ukazuju kritičari, mogle bi transformirati ulogu državnih službenika kao sluga naroda (public servants), koji bi morali biti podložni kritici građana koji ih biraju, u nedodirljive vlastodršce kojim se ne smije proturječiti.

Kada je riječ o moralnim odredbama zakona, pak, treba priznati da one kodificiraju zajedničke moralne vrijednosti Indonezije. Intenzivniji angažman i uloga državnih vlasti u njihovom provođenju ima za cilj sprečavanje pojave vidžilantizma čiji pripadnici često zakon žele uzeti u svoje ruke kako bi iskorijenili neke nemoralne pojave u društvu, što može dovesti do ozbiljnijih posljedica i sektaških i ideoloških sukoba. Novi zakon (KUHP) stupit će na snagu tri godine od njegovog donošenja.

Da li će se zakon primjenjivati selektivno ili pak zloupotrijebiti protiv političkih disidenata, pokazat će vrijeme. Neke nejasnoće ostavljaju dojam neizvjesnosti, a postoji škola mišljenja u Indoneziji glede ovog zakona koja postulira da je upravo ta neizvjesnost ono što izaziva strah i što je možda namjerno osmišljeno radi samodiscipliniranja javnosti. Pomenuta škola mišljenja vjeruje da se ovim novim zakonom na stanovit način oživljava autoritarna prošlost Indonezije. Iako se radi o kompleksnom zakonu koji se odnosi na različite sfere života, Nazarudin Latif i Gozali Idris ukazuju na zanimljivu pojavu da se pažnja svjetske javnosti posebno usredsredila na aspekte zakona koji se tiču kažnjavanja vanbračnih seksualnih odnosa.

Zakon eksplicitno ne spominje status LGBT zajednice. Liberalni kritičari su KUHP nazvali prijetnjom građanskim slobodama u najmnogoljudnijoj zemlji jugoistočne Azije, iako Ministarstvo pravde u Indoneziji tvrdi da novi kodeks ima za cilj zaštitu institucije braka i porodice te indonezijskih vrijednosti. Sung Kim, ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Indoneziji, rođen u Južnoj Koreji, upozorio je da bi moralne odredbe novog krivičnog zakona mogle biti destimulativne za strane investicije. Indonezijski zakonodavci, pak, tvrde da je riječ o zamjeni kolonijalnog zakona koji je korišten 76 godina, a čija je eliminacija nužna ne samo kao odgovor na nove društvene izazove već zbog usklađivanja zakona s vrijednostima indonezijskog društva. Albert Aries, glasnogovornik Ministarstva zakona i ljudskih prava, rekao je da su odredbe koje zabranjuju seks van braka uravnotežene. “Cilj je zaštititi instituciju braka i indonezijske vrijednosti, a istovremeno biti u mogućnosti zaštititi privatnost zajednice.”

Američka administracija nedavno je otkazala putovanje u Indoneziju svog specijalnog izaslanika za prava LGBTQ zajednice, nakon što je Vrhovno islamsko tijelo Republike Indonezije, Medžlis-ulema Indonezije (MUI), oštro osudilo planiranu posjetu. “MUI ne može biti domaćin ličnostima čija je svrha dolaska u Indoneziju potkopavanje vjerskih i kulturnih vrijednosti naše nacije”, izjavio je tim povodom Anwar Abbas, zamjenik predsjednika MUI-a, koji je homoseksualnost označio “opasnom”. Kad Američki vrhovni sud ozakoni zabranu pobačaja u interesu zaštite ljudskog života i porodice, muslimani ne protestiraju. Ali kad najveća muslimanska zemlja na svijetu donese historijski značajan zakon kojim se štiti svetost muslimanske porodice, zapadne ambasade se tada zabrinu kako bi to moglo spriječiti priliv stranih investicija u Indoneziju.