Dvadeset godina je od smrti prvog predsjednika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. Otišao je s ovoga svijeta 19. oktobra 2003. godine, na dan olujnih kiša kakve su rijetko padale na Sarajevo, ispraćen na mezarje na Kovačima od nekoliko stotina hiljada građana. Ljudi su zatrpali centar Sarajeva. Ne obazirući se što su mokri do gole kože, koračali su satima do Kovača, kojima se od gužve nije moglo prići. Mnogi će reći da u Sarajevu nikada nije bilo toliko ljudi okupljenih na nečijem ispraćaju.
Valjda niti jednog čovjeka kao njega nisu pratile tolike klevete i zablude. Naravno, sve te laži dobro su smišljane u beogradskim, zagrebačkim pa i zapadnim obavještajnim kuhinjama.
Ni danas, dvadeset godina nakon smrti, neki bošnjački kvaziintelektualci ga ne ostavljaju na miru, pa ga kleveću da je želio podjelu Bosne i Hercegovine. Primitivni, uglavnom neinformirani, manji zlonamjerni dio bošnjačkog naroda to prihvata i dila godinama.
Danas, kad se mogu vidjeti najgori zločini nad civilima Palestine i kad kulminira dvoličnost politike Zapada, Bošnjaci se po društvenim mrežama pitaju gdje je pravda svijeta u kojem živimo? Je li moguće da su zaboravili da su se to pitali tri i po godine tokom najgorih zločina i genocida nad njima. U svijetu u kojem prosječno dnevno umire 13.000 djece od neuhranjenosti, gladi ili budu ubijeni bombama kao palestinska djeca u Gazi, u tom svijetu tražiti pravdu nasušna je potreba, koja se nakon svega skupo plati. Pa ipak su Bošnjaci u takvom svijetu dobili presude za genocid na dva Međunarodna suda u Hagu. To su činjenice koje stoje kao planetarni dokaz o ubijanju bošnjačkog naroda i pokušaja njegovog istrebljenja. Činjenice sudbinski važne za opstanak ovog naroda i Bosne i Hercegovine.
Naravno da je za te domete međunarodne pravde zaslužna politika Alije Izetbegovića.
Nismo istrijebljeni. Silnim lažima kojima nas obasipaju od 1995. godine uništen je dobrim dijelom onaj duh otpora koji smo imali. Vjerujemo glasnicima, a ne znamo ni ko su. Ne zanosimo se: Oni koji danas ne čuju plač i ne vide suze palestinskih očeva i majki ili nisu nikad čuli ili su zaboravili plač i suze bošnjačkih majki. Jedina pravda u ovakvom svijetu jeste vlastita politička snaga i svaka druga snaga koja proističe iz političke moći.
Naivni misle da to nije znao Izetbegović? Naravno da je znao jer je doživio nepravde za deset života. Stotine laži o njemu su izgovorene i napisane.
Najčešća je laž prodaja priče o tome ko je srušio Jugoslaviju. Tada se podlo stavlja Izetbegović uz dva zločinca Miloševića i Tuđmana, koji su optuženi na međunarodnom sudu. Nekoliko puta sam pisao: Da su ti zločinci, posebno srpski režim, htjeli sačuvati Jugoslaviju, sačuvali bi Bosnu i Hercegovinu. Hiljade je dokaza, stenograma razgovora, izjava da su namjere ovog zločinačkog dvojca bile podjela Bosne i to se godinama vidjelo na terenu u najgorim masovnim smaknućima Bošnjaka.
Bošnjaci na raspolaganju barem imaju istinu pred sobom. Ali nema te istine koja će neke od njih natjerati prihvate da nisu jedna od sve tri strane. Previše je onih koji uskaču u vagone a ne znaju kuda ih lokomotiva vozi.
Pogledajmo s čime se sve suočavao prvi bosanski predsjednik.
SRPSKE PRIJETNJE I VIDEOTRAKE
Kad je uoči agresije Slobodan Milošević pozvao Aliju Izetbegovića na pregovore o ostanku Bosne i Hercegovine u krnjoj Jugoslaviji, bosanski predsjednik sve vrijeme izbjegavao je bilo kakav dogovor. Milošević je pio i nakon nekoliko sati izgubio kontrolu i zatražio od Izetbegovića da se izjasni “gdje će sa svojim Muslimanima”. U jednom trenutku Aliji se obratio direktno smrknuta lica: “Mi imamo osamsto hiljada cijevi”, zaprijetio je. “Dva miliona Muslimana nemaju šta očekivati jer ćemo ih milion pobiti, a ostatak pokrstiti i protjerati.”
Bilo je to samo ponavljanje historije: Tokom sastanka Jugoslavenskog odbora i predstavnika srpske vlade davne 1916. godine u Nici, u Francuskoj, raspravljalo se o sudbini bosanskih muslimana. Predstavnik srpske vlade Stojan Protić je rekao: “Pustite to nama. Mi imamo rješenje za Bosnu!”
“Kakvo rješenje, gospodine Protiću”, upitao je sa zanimanjem dr. Ante Trumbić, hrvatski predsjednik Jugoslavenskog odbora.
“Kad naša vojska pređe preko Drine, dat ćemo Turcima 24 do 48 sati da pređu na vjeru svojih predaka. One koji se ne žele pokrstiti poklat ćemo kao što smo to već napravili u Srbiji!”, hladno je rekao Protić.
“Da li ste vi ozbiljni, gospodine Protiću”, opet je pitao Trumbić.
“Vrlo sam ozbiljan, gospodine Trumbiću. U Bosni mi s Turcima nećemo postupati na evropski način, nego na naš”, grubo je odgovorio Protić.
Ovaj razgovor je kao sudionik u svojim Sjećanjima na političke ljude i događaje zabilježio slavni kipar Ivan Meštrović.
Miloševićev režim opkolio je bosanskohercegovačke gradove, napravio najgore konclogore i počeo ubijanje i pravljenje masovnih grobnica i ruševina po Bosni.
Je li se išta promijenilo u tretmanu Bošnjaka 50 godina? Jeste, 45 godina mira u Titovoj Jugoslaviji uspavalo je narod i pripremilo ga za nove naivnosti i nove zločine.
Nakon tog susreta s Miloševićem i njegove prijetnje, Izetbegović se vratio u Sarajevo. Pred jednim mojim prijateljem njegov sekretar kabineta potvrdio je da je to teško potreslo Izetbegovića i da je noćima šetao po stanu ne mogavši zaspati.
U javnosti je gotovo nepoznat još jedan sličan događaj.
Bližio se kraj zime 1992. godine.
Izetbegović se hitno sastao s dvanaest najuglednijih Bošnjaka. U maloj prostoriji stare zgrade DPO-a ljudi iz policijskog osiguranja sve su pretresli plašeći se da bi mogli biti prisluškivani. Razgovaralo se o naoružanju i odbrani.
Samo četiri sata nakon tog sastanka Aleksandar Vasiljević, šef Kontraobavještajne službe Druge armijske oblasti JNA, poziva Izetbegovića na hitan sastanak, rekavši da se razgovor mora obaviti samo u komandi. Dan-dva kasnije, preko stalne veze u Predsjedništvu, saznali smo detalje o tom susretu. Tek što je Izetbegović ušao u kabinet kod Vasiljevića, ovaj će, bez puno uvoda, uzeti kasetu manju od kutije cigara i staviti je u mali videoprojektor. I predsjednik je na TV ekranu mogao vidjeti i čuti uredno snimljene aktere sastanka održanog u staroj zgradi DPO-a. Mnogo će kasnije to potvrditi upravo Aleksandar Vasiljević u feljtonu objavljenom u beogradskom sedmičniku NIN. Dok opisuje taj trenutak razotkrivanja, vidi da Izetbegović ostaje savršeno miran. Mnogi se sjećaju kako je od agenata KOS-a snimljen general Martin Špegelj, s onom čuvenom rečenicom “pucajte im u stomak”, što je izazvalo ogromnu napetost unutar tadašnje države. Okrenuo se i rekao mu: “Nećete od mene napraviti Špegelja.” Izetbegović je ustao i krenuo. Vasiljević priznaje da je bio šokiran tom smirenošću.
Bila je to nova supermoderna “špijunska” tehnologija za to vrijeme. Minijaturna kamera nalazila se u bedžu na reveru nekog od dvanaest Izetbegovićevih saradnika.
Sutradan je hitno sazvana sjednica Parlamenta RBiH, na kojoj je Izetbegović izrekao onu čuvenu rečenicu, zbog koje ga i danas prozivaju: “Mirno spavajte, za rat je potrebno dvoje”.
Vasiljević, koji je znao za dogovore Miloševića i Tuđmana, zapisao je u tom feljtonu: “Tada sam bio siguran da će Milošević i Tuđman teško izaći nakraj s ovim čovjekom.”
Feljton Aleksandra Vasiljevića u NIN-u je, koliko znam, naprasno prekinut.
Šta je nakon tog izdajničkog snimka mogao misliti Izetbegović desetljećima prisluškivan i progonjen od UDB-e i KOS-a? Šta je mogao pomisliti kad ga je jedan od najbližih saradnika izdao? Koliko je još takvih i na kojim su pozicijama?
Usred rata, u septembru 1992. godine, pozvao me je s jednim razlogom i našao sam se u njegovom kabinetu u Predsjedništvu. Među svim temama, pitao sam ga koliko možemo vjerovati našim Bošnjacima oficirima u JNA-u koji su sad u Armiji RBiH. “Nemamo izbora”, rekao mi je. “Ako im sada nije jasno da nam žele uništiti narod, neće im nikad biti.”
“Šta ako bude izdaje?”
“Mi moramo imati te ljude uz sebe. Moramo rizikovati. Oni su školovani, vojno znanje je nauka. Oni će postaviti odbranu, oni će koliko sutra izvoditi i ofanzivne akcije. Siguran sam da će nam manje ljudi ginuti uz njihovo znanje.”
Tako je bilo, bivši oficiri JNA vodili su nas u pobjede i među njima rađali su se legendarni komandanti Armije Republike Bosne i Hercegovine. Godinama poslije, zastidio sam se ovog razgovora i svojih sumnji u mnoge časne i velike ljude.
LAŽ O EMBARGU
Zaboravljaju se ključni momenti rata protiv Bosne i Hercegovine, a to su genocid u Srebrenici i strašni zločini protiv čovječnosti presuđeni pred međunarodnim sudovima. I da je bosanska strana bila gotovo goloruka i osuđena na smrt, za razliku od današnjeg izdašnog naoružavanja Ukrajine.
To dovodi do još jedne velike laži o skidanju embarga na oružje za Armiju RBiH. Izvjesno udruženje Bošnjaka u Americi stalno iznosi laži o tome da je Izetbegović odbio američki prijedlog da se skine embargo. Istina je da je pritisnut od evropskih lidera, naročito od Britanaca, američki predsjednik Bill Clinton izbjegavao skinuti embargo na oružje Bosanskoj vladi, premda je Kongres SAD-a, nakon godina čekanja, zaprijetio da će donijeti obavezujuću rezoluciju o ukidanju embarga. U ključnom trenutku, u septembru 1994. godine, kada se Izetbegović na Generalnoj skupštini UN-a spremao izaći za govornicu i zahtijevati skidanje embarga, Clintonova administracija zatražila je od službenog Sarajeva da svoj zahtjev za skidanje embarga odgode za “samo” šest mjeseci. Clinton je to pravdao izbjegavanjem mogućeg sukoba unutar NATO-a. Očekivalo se da će u Vijeću sigurnosti prijedlog SAD-a odbiti Britanija, Francuska, Rusija i vjerovatno Kina, što bi bilo ponižavajuće za američku diplomatiju. Izetbegović nije imao izbora. Brendan Simms piše da je britanski predstavnik u Vijeću sigurnosti David Hannay potvrdio da je Bosanska vlada odustala od skidanja embarga jer su to od njih zatražile Sjedinjene Američke Države.
Nekoliko trenutaka prije nego što će Izetbegović izaći za govornicu UN-a, prišao mu je ministar vanjskih poslova Velike Britanije Douglas Hurd i rekao bez okolišanja: Evropljani ne mogu pristati na taj kompromis o odgađanju skidanja embargo na pola godine. Bila je to brutalnost u stilu Davida Owena: “Don’t dream dreams.” Izetbegović nije imao izbora nego izaći za govornicu UN-a i reći ono što je morao. Predložio je, jedino moguće rješenje, da se odmah prihvati ukidanje embarga s odgođenim djelovanjem od šest mjeseci. Simms piše: “Ta saznanja nisu spriječila britanske državnike i diplomate da godinama tvrde da Izetbegović nikad nije želio ukidanje embarga i da to nikada nije službeno zatražio.” Izjave tih službenih diplomatskih kleveta bit će do danas praćene serijom laži u ovdašnjim medijima od tradicionalnih bošnjačkih smutljivaca, koji nastavljaju tvrditi da je Izetbegović odbio da se skine embargo na oružje Armiji RBiH, što je vam pameti.
Konačno, kako bošnjački smutljivci mogu objasniti da je reagirao Kongres SAD-a 26. jula 1995. godine, nakon genocida u Srebrenici i velikom većinom izglasao odluku o ukidanju embarga na naoružanje Bosanskoj vladi, bez mogućnosti ulaganja veta od predsjednika Clintona. Bio je to najveći udar na autoritet jednog američkog predsjednika od 1973. godine i Akta o ratnim ovlastima izglasanog na kraju vijetnamskog rata, iz vremena afere s Richardom Nixonom.
Čak i kad im se predoče dokazi, smutljivci bošnjački i dalje nastavljaju s istim lažima. I naravno, među tom bošnjačkom ruljom da se vidjeti dobar broj onih koji će tu laž ponoviti kao da su oni bili svjedoci događaja.
TUŽBA PROTIV BRITANIJE
Jednako tako je bilo i s najavama Tužbe Bosne i Hercegovine protiv Britanije pred Međunarodnim sudom pravde. Na sastanku Konferencije o evropskoj sigurnosti i saradnji u Budimpešti 1993. godine predsjednik Izetbegović rekao je da su “Britanija i Francuska od samog početka preuzele ulogu zaštitnika Srbije”. Taj njegov govor razbjesnio je mnoge evropske političare.
Vlada RBiH tada je zaprijetila da će tužiti Britaniju pred Međunarodnim sudom pravde za sudjelovanje u genocidu. Upućeno je pismo Vijeću sigurnosti UN-a s tim namjerama. Tužba je, nažalost, bila osuđena na propast. Najprije zato što je Britanija članica vrha ovog suda. Pravilo o “geopolitičkom sastavu radnog stola” Svjetskog suda pravde postoji, uprkos činjenici da o tome ne govori nijedna odredba u samom njegovom statutu.
Redovno su u sastavu Suda više od polovine sudija koji su studirali pravne nauke u Britaniji. I vrlo su poslušni prema britanskim profesorima. Pokazao je to proces Bosne i Hercegovine protiv Srbije iz 2007. godine. Ključni čovjek odluke Međunarodnog suda pravde tada je bio advokat Srbije Ian Brownlie, Britanac, koji je bio profesor polovini tadašnjeg sastava ovog suda, te radni kolega predsjednice Suda Rosalyn Higgins.
Tužba nije imala smisla jer 1993. godine nije postojala ni presuda za genocid koji se odvijao pred očima svijeta u Agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Rat je još trajao, pa bilo kakva tužba ne bi bila prihvaćena. Odmah su se u britanskim medijima pojavili naslovi poput tvrdnje da “Bosanci ujedaju ruku koja ih hrani”. Istoga je časa Britanija zaprijetila blokadom humanitarne pomoći. U gradovima širom Bosne i Hercegovine trajala je tada teška glad, najgora od svih, pred zimu 1993/1994. Gradovima su tumarali izgladnjeli i nemoćni ljudi poput sjenki. Kad je vidio šta su prosječne porcije pomoći Bosancima, jedan je engleski lord rekao je: “Oni jedu kao moji pilići.” Šta je mogao predsjednik Izetbegović u tim užasnim okolnostima?
Primjerci s idiotskim poimanjem politike prigovarali su Izetbegoviću čak i to što pregovara po Ženevi s Miloševićem i Karadžićem, s Tuđmanom i Bobanom. S Palestincima se i ne pregovara, njih se samo ubija, a u njihovo ime pregovaraju Egipat, Jordan, Saudijska Arabija... Bošnjaci su tu svjetsku pravdu jedva preživjeli i tri i po godine bili pod prijetnjom nestanka u stalnim borbama.
“Niko s kim sam prošlog augusta (1992) razgovarao nije očekivao da će Bosanci toliko istrajati”, zapisao je 1993. godine Richard Holbrooke i objavio poslije u svojoj memoarskoj knjizi Završiti rat.
U isto vrijeme, publicist Brendan Simms pisao je o stanju u kojem Zapad čeka poraz Bosne i Bosanaca: “Sasvim jednostavno, Bosanci su se borili jer su dobro znali: Ako se ne bore, bit će istrijebljeni.” Istrijebljeni, dakle.
David Owen u memoarima Balkanska odiseja iznosi detalje iz ženevskih pregovora. On je zapazio da su Tuđman i Milošević u pregovorima uvijek zajedno, jedan uz drugog i uvijek preko puta Izetbegovića. I uvijek imaju jedinstven stav protiv Izetbegovića.
Kako izgledaju ti pregovori puni licemjerja, ubrzo se uvjerio Nijaz Duraković, tadašnji šef SDP-a i vođa bosanskohercegovačke opozicije, kada je s bosanskom delegacijom jednom prilikom otišao u Ženevu. Slušajući rasprave Miloševića i Tuđmana, zagalamio je: “Vi ovdje pregovarate o ljudskim glavama kao da su glavice kupusa.” Odmah je izbačen s konferencije, a sjećam se kad je, nakon tog događaja, preda mnom rekao: “Ne znam odakle više Aliji snaga i strpljenje da razgovara s onim lopužama.” Koliko znam, Nijaz nikada više nije želio otići na pregovore.
Premda ga nije volio, Owen se potiho čudio šta sve od ove dvojice podnosi stoički smireno “stari bosanski predsjednik”, kako ga je najčešće nazivao u svojim memoarima.
VARKA STAROG “LUKAVCA”
Jednom su prilikom Tuđman i Milošević zakasnili na sjednicu. Kad su se konačno pojavili, nisu htjeli ni da sjednu. Odmah su zatražili od Owena da Izetbegović mora pristati na njihov jedinstven prijedlog ili će napustiti Konferenciju o bivšoj Jugoslaviji. Nakon što su izdeklamirali prijedlog, Owen ih je zamolio da sjednu, ali oni su nastavili stajati. Onda se, iznenada, dogodilo čudo. Tihi i tvrdokorni Izetbegović je odmah pristao na njihov prijedlog. Iz bosanske delegacije primijetili su da su Tuđman i Milošević s tupim izrazima lica jedno vrijeme ukočeno stajali, a onda se počeli sašaptavati. Naglo su zatražili pauzu od pola sata.
Owen je ostao s Izetbegovićem i upitao ga šta se događa. Izetbegović je napravio podužu pauzu i promrsio nešto kao: “Sad će se vidjeti s kakvim osobama ja imam posla.” Milošević i Tuđman su javili kako će produžiti pauzu na dva, a pojavili su se nakon gotovo četiri sata. Bili su bijesni i opet optužili Izetbegovića da ih je želio prevariti. Owen ih je napomenuo da se radilo o njihovom prijedlogu. Milošević se okrenuo prema Owenu i rekao: “Ne znate vi kakav je ovo lukavac.”
Malo je poznato da je Owen bio jedan od ključnih tvoraca Republike srpske. Iz Ženeve je, zahvaljujući njemu, u Dayton donesena Republika srpska kao gotov proizvod s procentima 51/49.
Oni koji Izetbegoviću, a sad i njegovom sinu prigovaraju da se krio u sefu Narodne banke trebali bi pročitati brojna svjedočenja stranaca o njegovoj hrabrosti. Navodim samo zapise Larryja Hollingwortha, šefa Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice, kojeg je potpuno zbunila hladnokrvnost “starog” Izetbegovića nakon što je granata razorila zid u njegovom kabinetu u Predsjedništvu, gdje su razgovarali. Hollingworth se bacio na pod, a kad se ogromna prašina stišala, ugledao je pred sobom cipele i iznad njega Izetbegovića, na kojem je bila gomila prašine. Svuda okolo bile su rasute gomile cigli. Izetbegović je okretao glavu da Larryju ne bude nezgodno i pitao ga brižno: “Jeste li dobro?”
Nećemo spominjati Bošnjake, ali desetine stranaca koji su se uvjerili u njegovu hrabrost stavljali su to u njegovu snagu vjere.
Narodima koji su se u ovom svijetu zla nakon devedesetih borili za slobodu Armija Republike Bosne i Hercegovine bila je uzor. Nikome ni danas nije jasno kako se iz pepela i ruševina, od gotovo uništenog naroda, rodila najljepša borba za slobodu. Kad je ta armija hrabrih krenula u velike pobjede, zaustavio je dvolični svijet i politika evropskog licemjerja.
Ne možeš slagati o Armiji koja te je porazila i koja je zaustavljena u oslobađanju Bosne i Hercegovine, ali imaš druge načine da je poniziš. Uzmeš njenog vrhovnog komandanta i prišiješ mu notorne laži, ne bi li ga ponizio. Koji bi narod pristao na laži i vrhovnog komandanta svoje herojske armije pretvorio u kukavicu?
Zna se da se Izetbegović najbolje osjećao dok je bio među borcima Armije RBiH. Narod koji je desetkovan u genocidima u prošlih 150 godina, ubijan od svojih komšija u akcijama poput hajki na životinje, prvi put je pod njegovim vodstvom stao u svoju odbranu i stvorio moćnu Armiju RBiH sa 350 hiljada naoružanih vojnika.
Samo Bošnjaci međusobno ideološki ratuju i sebi prave nered, dodajući tome pohlepu i pogubnu borbu za vlast, umjesto da gledaju šta je interes Bosne i Hercegovine i njenog napretka.
Raskrinkavanje laži koje su udarale na rahmetli Aliju Izetbegovića zaslužuju prije neku obimnu knjigu nego li novinski tekst.
Vjerovatno niti jedan narod u svjetskoj historiji nije o svom predsjedniku izgovorio i napisao više laži, nego što su Bošnjaci o svom prvom predsjedniku Aliji Izetbegoviću.
