Fotografije: Stav, FENA, Arhiv Šefke Hodžića
Objavljena je knjiga Alija Izetbegović zvanično i nezvanično novinara i ratnog reportera sarajevskog Oslobođenja Šefke Hodžića. U njoj su tekstovi koje je Hodžić napisao “zvanično”, kao novinar na zadatku, ali i oni koji su nastali nezvanično, u brojnim razgovorima s predsjednikom Izetbegovićem. Hodžić je na sarajevskoj promociji knjige pojasnio da je to priča ratnog reportera Oslobođenja o predsjedniku države i vrhovnom komandantu o kojem je počeo pisati pred početak Agresije na Bosnu i Hercegovinu pa sve do njegove smrti i dženaze, s koje je posljednji put izvještavao o Izetbegoviću.
Knjiga Alija Izetbegović zvanično i nezvanično prati period od 1991. godine, a završava se smrću Alije Izetbegovića, odnosno godinu dana kasnije, kada je objavljena njegova knjiga Tajna zvana Bosna. Sadrži i fotografije, uglavnom nastale uz tekstove Šefke Hodžića objavljene u listu Oslobođenje.
Šefko Hodžić (1945) karijeru je počeo kao učitelj, a kao ratni reporter Oslobođenja je od 1992. do 1995. godine objavio nekoliko stotina izvještaja i reportaža s ratišta iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine. Snimio je i brojne ratne fotografije. Proglašen je ratnim reporterom za 1992. godinu, a 1996. dobio je Plaketu Armije RBiH, najviše armijsko priznanje za civile, te nagradu lista Oslobođenje – “30. august” za četverogodišnje izvještavanje s bh. ratišta. Do sada je objavio sedam knjiga.
Alija Izetbegović zvanično i nezvanično je knjiga uzbudljiva poput pravog akcijskog romana, čita se skoro u dahu i jasnim rukopisom rasvjetljava neke od najtežih trenutaka u historiji Bosne i Hercegovine u čijem je središtu bio Izetbegović. Hodžićeva knjiga, također, pokazuje kako se i u naizgled bezizlaznim situacijama, u vremenima očaja kada se dvoumio i lomimo pod teretom agresije, u danima masovnih zločina i mogućnosti fizičkog nestanka vlastitog naroda, Izetbegović zalagao za iste one ideale zbog kojih je desetak godina ranije robijao. Za slobodu govora, vjeroispovijesti, slobodu misli... Za slobodu i jednakost svakog građanina Bosne i Hercegovine u svakom smislu te riječi. Stav objavljuje samo neke od dijelova uzbudljive i za razumijevanje moderne historije Bosne i Hercegovine iznimno važne Hodžićeve knjige, jedne od onih koje se moraju pročitati.
Asim Dautbašić je Šefki Hodžiću u maju 1992. godine kazao kako su na Izetbegovića neposredno pred početak Agresije bila planirana dva atentata. “Jedan je pripremala JNA, a drugi SDS. Glavni organizator atentata bio je tvoj zemljak s Boračkog jezera”, kazao mu je Dautbašić, u to vrijeme visoki zvaničnik obavještajne službe. Također, detaljno je ispričana priča o Habibu Idrizoviću, dvojniku Alije Izetbegovića, inžinjeru koji je komandovao bataljonom Patriotske lige na Pofalićima. Tada se u tom sarajevskom naselju počelo pričati da svaki dan Alija dolazi na Pofaliće mada je to bio Idrizović, koji je kolima išao kući.
Hodžiću je kazao da je bio potpuno svjestan značaja uloge koju je prihvatio. “Ako ja budem sretnik da poginem umjesto predsjednika Izetbegovića, ostat će moja djeca, moja žena i moja familija. A ako pogine predsjednik Izetbegović, neće biti ni mene ni moje familije ni Bosne.”
U prvom dijelu knjige Hodžić donosi detaljne priče o mirovnim pregovorima u Ženevi, razmišljanju Izetbegovića o nekim armijskim oficirima za koje je sumnjao da spremaju državni udar, pripremama za brojne mirovne pregovore, mučnim detaljima agresorske ofanzive na Igman i Bjelašnicu. Hodžić 7. juna 1992. godine bilježi i detalje prvog pokušaja deblokade Sarajeva, konfuzije koja je vladala u vezi s tim ko komanduje deblokadom.
Vrhovna komanda imenovala je za komandante operacije Matu Šarliju i Velimira Marića, koji su provodili politiku HDZ-a i njihov plan zauzimanja teritorija sve do Ivan-sedla. Mirsad Ćatić Čuperak je tu naredbu na Igmanu odmah poderao, a nakon toga je Štab TO RBiH za komandanta operacije postavio Mustafu Polutka. U javnosti je stvarana iluzija da su na Igmanu jake snage, a ustvari tog juna 1992. godine na olimpijskoj je planini bilo svega sedam jedinica s ukupno 320 boraca.
Zanimljiv je i Hodžićev uvod u priču o veleizdajniku Fikretu Abdiću. Riječ je o sastanku tadašnjeg komandanta snaga UNPROFOR-a Phillipa Morillona s ratnim zločincem Ratkom Mladićem 25. juna 1993. godine na Palama, gdje je otišao da mu “otvori srce”. Morillon informiše Mladića o situaciji u Sarajevu i kaže da je “vrlo konfuzna”, da postoji opozicija Izetbegoviću i Ganiću i da ne zna tačan ishod, ali da vidi dvije opcije.
Prema Morillonu, najlošija bi bila prva opcija, a to je “ekstremna opcija Alije Izetbegovića”, ali da je njegova moć ograničena na Sarajevo. Morillon nastavlja Mladiću: “Abdić se odrekao politike Alije Izetbegovića, a i u Tuzli raste opozicija protiv njega.” Dodaje da je druga bolja opcija od “ekstremne Izetbegovićeve”, a to je “umjerena struja oko Fikreta Abdića, koji ima dobar imidž u Sarajevu”. Francuski general kaže kako će predložiti Abdiću da se sastane s Mladićem. “Abdić nešto može onda da počne što bi imalo utjecaja i u zemlji i van. On je spreman da nešto sprovede s vama u Cazinskoj krajini.”
Četiri mjeseca prije nego što je Abdić zvanično odlučio da formira takozvanu autonomiju Morillon zna da je “krajiški Babo” spreman da s agresorskom stranom “nešto sprovede u Cazinskoj krajini”. Hodžić kasnije podsjeća na dramatične detalje iz septembra 1993. godine, kada je samoproglašena takozvana AP Zapadna Bosna. Tada su Abdićevi autonomaši 29. septembra zauzeli komande 521. i 527. brigade i zarobili nekoliko starješina. Abdić je pozvao u borbu protiv Petog korpusa. Alija Izetbegović je drugog oktobra ocijenio osnivanje autonomije kao “pokušaj da nas se vrati 50 godina unazad, da se razbijemo u neka plemena”.
Istog dana u Cazinu je održan veliki miting podrške Bosni i Hercegovini i Petom korpusu, nakon kojeg je masa krenula prema Velikoj Kladuši. Međutim, zaustavljeni su pucnjevima na barikadama u Skokovima. U Bihać je desetog oktobra stigla delegacija legalnih vlasti Bosne i Hercegovine u kojoj su bili komandant Armije Rasim Delić, ministar MUP-a Bakir Alispahić, rahmetli Irfan Ljubijankić i Mustafa Cerić. U isto vrijeme Abdić sklapa “mir” s Karadžićem i Bobanom. Prvo je u Zagrebu 21. oktobra 1993. godine uz prisustvo Franje Tuđmana s Matom Bobanom potpisao izjavu o uspostavljanju trajnog mira, a narednog dana je otputovao u Beograd i u rezidenciji Slobodana Miloševića potpisao s Karadžićem Deklaraciju o uspostavljanju trajnog mira.
Hodžić opsežno piše o svemu što je prethodilo i slijedilo brojnim mirovnim pregovorima viđenim uglavnom uz nakanu da se Izetbegovića prisili na uzmak i etničku podjelu zemlje na tri savezne državice koja bi tako bila osuđena na nestanak. Zanimljiva je, tako, sjednica Predsjedništva Bosne i Hercegovine od 15. decembra 1993. godine, pred nastavak pregovora u Ženevi.
Tada Izetbegović članovima Predsjedništva kaže: “Pravo da vam kažem, čudim se da se održavamo. Iznenađen sam da Teočak nije pao. Divim se i smatram to nekim malim čudom. Bio sam gore. Redovna je stvar: 'Predsjedniče, nemamo hrane.' 'Predsjedniče, nemamo metaka.' U takvoj situaciji da li vi možete da igrate i kažete: 'Mi to ne damo'? Pa da možda kroz godinu-dvije dana, negdje u nekom Tunisu, izbjeglička vlada, narod prognan na sve strane i da se onda sjećate: Pa dobro, onda sam mogao da dobijem 33 posto teritorije i to dobre teritorije pa da tu narod vratim, pa da to tamo zbog neka tri grada, izgubio sam ostalih 17 gradova. Ja vam govorim neke svoje dileme, da sačuvamo narod sada.”
Nakon toga mu Mirko Pejanović kaže da je za “muslimanski narod najpotrebnija državotvornost, državotvorni subjektivitet”. Pregovori u Ženevi nastavljeni su 21. decembra 1993. godine i propali su pa se bh. delegacija u Sarajevo vratila tri dana kasnije. Brzo će se saznati kako je Bill Clinton dva puta prevario bh. delegaciju obećavajući vojnu intervenciju.
Šefko Hodžić je u maju 1994. godine uspio ući u opsjednuto Goražde, i to helikopterom, uz asistenciju snaga UNPROFOR-a i pod imenom Nedžada Brankovića. Iznenada je postao dio delegacije u sastavu Amor Mašović i Omer Stambolić. Komandant UN snaga Michael Rose ispratio ih je sa stadiona Koševo, a njegov vozač je, “sasvim slučajno”, dva puta vozilom prešao preko torbe u kojoj je bio satelitski telefon koji su ponijeli za Goražde. Iako je naumio, ipak ga nije uspio uništiti. Morali su stati na Sokocu kako bi ih pretresle srpske snage. Novac i dokumenta koji su nosili za Goražde su opljačkani.
U Goraždu su ih dočekali Rijad Raščić, Esad Ohranović i Ismet Briga, a na sastanku su im se kasnije pridružili muftija Hamed Efendić, Dževad Begović, Alija Begović, Ferid Buljubašić, Himzo Selimović te novinari Fahrudin Bečić i Enes Mušović. Kasnije je Hodžić pri obilasku grada sreo Ahmeda Sejdića i Zaima Imamovića. Buljubašić im je kasnije uvečer ispričao kako je u ofanzivu na Goražde išlo 60 hiljada vojnika s 80 tenkova i 36 praga, a da je grad odbranilo 300 boraca. Hodžić je napravio seriju intervjua i reportaža koje je po povratku u Sarajevo objavljivao tako da izgleda da ih šalje iz tog grada, da se ne sazna da je bio u helikopteru pod tuđim imenom.
Hodžić svjedoči u januaru i u februaru 1995. godine i raspravi između članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine o tome kako je vjera “zavadila” članove Predsjedništva.
Naime, pet članova Predsjedništva, Nijaz Duraković, Tatjana Ljuić-Mijatović, Ivo Komšić, Stjepan Kljuić i Mirko Pejanović, izdali su saopćenje u kojem se ograđuju od uvođenja religije u Armiju. Između ostalog, naglašavaju kako, “ukoliko želimo Bosnu i Hercegovinu izgraditi kao multikulturalno društvo i kao multinacionalnu građansku državu, moramo sačuvati i takav karakter naše vojske”, koja će “samo takva” biti u stanju da spriječi sve buduće genocide i agresije te zaštititi bošnjački narod kako i druge narode i državljane Bosne i Hercegovine.
Hodžić zaključuje kako je to atak na Izetbegovića i Ejupa Ganića, koji dan kasnije odgovaraju svojim kolegama, tvrdeći kako je religija privatna stvar i da svako slobodno može da je ispoljava. Pišu da njihova izjava počiva na zamjeni teza, ne radi se o ideologizaciji i instrumentalizaciji nego o manifestovanju vjere, a manifestovanje vjere bit će slobodno svugdje pa i u vojsci.
“Jedinice”, pišu dalje oni, “na koje potpisnici ciljaju odbranile su, ponekad uz ogromne žrtve i lišavanja, mnoga sela i gradove, spasili narod od genocida. A nigdje nisu izvršile genocid. Uostalom, njihov uzvik da je samo Bog velik izvor je njihove hrabrosti i snaga da se suoče sa opasnostima kakve ova duga i teška borba nosi. Ne znamo zašto bi ove i slične poruke mogle nekome smetati ako su ciljevi borbe jasni i nesporni. Podsjećamo da je jedan od ciljeva agresora upravo bilo uništenje vjere kao osnove identiteta i duhovnog oslonca bošnjačkog naroda koji se našao na meti.”
O slobodi, bilježi Hodžić, predsjednik Izetbegović govorio je i prvog marta 1995. godine na Svečanoj akademiji u sarajevskom Domu policije. “Mi smo se našli na istorijskom raskršću: pognuti glavu i ostati u krnjoj Jugoslaviji, tačnije, u velikoj Srbiji ili ispraviti se i krenuti u pravcu slobode, sa svim rizicima koje je takav izbor nosio. Odlučili smo se za ovo drugo. Kažem odlučili iako nisam siguran da je to prava riječ. Izbora, ustvari, nije ni bilo. Sve je bilo odlučeno karakterom ovog naroda, sve je teklo neumitno, kao u nekoj antičkoj drami. Svoju slobodu mi nismo mogli upotrijebiti na drugi način. Slobodni ljudi su, ustvari, robovi slobode”, kazao je, dodajući: “Naš cilj je Bosna slobodnih ljudi, Bosna u kojoj će se poštovati čovjek i njegova prava... Konceptu jednonacionalnih, jednovjerskih, jednostranačkih paradržava, to kažem u množini, mi suprotstavljamo naš koncept slobodne i demokratske Bosne. Mržnji i netrpeljivosti mi suprotstavljamo demokratiju i toleranciju. Kad to geslo ispišemo na svim našim zastavama, onda treba da tome postojano težimo, korigujući svakodnevno svoj put i neumorno ispravljajući svakodnevne nepravde... Ne činimo to zbog njih, njima ništa ne dugujemo. Činimo to zbog sebe. Braneći ovaj princip, koji civilizaciju čini mogućom, mi ćemo biti svaki dan sve jači i spasit ćemo i sačuvat ćemo Bosnu.”
Hodžić donosi i zanimljiv isječak iz razgovora s Ismetom Kasumagićem o Aliji Izetbegoviću. Pitao ga je da li Izetbegović zna istinu o mnogim stvarima te što mu i on neke stvari ne kaže. “Ma on zna da ja ne lažem”, odgovorio mu ja Kasumagić. “Ali on je nepovjerljiv. On hoće da zna, kao u onom lancu hadisa, ko je meni rekao, a ko je rekao ovom što je meni rekao i tako redom. Među tih pet-šest 'kazivača', ako se nađe jedan lažac, on ne vjeruje. A sad i nema vremena da provjerava.”
Dobar dio knjige Šefko Hodžić posvetio je svojim razgovorima s Izetbegovićem i istraživanjima laži da je Srebrenica “prodata” i da je dogovorena njena zamjena za Vogošću. U jednom od intervjua Izetbegović mu je kazao da je ratni zločinac Radovan Karadžić predlagao razmjenu Srebrenice i Žepe za Vogošću i Ilijaš. “Istina je, ali radilo se samo o Srebrenici. Karadžić je u Ženevi ponudio razmjenu Srebrenice za Vogošću. Ja sam o tome razgovarao sa predstavnicima Srebrenice na prvom Bošnjačkom saboru u Sarajevu, oni su to odbili i ja sam prihvatio njihov stav.”
Također, podsjeća i da je Izetbegovića pitao da li je od Nasera Orića traženo da se vrati u Srebrenicu, na što mu je Izetbegović odgovorio: “Mislim da sam sa Naserom Orićem razgovarao u dva maha. Prvi put prije napada, a drugi put u toku napada na grad. Oba puta je to bilo u Kaknju, u kasarni 'Crnih labudova'. Prvi put sam tražio da se vrati u grad. Pješke nije mogao, a običnim helikopterom, nakon pada letjelice u maju 1995. godine, bilo je krajnje rizično. Kad sam ga drugi put nazvao, napad na Srebrenicu je bio u toku. Zatražio sam da u Tuzli sakupi nešto dobrovoljaca i pođe u susret zbjegu civila koji se kretao prema Tuzli. On je to učinio, ali nije dugo izdržao. Ipak, zahvaljujući ovoj akciji, jedan dio civila je spašen.”
U tim julskim danima 1995. godine, nakon napada na Žepu, dogodila se jedna potpuno nevjerovatna stvar. Nakon pada Žepe i otmice Avde Palića, Rasim Delić je imenovao Ramu Čardakovića za komandanta preostalih snaga koje su branile tu enklavu. Izetbegović je pristao na razmjenu svih Žepljaka za sve zarobljene Srbe kako bi ih se spasilo sigurne smrti, no srpska je strana odugovlačila. Tada Žepljaci odlučuju da se u grupama pokušaju probiti iz enklave. Neki su odlučili da se probaju dokopati Srbije. Nakon što je saznao za to, Izetbegović i Hasan Muratović traže od Carla Bildta da ode pregovarati sa Slobodanom Miloševićem o spašavanju boraca koji se uspiju dokopati Srbije. Bildt je bio u nevjerici i šoku, ali je pristao i otišao pregovarati s Miloševićem, koji je na to pristao. Epilog je bio spas za oko 1.600 ljudi koji su iz te zemlje transferirani dalje, neki čak i na Island. U Srbiji su umrla tri borca Armije BiH iz Žepe.
Također, u isto doba Hodžić svjedoči užasnim pritiscima Richarda Holbrookea, koji priprema mirovnu konferenciju u Daytonu, na Izetbegovića da prihvati naziv entiteta Republika srpska. Izetbegović je jednostavno doveden pred svršen čin, bilo je ili-ili jer je Milošević samo pod tim uslovom pristajao na mir. Sve se dešava u Ankari, u pola jedan ujutro, petog septembra 1995. godine. Holbrooke je kazao kako ne vjeruje da ime Republika srpska, ma kako strašno bilo, “znači mnogo sve dok dobijate sve drugo – međunarodno priznanje, definisanje granica, prihvatanje vašeg legalnog statusa”, kazao je Holbrooke i potcrtao: “Ne možemo izostaviti Republiku srpsku iz nacrta, žao mi je, ali ne možemo toliko učiniti.”
Nije prošlo dugo a pred Izetbegovića je opet postavljen ultimatum. U septembru 1995. godine vođene su žestoke borbe na Zapadu Bosne i bilo je puno razgovora o tome može li Armija RBiH zauzeti Banju Luku. Neki strani vojni eksperti tvrdili su da je to samo pitanje vremena, a Rasim Delić je svojim potčinjenima kazao da Amerikanci daju četiri sedmice za oslobodilačke operacije prije nego što počnu mirovni pregovori te da imaju zeleno svjetlo da oslobode sve što mogu, pa čak i Banju Luku. U stvarnosti, bilo je jasno da je taj cilj skoro pa nemoguće ostvariti.
Drugog oktobra 1995. godine u Sarajevo je stigla američka delegacija da definitivno ubijedi predsjednika Izetbegovića na prekid vatre. Amerikanci su imali jak adut u džepu. Armija RBiH u Krajini se povlačila s nekih položaja, a Ključ se nalazio pred padom. Izetbegović tog dana šalje depešu generalu Deliću u Krajini. “Danas dolaze Amerikanci. Predlagaće prekid vatre. Vas dvojica (Delić i Dudaković) razmotrite vojnu situaciju tamo i javite mi vaše mišljenje, prihvatiti ili odbiti.”
Delić je odgovorio nakon pola sata. “Ako je riječ o ovom terenu, imamo problema, ali zbog zamora ljudstva, a ne zbog neke snage četnika. Regulisali smo dovođenje druge jedinice i ovdje će sve biti vrlo brzo u redu. Prema tome, zbog stanja u zoni odgovornosti Petog korpusa, ne treba prihvatiti ponudu za prekid vatre. Ako je prekid vatre uslovljen ukupnim političkim stanjem i dalje insistirajte na potpunoj deblokadi Sarajeva, potom za Goražde i demilitarizovanom Banjom Lukom.”
General Dudaković je u zoru 11. oktobra 1995. godine Generalštabu Armije BiH poslao vanredni izvještaj o oslobađanju Sanskog Mosta. “Naš cilj je Banja Luka. Međutim, biće kako Predsjedništvo odluči”, piše komandant Petog korpusa. Karadžićevi Srbi 11. oktobra 1995. godine ispunili su sve uslove primirja. Tog dana u pet popodne predsjednik Izetbegović je poslao kratku historijsku poruku generalu Deliću u kojoj traži od njega da naredi prekid vatre.
Delić tog dana u Kaknju izdaje naređenje za prekid vatre. Ipak, kako piše Hodžić, rat nije stao 12. oktobra jer je Warren Christopher odobrio Izetbegoviću još dva dana kako bi Armija BiH oslobodila Prijedor i Omarsku. Ali za dva dana Armija nije napravila gotovo nikakve pomake. Čak je i izgubila neke položaje. Ovako je kasnije Izetbegović pričao Hodžiću: “Meni je došao američki ambasador i rekao: 'Prekidajte operaciju ili ćemo vas bombardovati.' I ja sam odmah pozvao Delića i kažem mu: 'Trči, obustavljaj borbe.'”
U Krajinu je 13. oktobra 1995. godine upućen general Vahid Karavelić da lično prenese generalima Dudakoviću i Alagiću da prekinu ratna dejstva. Karavelić je 14. oktobra 1995. godine dva ljuta Krajišnika pronašao u Sanskom Mostu i prenio im Izetbegovićevu poruku. Hodžić je bio tamo, u hotelu, i snimio je taj historijski događaj.
Posljednji dio knjige posvećen je poslijeratnom periodu, implementaciji Dejtonskog sporazuma, prvim utakmicama, reintegraciji, obnovi zemlje... Nažalost, tu su i izvještaji o bolesti Alije Izetbegovića, njegovom srcu koje je počelo otkazivati. Hodžić revnosno prati Izetbegovićevo zdravstveno stanje, izvještaje iz bolnice, pitao je one koji su ga obilazili kako je. Zabilježio je da je Izetbegović jednom od njih kazao da se “osjeća dobro iako u novinama piše da je loše” te da je u bolnici vodio važne razgovore s Paddyjem Ashdownom o reformi Oružanih snaga.
Hodžić nije bio u Sarajevu kada je javljeno da je preminuo Alija Izetbegović. Preselio je u 78. godini života, a Hodžić u svom dnevniku 19. oktobra 2003. godine piše da je čuo da se Alija prije smrti umivao. “Dakle, srce je toliko oslabilo da je jednostavno stalo.” Hodžićev posljednji zadatak u čijem je središtu bio Izetbegović ujedno je bio i njegov oproštaj od predsjednika. Poslan je da napiše izvještaj s ukopa na Kovačima. Bio je jedan od samo stotinjak ljudi kojima je bilo dozvoljeno da uđu u šehitluk. Sjećajući se tog dana, Hodžić piše da je kiša neprekidno padala i da je usred kiše na Kovačima pogledao imena predsjednikovih prvih komšija-šehida. Uglavnom su to mladi ljudi koji su poginuli 1992. ili 1993. godine. “Od danas pa zauvijek najbliže komšije će mu biti šehidi Senad Fazlić, Sejfudin Husić, Nedžad Džindo, Bećir Dautović, Kemal Muslić, Almir Vilogorac... i svi šehidi mezaristana Kovači...”
Hodžić je, između ostalog, zapisao i ovo: “Tada se čulo komešanje i zaorili su se tekbiri. Pogledao sam niz Kovače i vidio kako Predsjednikov tabut unose u mezar. Tabut su nosili polahko, ponegdje zastajući. I ja sam im otišao u susret da napravim nekoliko snimaka. Naprijed je išao Bakir Izetbegović... Predsjednikov tabut se ljuljao i plašio sam se da ne padne. Čim su tabut unijeli u Zdenac, odmah su ga stavili kraj mezarja. Tabut je bio i dalje pokriven državnom zastavom... Dok su spuštali predsjednika u mezar, odjekivali su tekbiri i plotuni. Bakir je ostao sam u mezaru i slagao daske iznad tabuta svog oca. Šta li je tad mislio, dok su u mezaru ostali samo njih dvojica? Posljednji put! A kiša je neprekidno padala...”
Sutradan, 23. oktobra 2003. godine, u Oslobođenju je objavljen tekst pod naslovom Izetbegovićev mezar-zvijezda u polumjesecu. Hodžić je svoju priču sa dženaze završio ovako: “Želja predsjednika Izetbegovića je ispunjena: ukopan je među svojim saborcima. Sve se veoma brzo završilo. Vrhovni komandant ostao je među svojim saborcima, Mezarje Kovači se praznilo, a kiša je i dalje padala. Nekoliko buketa cvijeća stavljeno je na vlažni Izetbegovićev mezar. Okolo je bilo puno vlažne, ugazane crvene zemlje. Možda nam buduće generacije neće vjerovati da je ukop Alije Izetbegovića u Zdencu bio ovako jednostavan, brz i da smo svi bili pokisli na kiši.”
