Aleksandar Olenik rođen je 1973. godine u Kikindi. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu. Živi i radi u Beogradu, gdje se od 2000. godine bavi advokaturom, s razvijenom praksom iz oblasti sudske zaštite ljudskih prava manjinskih grupa i krivičnog prava.

Početak njegovog rada na političkoj sceni Srbije vezan je za rad u Izvršnom odboru Pokreta slobodnih građana. Godine 2019. izabran je za prvog predsjednika Građanskog demokratskog foruma. Trenutno nije član nijedne političke stranke, a u Skupštinu Srbije je ušao s liste “Zajedno za Vojvodinu – Vojvođani”. Dolazi iz redova nacionalnih manjina, odnosno iz rusinske zajednice i u svojim istupima često naglašava da predstavlja autentičnu proevropsku politiku Vojvodine.

S narodnim poslanikom Aleksandrom Olenikom razgovaramo o političkom stanju u Srbiji i regiji, pregovorima Srbije i Kosova, o ruskom utjecaju i jačanju regionalne građanske politike.

STAV: Protekle sedmice su u Srbiji, a posebno u Narodnoj skupštini, bile izuzetno burne. Može li Vučićev režim preživjeti priznanje nezavisnosti Kosova, odnosno potpisivanje sporazuma?

OLENIK: Vučićev režim, odnosno vlast, prvi je put od zadnjih izbora u neznatnom padu, što je postalo vidljivo u većim gradovima. U Beogradu je to već trend. Što se tiče potpisivanja sveobuhvatnog sporazuma s Kosovom, koji očekujemo ove godine, siguran sam da Vučić ima političke snage da ga potpiše i da ostane na vlasti nakon toga, ali će ta vlast biti znatno umanjena u odnosu na sadašnje stanje. Inače, Vučić za deset godina apsolutne vlasti bez ikakve kontrole ili ozbiljne opozicione konkurencije ništa nije uradio jer mu je jedini cilj da ostane na vlasti. Ako stvarno dođe do potpisivanja sporazuma, to bi bila jedina dobra i normalna stvar koju će uraditi u toku svoje višegodišnje apsolutne vladavine. Možemo reći da je njegov potpis na takav sporazum jedan oblik Božije pravde jer su Radikalna stranka, režim u 90-tim i on lično u njemu značajno doprinijeli da problem Kosova bude znatno veći i da broj žrtava rata i bombardovanja NATO bude znatno viši.

STAV: Srbija je zadnjih godina znatno nazadovala po većini demokratskih parametara, a posebno kada su u pitanja građanske i medijske slobode. U tom kontekstu, podnijeli ste više od 500 amandmana na zakone o sudijama i tužiocima. Kako zaustaviti eroziju demokratije u Srbiji?

OLENIK: Ne možemo promijeniti nijedan sistem, ni pravosudni, ni medijski, ni društveni, ako prvo ne promijenimo politiku jer samo promjena politike dovodi do promjene sistema. Obrnuto ne može. To znači: ako imamo dominantnu nacionalističku ili radikalnu politiku, onda imamo sistem jedinstva vlasti, što znači da suštinski nemamo klasičnu podjelu na tri nivoa vlasti, nemamo kontrole, slobodne medije, sudstvo, jer je to sve imanentno sistemu jedinstva vlasti koji se koncentriše u jednom čovjeku, čak ne u predsjedniku Republike nego u predsjedniku stranke. To je ono što mi živimo zadnjih deset godina bez obzira na to šta piše u Ustavu. Tek kada nacionalistička politika bude poražena i ne bude dominantna, a vratimo evropsku ili vojvođansku politiku na velika vrata, onda tek možemo da govorimo o napredovanjima u medijskim slobodama, pravosuđu, jer je za tu vrstu vlasti svojstvena podjela na tri grane vlasti i da svaka od tih grana garantuje slobodu druge ili je istovremeno ograničava i kontroliše. Ono što se uglavnom ne spominje jeste da prava i slobode ne padaju s neba. Sudije i tužioci moraju se izboriti za svoju vlast i nezavisnost. Kada se izbore za vlast, onda se moraju boriti da je sačuvaju. Mi iz evropske opozicije sigurno ćemo im pomoći u tome. Također, cijela advokatura Srbije je spremna da pomogne tužilaštvu, sudovima i sudijama da se izbore da stvarno budu vlast, a ne državni službenici, ali i oni moraju promijeniti svoje ponašanje. Zato smo napisali 500 amandmana jer se prosto mora objasniti građanima kakva je priroda vlasti, šta hoće da urade ovim izmjenama, a televizijski prijenosi iz Skupštine su trenutno jedini medijski prostor za nas da možemo na pristojan načini doći do većine građana u Srbiji na nacionalnim frekvencijama.

STAV: U protekle tri decenije smo navikli da je djelovanje Zapada na našem dijelu Balkana politički, društveno i ekonomski uglavnom pozitivno. Međutim, negativni procesi u regije zadnjih godina pokazuju da je Zapad izgubio kompas. Šta hoće i koga podržava Zapad na Balkanu? Zašto su blagi prema Vučiću i zašto toleriraju jačanje klerošovinizma i suštinskog nacionalsocijalizma u Srbiji i njegovo širenje u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini?

OLENIK: Postoji određena konfuzija i nesnalaženje međunarodne zajednice, i to je najvidljivije u Crnoj Gori podržavanjem litijaša, Crkve i najkonzervativnijih srpskih nacionalista koji su doveli Crnu Goru skoro do kolapsa. Ništa nije bolje u Srbiji, a to se prelijeva na Crnu Goru jer ono što se desilo jeste proizvod zvanične politike Beograda. Kao i sve sile, tako i Zapad gleda svoj interes. Njima je interes broj 1 da se riješi pitanje Kosova kako ne bi došlo do sukoba na Balkanu koji bi odvukao pažnju s Ukrajine. Također im je u cilju da ne dođe do sukoba u BiH iz istog razloga. Postavlja se pitanje koja je prava mjera žrtvovanja pomoći demokratskim procesima i političkim opcijama u Srbiji i Crnoj Gori zarad brzog rješavanja kosovskog pitanja ili sprečavanja dubljeg sukoba u BiH, odnosno kako naći pravu mjeru. Mislim da je međunarodna zajednica shvatila da je daljnja podrška Vučiću, a bez ostvarivanja konkretnih rezultata po pitanju Kosova, problematična i da su postavljeni jasni rokovi da se ostvari cilj međunarodne zajednice, a to je sprečavanje sukoba na Balkanu ostvariti u potpunosti. Sad imamo dva kolosijeka po ovom pitanju. Prvi su Njemačka i EU, koji su prilično jasno i direktno okrenuli leđa Vučiću bez obzira na njegova obećanja i traženje dodatnog vremena. Drugu liniju djelovanja vrši Amerika, koja još uvijek ima neku vrstu vremenskog razumijevanja da se s Kosovom završi posao, ali i to je pri kraju. Zbog toga je vidljivo ubrzanje rješenja problema Kosova jer Vučić ne može sebi dopustiti gubitak podrške EU i Njemačke, niti Amerike, jer onda ostaje na vjetrometini, a on sigurno ima iskustva da bez podrške i jednih ili drugih ne može da vlada, zato sam umjereni optimista po pitanju potpisivanja sporazuma. Tog trenutka gledanja kroz prste Vučiću, mlak odnos prema nacionalizmu, klerikalizmu i nekoj vrsti povratka u srednji vijek trebali bi da budu završeni.

STAV: Izgledno je da Zapad lojalnost regionalnih sila, prije svega Bugarske i Srbije, ostvaruje preko leđa manjih i slabijih susjeda. Hoće li BiH, Crna Gora i Kosovo platiti najveću cijenu za realizaciju glavnog cilja Zapada da Srbija okrene leđa Rusiji?

OLENIK: Crna Gora i djelomično BiH plaćaju najveću cijenu prešutne podrške Vučiću zbog Kosova, ali mislim da je maksimum te loše politike u Crnoj Gori viđen i da se sad ispravljaju greške. Postalo je jasno i vidljivo da beskonačno žmurenje na Vučićeve akcije u regionu, a sve zbog Kosova, mnogo skupo i da ima više negativnih nego pozitivnih efekata u odnosu na interese Zapada. Sad je Vučić stjeran da završi s Kosovom i istovremeno da ni na koji način ne širi nestabilnost kao što je radio u Crnoj Gori. Prvi test navedene teze će biti predsjednički izbori u Crnoj Gori i pravo ubrzanje pregovora za potpisivanje sveobuhvatnog sporazuma s Kosovom. Suštinski, Vučić je rekao da je on lično prihvatio prijedlog platforme EU i Amerike za rješavanje problema s Kosovom, a onda je Skupština Srbije sa 154 glasa podržala taj dogovor, iako se formalno o tome nije raspravljalo jer nije bio na dnevnom redu. Mislim da politika Zapada, prije svega Amerike, nije da Srbija okrene leđa Rusiji nego da se spriječi maligni utjecaj Rusije na Balkanu, a pogotovo u Srbiji. Sprečavanje tog utjecaja samom po sebi otvara vrata daljnjeg napretka Srbije prema Zapadu. Nije toliko u pitanju pritisak na Srbiju nego djelovanje na ruske agente, medije i ono što Rusija radi u regiji. Smatram da je to ispravan model jer se na taj način pomaže bilo kojoj vlasti u Srbiji da se lakše izvuče iz čeličnog zagrljaja Rusije i da se okrenemo Zapadu.

STAV: Može li Balkan biti stabilan bez ravnopravnog političkog učešća Bošnjaka, Crnogoraca i Albanaca sa Srbima i Hrvatima, odnosno bez ostvarenja punog suvereniteta država nastalih raspadom Jugoslavije kroz članstvo u NATO i EU?

OLENIK: Nema stabilnosti bez članstva u NATO i EU svih država koje su nastale raspadom Jugoslavije jer samo tako neće biti nacionalnih problema. EU ima najbolji sistem zaštite prava nacionalnih manjina unutar svojih članica tako da će ti isti standardi biti i kod nas pa će srpske manjine u susjednim državama, kao i albanska, hrvatska i druge u Srbiji, imati isti stepen zaštite kako je to u EU uređeno na jedan najveći i najkvalitetniji način. U tom cilju se ulaže puno novca i samim tim se na najbolji način preveniraju budući konflikti jer su uglavnom manjine korištene za otvaranje sukoba, i to je najčešće činila Srbija. Takvim kulturno-ekonomskim povezivanjem u EU bukvalno nestaju razlozi i mogućnosti zloupotrebe manjina. Članstvo u NATO samo po sebi čini nemogućim sukob između dvije članice. Naš politički problem ovdje je nedvosmislen i jasan. Srbija treba prvo ući u NATO pa onda u EU, kako su to već uradile Sjeverna Makedonija i Crna Gora. To je realnije i istovremeno efikasnije.

STAV: Kako uspostaviti široki regionalni građanski front koji bi objedinio demokratske kapacitete preostalih multietničkih sredina kao što su Vojvodina, Sandžak, BiH, Crna Gora, Sjeverna Makedonija?

OLENIK: Ideja o regionalnom djelovanju je nešto na čemu radim pola godine s fokusom na sprečavanje ruskog malignog, prije svega propagandnog, utjecaja jer oni ne djeluju parcijalno u državama regije nego istovremeno na isti način. Zbog toga odgovor ne smije biti parcijalan nego regionalan. U toku je osnivanje jedne regionalne organizacije koja će okupiti istaknute pojedince, političare liberalne, demokratske i proevropske orijentacije koji su se već dokazali na tom polju s ciljem regionalnog djelovanja na sprečavanju ruskog utjecaja i propagande s jedne strane, a s druge strane s ciljem objedinjavanja demokratsko-građanskih frontova na Balkanu.

STAV: Zadnjih dana mediji u Srbiji sve otvorenije pišu o vanrednim izborima i navode čak i septembar. Kakav redoslijed događanja možemo očekivati, hoće li se prvo završiti pitanje Kosova ili vanredni izbori?

OLENIK: Izbori krajem godine ili početkom sljedeće se spominju već neko vrijeme. Suštinsko pitanje je da li Vučić namjerava da ovakvim medijskim istupima dalje mobiliše svoje političke snage i upozori koalicione partnere ili je u pitanju stvarna priprema za izbore. Sljedeće pitanje je da li ti izbori idu poslije ili prije potpisivanja neke vrste sporazuma s Kosovom ili će izbori ići prije u cilju odlaganja potpisivanja sporazuma i dogovora za Kosova. Moja procjena je da je izglednija prva opcija zato što je, po našim informacijama, i Vučiću i Kurtiju rečeno da bi se raspisivanje bilo kakvih izbora prije potpisa shvatilo kao odbijanje evropsko-američkog plana. Zbog toga smatram da postoji malo više opcija da bi i nakon sporazuma tokom ove godine moglo da dođe do izbora. Ako se pak desi ova druga opcija da se raspišu izbori prije potpisivanja sporazuma s Kosovom, onda je to negativni odgovor i odbijanje sporazuma i tada bismo ušli u jednu turbulentnu fazu, gdje bi vjerovatno došlo do jedne vrste izolacije Srbije. U ovom trenutku su to sve naravno špekulacije jer kod nas je manje-više izborna utakmica svaki dan i Vučić svoju stranku drži spremnom za izbore u svakom trenutku. Još je rano za neke ozbiljnije zaključke.