Eskalacija u Izraelu mogla bi izazvati lančanu reakciju. Palestinci u takvom ratu nemaju nikakve šanse, jer ne mogu uništiti Izrael niti mu nanijeti značajan vojni poraz, ali Izrael također nema za šta da se bori. Palestina je tehnički izraelska teritorija koju ne kontrolira i ne može kontrolirati ni pod kojim okolnostima. Jednako je nemoguće fizički uništiti sve Palestince.
Da smo u drugačijoj međunarodnoj situaciji, Palestinci bi mogli računati na suosjećanje međunarodne ljevice, ali SAD predvode neokonzervativci i globalisti. Za Palestince im svakako nije stalo, iako im ni izraelska nacionalistička politika nije previše bliska. Ali bi lančana reakcija – što posebno zavisi od ponašanje islamskih država (prvenstveno Irana, Turske, Saudijske Arabije, drugih zaljevskih država i Egipata) – mogla biti logičan nastavak ovoga što se događa. Ili su barem to možda imali na umu Hamasovi stratezi kada su odlučili započeti sukob.
Multipolarizam jača, intenzitet zapadne hegemonije u kolektivnom ne-zapadu slabi. Zapadni saveznici u islamskom svijetu – posebno Turska i Saudijci – ne slijede automatski svaku naredbu iz Washingtona. Ovo je situacija u kojoj će islamski pol, koji je nedavno provokativno pristupio BRICS-u, biti stavljen na kušnju.
Naravno, sukob bi se mogao proširiti i na druge teritorije. Ne može se isključiti uključivanje Irana i Hezbolaha, što znači potencijalni transfer neprijateljstava na teritorije Libana i Sirije. U samom Izraelu ima dovoljno Palestinaca koji žestoko mrze Jevreje. Sve ovo može imati nepredvidive posljedice.
Po mom mišljenju, SAD i globalisti će sada pokušati sve ugasiti, jer od dalje eskalacije ne mogu ništa dobro postići.
Još nešto: analogije između separatizma, iredentizma itd. u različitim dijelovima svijeta više ne vrijede. Zapad priznaje i teritorijalno jedinstvo i pravo naroda na otcjepljenje kada im to koristi, a ne priznaje ih kada im to nije od koristi. Nema pravila. Samo ono što je nama povoljno jeste ispravno.
U izraelsko-palestinskom sukobu, Rusiji je teško – barem za sada – izabrati jednu stranu. U svakoj konfiguraciji postoje prednosti i nedostaci. Veze s Palestincima su drevne i, naravno, oni su žrtve, ali izraelska desnica pokušava voditi neutralno-prijateljsku politiku prema Rusiji i time odstupa od divlje i nedvosmislene rusofobije kolektivnog Zapada.
Mnogo će sada zavisiti od toga kako će se događaji odvijati u budućnosti.
Da, i naravno, ne smijemo izgubiti iz vida eshatološku dimenziju događaja. Palestinci su svoju operaciju nazvali “Oluja Al-Aksa’, što upućuje na napetosti oko Jerusalema usljed mesijanske želje Izraelaca za izgradnjom jevrejskog hrama na mjestu džamije Al-Aksa, što je nemoguće bez njenog rušenja.
Palestinci pokušavaju da zapale eshatološki senzibilitet muslimana – kako šiija, koji su sve osjetljiviji na ovo pitanje, tako i sunita. Izrael i cionizam su Dedžal za muslimane. Koliko je to ozbiljno, vidjet ćemo uskoro, ali u svakom slučaju jasno je da oni koji ignoriraju eshatologiju neće ništa razumjeti o velikoj modernoj politici. I to ne samo na Bliskom istoku, iako je tamo to očiglednije.