Deset godina nakon revolucije u Egiptu, mnogi od onih koji su na neki način učestvovali u Arapskom proljeću su u izbjeglištvu zbog progona koji su pretrpjeli ili frustracije i razočaranja zbog toga što su njihovi snovi o boljem život izblijedili.
Pogotovo od dolaska na vlast predsjednika Abdelfataha al Sisija pučem 2013. godine, kojim je okončana vladavine prve demokratske vlasti izabrane na biralištima. Mnogi protagonisti demokratske pobune napustili su Egipat i ne znaju hoće li jednog dana moći će se vratiti.
Tamim Heikal (42) otputovao je u Pariz 2017. godine nakon što se osjećao ugroženim od zloglasnog aparata Državne sigurnosti, čiji su ga agenti pozvali da "popije kahvu".
Heikal je učestvovao u protestima protiv diktatora Hosnija Mubaraka, koji su započeli 25. januara 2011., a pretvorili su se u pravu narodnu pobunu 28. januara. Tog dana otišao je na trg Tahrir i tamo je ostao.
Nakon ostavke "faraona" 11. februara, nakon gotovo 30 godina na vlasti, Heikal je osnovao stranku, ušao u prvi postrevolucionarni parlament i nastavio se baviti politikom, čak i u svom pariškom egzilu gdje promiče slobodu izražavanja u arapskom svijetu.
"Naravno, ne možete se baviti politikom iz inozemstva, ali postoji mnogo aktivnosti koje možemo poduzeti kako bismo podržali svoje ciljeve i snove o kojima smo sanjali na trgu Tahrir", kaže on.
Sjeća se kako ga je običan čovjek na trgu uvjerio da bi mogli svrgnuti Mubaraka: "Do tada nisam imao povjerenja da bismo to mogli postići, ali kada sam vido odlučnost u njegovim očima, te sam noći pomislio da to možemo učiniti. Naša su očekivanja i nadanja bila vrlo jednostavna u to vrijeme", govori on. "Samo smo željeli pravdu, slobodu, živjeti svoj život kako najbolje znamo i graditi svoju zemlju onako kako mi želimo. To je naša budućnost!"
"Još uvijek imamo te snove, ali puno smo se promijenili i moramo naučiti mnoge stvari o politici", priznaje Heikal. "Željeli smo napraviti revoluciju, ali nismo imali alate da upravljamo kasnije ili da se organiziramo. Revolucija je bila uspješna, ne politički, ali je uspjela promijeniti mnoge stvari. Sad znamo šta želimo za budućnost, šta znači imati vođu, vladu, demokratiju, kako je možemo izgraditi."
U egzilu je i Bilal Darder koji je 2016. morao pobjeći iz Egipta kako bi izbjegao 15-godišnju zatvorsku kaznu jer je fotografijama i riječima dokumentirao burne događaje. "Ponekad poželim da se revolucija nije dogodila. Nedostaju mi mnoge stvari, porodica, majka ... Volio bih da sam u Egiotu“, kaže 26-godišnjak koji danas živi u Madridu.
„Žao mi je što je situacija u Egiptu dana toliko nepravedna, revolucija je bila plemenit čin traženja slobode, prava, socijalne pravde", smatra Bilal. "Nada je bila kratkog vijeka.“ On je 2013. odlučio kupiti kameru i početi pisati blog, a nakon što se počeo amaterski baviti novinarstvom, počeo je surađivati s međunarodnim medijima i javljati šta se događa na ulicama Egipta.
"Jako mi se svidio moj posao, ali trajao je samo dvije godine", priča. Pozvao ga je advokat da ga obavijesti da je zbog izvještavanja optužen za "zavjeru sa stranim entitetima" i "širenje lažnih podataka".
"Poznavao sam aktiviste i novinare i znao sam koliko je grozan zatvor u Egiptu", kaže mladić koji je odlučio pobjeći iz zemlje. Nekoliko dana nakon što je optužen, odletio je u Hong Kong, a zatim u Maleziju, gdje ga je prijatelj primio dok je tražio politički azil.
Španija je 2017. godine prihvatila njegov zahtjev i u oktobru 2019. dobio je azil. Naučio je jezik i našao posao u Madridu. Kaže da nema "razloga za povratak u Egipat" deset godina nakon revolucije.
Mina Thabet je u martu 2011. godine prvi put demonstrirao u znak protesta protiv paljenja crkve i napada na kršćansku zajednicu, koja predstavlja oko 10% egipatskog stanovništva, a koja je također težila postizanju punih prava i jednakosti i sigurnosti što nisu imali za vrijeme Mubarakove diktature.
"U revoluciji sam vidio priliku da poboljšam stvari, da pokušam promijeniti svoju stvarnost kao koptski kršćanin, pripadnik potlačene vjerske manjine, svakodnevno podvrgnut diskriminaciji i nasilju", ispričao je Thabet.
Zajedno s ostalim aktivistima, osnovao je udruženje nazvano po sjedištu egipatske državne radiotelevizije i pored kojeg su Kopti počeli prosvjedovati i kampirati. "Željeli smo zaustaviti diskriminaciju ili je barem razotkriti", kaže on.
U oktobru 2011., vojska je ratsjerala veliki marš kršćana hicima i oklopnim vozilima a tridesetak ljudi izgubilo je život. Neke od njih pregazili su tenkovi. "Vidio sam da su vojna vozila pregazila ljude kao da su pacovi na cesti i nikada neću to moći zaboraviti“, kaže dodajući kako je to bio "najmirniji protest, bilo je žena, djece, staraca... Svi su marširali i dizali križeve tražeći pravo svoj vjerski identitet".
Unatoč svemu, nastavio je a ativizmom u korist marginaliziranih u Egiptu, kroz razne organizacije. Sve dok, kao šef odjela za manjine nevladine organizacije Egipatska komisija za prava i slobode, 2016. godine nije uhapšen i mjesec dana držan u pritvoru zbog optužbi poput "širenja lažnih informacija" i "pridruživanja terorističkoj grupi".
To je bio jedan od razloga zbog kojih je 2017. godine napustio Egipat, prvo na magisterij u Škotsku a potom je odlučio ostati u Velikoj Britaniji jer je smatrao da će biti u opasnosti ako se vrati. "Nisam želio ponovno doživjeti to užasno iskustvo", kaže.
"Ono što mi se dogodilo natjera me da vjerujem u rad aktivista i organizacija za ljudska prava, u potrebu da i dalje radimo ono što radimo i da i dalje govorimo za one koji su u zatvoru u Egiptu.“
Deset godina nakon pobune u zatvoru su i dalje brojni aktivisti, političari, sindikalisti i novinari. Kada će biti na slobodi znaju samo Al Sisi i njegovi sljedbenici.
