Ahmed-beg Defterdarević, prvi Bošnjak s titulom doktora nauka

Bila je to skoro pa senzacija u to doba. Muhamedanac doktor prava. Tako su, naime, u februaru te 1889. godine izvještavale bečke novine o Ahmed-begu Defterdareviću. „Ein mohamedanischer Doktor juris. In Sarajevo ist der Sprosse einer angesehenen muselmanischen Familie, Achmed Beg Defterdarevic, jüngst zum Doktor juris promovirt worden, was ins besondere in mohamedanischen Kreisen lebhafte Freude und Befriedigung hervorgerufen hat. Seine Gymnasialstudien hat der nen freinte Doktor in Sarajevo beendigt, worauf er in Wien die Universität besuchte. Er ist der erste bosnische Doktor juris mohamedanischer.“

Kratka, ali važna vijest nedugo kasnije će se kasnije pojaviti i u Sarajevskom listu, koji u izdanju od 16. februara 1898. godine javlja: „U Beču je sa dobrim uspjehom položio sve ispite Ahmed beg Defterdarević, te će skoro biti promoviran na onamošnjem sveučilištu za doktora prava. Isti je rodom iz Trebinja, gimnaziju je svršio u Sarajevu, a pravne nauke – koje je i njegov brat svršio u istom mjestu – na bečkom sveučilištu, te će on biti od Muhamedanaca – prvi doktor prava u Bosni i Hercegovini.“

Danas je Ahmed-beg Defterdarević gotovo pa zaboravljen. Nezasluženo, jer treba samo zamisliti šta je značilo da u ona doba jedan Bošnjak u svojoj 27. godini života postane doktor nauka. Nažalost, teško je doći do materijala koji bi pomogao da se danas napravi Defterdarevićev profil. Na njegovo ćete ime naići razbacano u knjigama historičara Atifa Purivatre, Mustafe Imamovića, Husnije Kamberovića ili Zlatka Hasanbegovića.

Nešto dokumenata i fotografija nalazi se u Arhivu Tuzlanskog kantona, koji nam ih nije mogao dati na uvid jer to ne dopuštaju nasljednici Defterdarevića (dalja rodbina jer djece nije imao) pa su nas uputili na Televiziju Tuzlanskog kantona, koja godinama emitira odličnu emisiju „Hod vijekova“. U jednom od izdanja autorica Azra Gegić-Kahrović koristila je te dokumente i izjave arhivistice Hatidže Fetahagić kako bi sklopila priču o Defterdareviću. Dopustila nam je da koristimo dijelove emisije. Lični dosje Deftrerdarevića bio je čuvan u Arhivu Bosne i Hercegovine. Nažalost, izgorio je u požaru nakon nereda 2004. godine. 

Ahmed-beg Defterdarević rođen je 1871. godine u Trebinju, u tamošnjoj poznatoj begovskoj porodici. U Trebinju je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Sarajevu. S navršenih 20 godina Defterdarević odlazi u Beč, gdje studira pravo. U 27. godini života 23. februara 1898. godine Defterdarević je promoviran u doktora pravnih nauka. Doktorat je položio s odličnim uspjehom i bio je to prvi Bošnjak doktor prava u Bosni i Hercegovini. Njegov uspjeh u Beču bila je velika radost i ponos za porodicu i prijatelje. Nakon što je doktorirao, Safvet-beg Bašagić napisao je pjesmu pod naslovom Čestitam ti beže i viteže, koju je posvetio Ahmed-begu Defterdareviću, doktoru nauka:

„Čestitam ti beže i viteže/ Časno slavlje današnjega dana/ Starina te uz sudbinu veže Herceg-Bosne ponosnih Ajana/ Kad bi Bog do i sreća nam dala, da se bezi ugledaju u te, moj doktore/ ova zemlja mala brzo slavi krčala bi pute Božje vjere/ Kad bi zamijenili sablju s perom, mejdan s učilištem/ mi bi opet velikani bili i vladali svojijem ognjištem.“

„Da bismo razumjeli toliku radost i ponos koju su osjećali savremenici doktora Defterdarevića u to doba, potrebno je da cijelu priču smjestimo u pravi historijski kontekst“, kazala je Hatidža Fetahagić iz Arhiva Tuzlanskog kantona.

„Naime, to je vrijeme bilo jedan prelomni period za BiH, kada se osmanska vlast povukla iz Bosne i Hercegovine, a Austro-Ugarska Monarhija je došla i svojim dolaskom donijela zapadni sistem, zapadni način razmišljanja i sve je to kod bošnjačkog naroda izazvalo nepovjerenje i strah, tako da su Bošnjaci nerado slali svoju djecu u škole. Istraživanje koje je provedeno 1940. godine i objavljeno u kalendaru Narodne uzdanice kaže da je 1900. godine u BiH bilo samo deset visokoobrazovanih Bošnjaka, dakle, Bošnjaka sa završenim fakultetom, a među njima je i Defterdarević.“

Podaci o kojima je govorila Fetahagićeva nalaze se u članku koji je Husein Alić objavio 1940. godine u „Narodnoj uzdanici“, o muslimanima s fakultetskom diplomom. U njemu Alić pojašnjava kako su se u Bosni i Hercegovini „iza okupacije počele otvarati osnovne i srednje škole, koje su i naši omladinci pohađali. Po svršetku gimnazije nastavljali su svoje visokoškolske nauke u Beču i Zagrebu. Naši prvi sveučilištarci odlučivali su se, što je i dugo vremena potrajalo, na dvije struke. Te su se dvije struke mogle nazvati 'muslimanskim' strukama, a to su medicina i pravo. Medicina se učila redovno u Beču, a pravo u Beču i Zagrebu. Zagreb je bio radi jezika privlačiviji nesamo abiturijentima gimnazijskim nego i našim nuvablijama, kojima je bilo dozvoljeno od hrvatske vlade da mogu nastaviti svoj studij na pravnom fakultetu u Zagrebu.“

Alić je, prije nego što je nabrojao imena Bošnjaka s fakultetskim diplomama, pokušao dati neke od razloga zbog kojih su se djeca u to doba „bojala škole“. Tako piše kako su Bošnjaci „uvijek bili konzervativan svijet prema svima novotarijama, pa i prema školi. Kolikogod je konzervativnost dobro poslužila našoj nacionalnoj misli, to nije dobro došla našem prosvjetnom razvitku, jer smo mnogo duhovnog i materijalnog blaga izgubili gledajući u školi ustanovu za odnarođivanje i otuđivanje naše omladine. Mnoga naša djeca koja su i počela da uče gimnaziju nijesu bila istrajna u svome radu, pa bi je napuštala u početnim nižim razredima i onda na nedovršenu školu nabacivala se najvećim pogrdama samo da bi opravdala svoje propadanje i neučenje u školi“, piše Alić.

Također, u tekstu Alić nabraja imena svih deset Bošnjaka koji su jedini, 1900. godine, imali fakultetske diplome. „Godine 1900. imali smo svega otprilike deset potpuno akademski obrazovanih ljudi, ili kako se to danas kaže 10 diplomiranih fakultetlija, koje smo i onda a i sada mogli lako na prste izbrojiti, a to su: Ćamil Karamehmedović, dr. Ahmed i Ibrahim Defterdarević, dr. Halid, Abduselam i Mahmud Hrasnica, Muhamed Kulenović, Hašim Badnjević, dr. Safvet Bašagić i Šemso Salihbegović. Od njih 10 prvih osam su pravnici, deveti je filozof, a deseti veterinar.“

Po završetku studija Ahmed-beg Defterdarević vraća se u Bosnu i Hercegovinu. U Mostaru dobija posao u okružnoj oblasti, gdje radi kao činovnik. „Tokom cijelog svog radnog vijeka dr. Defterdarević je kontinuirano napredovao u struci i penjao se kontinuirano iz jednog u drugi razred“, pojašnjava Hatidža Fetahagić. „Pred samo penzionisanje on će dostići i taj maksimum napredovanja u struci i biti postavljen na funkciju velikog župana tuzlanske oblasti. Na tu će ga funkciju postaviti svojim ukazom kralj Aleksandar 31. decembra 1922.“

Fetahagić dodaje kako je Defterdarevića nekoliko puta premještalo u službi po različitim dijelovima države, ukupno je radio u deset bosanskohercegovačkih gradova. „Jedino se u Tuzlu vraćao, i to četiri puta. Tu je najduže radio i tu je i završio svoj radni vijek. U Tuzli je penzionisan u 53. godini života“, dodaje Fetahagić. Za okružnog načelnika u Tuzli 23. juna 1921. Defterdarević je postavljen s položaja kotarskog predstojnika prvog razreda u Srebrenici.

Ahmed-beg Defterdarević ukazom je penzionisan 22. augusta 1924. Dužnosti je razriješen dva dana kasnije. Posljednja godišnja plaća iznosila mu je tadašnjih 39.600 dinara sa stanarinom, a penzija je bila tek nešto manja, 32 i po hiljade dinara. U penziju je otišao nakon 27 godina, pet mjeseci i 24 dana rada. Najveći dio tog vremena bio je u službi tadašnjeg Ministarstva unutrašnjih dela. U penziju mu je uračunato i godinu i 16 dana đačkog roka koji je služio u bivšoj Austrougarskoj vojsci, kako je to navedeno u Rješenju o određivanju penzije.

Izuzev nekoliko dokumenata iz privatne zbirke koja se nalazi u depou Arhiva Tuzlanskog kantona, ostale slične institucije ne nude previše podataka o životu i karijeri prvog bošnjačkog doktora nauka. Ali čini se kako se prvi put za njega u javnosti čulo dok je još bio gimnazijalac. Naime, spominje se da је Defterdarević 1887. godine u listu Glas Hercegovca objavio pripovijetku Рор Ilija i top Zelenko, i to u vrijeme dok je još bio đak petog razreda sarajevske gimnazije.

Po povratku iz Beča, u ranim godinama jugoslavenske države, Defterdarević se aktivno uključuje u politički život i nalazimo ga među prvacima Jugoslavenske muslimanske organizacije. U to je vrijeme u novoj državi zavedeno privremeno državno uređenje čija su osnovna načela bila određena Prvodecembarskim aktom, tj. proglasom ujedinjenja. Tim aktom bilo je predviđeno da će vlast u novoj državi do donošenja Ustava vršiti kralj, odnosno regent Aleksandar, vlada i Privremeno narodno predstavništvo (PNP), odnosno prvi jugoslavenski parlament, pojašnjava Mustafa Imamović u „Historiji Bošnjaka“.

U PNP iz BiH su ušla 42 zastupnika. Prema odluci Narodnog vijeća SHS za BiH, među tih 42 zastupnika bilo je svega jedanaest Bošnjaka, Mehmed Spaho, Halid-beg Hrasnica, Hamid Svrzo, Šefkija Gluhić, Ahmed-beg Salihbegović, dr. Ejub Mujezinović, Suljaga Salihagić, Mehmed-beg Zečević, hadži Muhamed Džinić i Šukrija Kurtović.

JMO, koja je u međuvremenu osnovana, samo je Spahu i Hrasnicu priznala za svoje predstavnike. Ostali su uglavnom bili pripadnici grupe takozvanih „muslimana-demokrata“, okupljenih oko dnevnog lista Jednakost, koji su izdavali i uređivali Hamid Svrzo, Ahmed Salihbegović i Ahmet Hadžialagić. JMO je smatrala da, s obzirom na broj od 612.137 Bošnjaka u BiH, prema popisu stanovništva iz 1910, Bošnjacima pripada 15 mjesta u PNP. Od tih 15, s obzirom na brojnost mjesnih organizacija JMO, trebalo je da pripadne deset mjesta.

Kao svoje kandidate za Privremeno narodno predstavništvo, JMO je istakla dr. Halid-bega Hrasnicu, advokata iz Sarajeva, Sakiba Korkuta, upravitelja Okružne medrese u Sarajevu, tuzlanskog gradonačelnika Osmana Vilovića, dr. Hamdiju Karamehmedovića, ljekara iz Sarajeva, Fehima Kurbegovića, sudiju u Gračanici, Ziju Rizaefendića, posjednika iz Sarajeva, tuzlanskog predstojnika dr. Ahmed-bega Defterdarevića, dubičkog načelnika Ahmeda Žerića, banjalučkog načelnika dr. Ali-Kjamila Džinića i Saliha Baljića, profesora iz Mostara.

Imamović također podsjeća kako je u Sarajevu od 14. do 17. februara 1919. godine ozvaničeno ujedinjenje svih dotadašnjih bošnjačkih lokalnih političkih organizacija u jedinstvenu stranku Bošnjaka na području Bosne i Hercegovine, pod nazivom JMO. Za predsjednika je jednoglasno izabran tuzlanski muftija hadži hafiz Ibrahim Maglajlić, a Defterdarević postaje član Centralnog odbora stranke, koji broji 31 člana.

Prije nego što je ozvaničena u Sarajevu, i u Tuzli se intenzivno radilo na stvaranju muslimanske stranke. U decembru 1918. održavana su sijela i sastanci na kojima se raspravljalo o položaju Muslimana pa je organizirana grupa Tuzlanski akcioni odbor s muftijom Maglajlićem na čelu, koja se, u izvjesnim prilikama, predstavljala kao Centralni odbor muslimanske organizacije okružja tuzlanskog.

Akcioni odbor organizirao je i 4. januara 1919. održao okružnu skupštinu Muslimana na kojoj su bili predstavnici srezova Bijeljine, Brčkog, Gračanice, Kladnja, Maglaja, Tuzle, Vlasenice i Zvornika. Kako piše Atif Purivatra u knjizi „Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine SHS“, na skupštini je preciziran način organizovanja i izbora vodstva. Dalje je zaključeno da se svi Muslimani tuzlanskog okruga pozovu da do 20. januara 1919. prijave radnom odboru Muslimanske organizacije u svom mjestu „sve napadaje, štete i nepravde, koje su im učinjene prigodom državnog prevrata, sa vlastoručnim potpisom, muhurom ili rukoznakom“. Na skupštini je izabran akcioni odbor kojim je predsjedavao muftija Ibrahim Maglajlić, a Ahmed Defterdarević jedan je od članova.  

Pored pisma, u sva mjesta Bosne i Hercegovine razaslana je i Osnova programa za jedinstvenu organizaciju Muslimana Jugoslovenske države, koja je dostavljena i muslimanskim listovima Vrijeme i Jednakost, s molbom da je objave. U pomenutoj programskoj osnovi ističe se stanovište narodnog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca u jedinstvenoj državi na osnovu deklaracije 1. decembra 1918. Međutim, u pogledu unutrašnjeg uređenja zahtijeva se očuvanje postojećih pokrajinskih granica s njihovim autonomnim predstavništvima i zasebnim pokrajinskim upravama. Traži se da u tim, a i u ostalim državnim organima, Muslimani budu ravnopravno zastupljeni.

Skupština Muslimanske organizacije u Sarajevu održana je 24. januara 1919. Tom se prilikom konstatovalo da je bosanskohercegovačke Muslimane prevrat zatekao nepripremljene i da se nisu snašli. Zbog toga su mnogi ljudi osjetili potrebu da se nešto učini, pa je odlučeno da se pokuša, da se i našem svijetu dadne uputa, da se obavijesti o stanju i pobudi na zajednički rad oko osiguranja svoje budućnosti.  

Na toj skupštini ministar šuma i ruda prve jugoslavenske vlade dr. Mehmed Spaho pravdao se kako je vjerovao kad je pošao u Beograd na dužnost ministra (20. decembra 1918) da će napadi na ličnu i imovinsku sigurnost Muslimana prestati, ali da se u svom očekivanju razočarao jer je u Beogradu svaki dan dobivao vrlo tužne glasove iz čitave Bosne o novim napadima na Muslimane. Stoga je, kako je izjavio dr. Spaho, već tri puta tražio na sjednici ministarskog savjeta, da se ovom općem zlu stane na put i da se i Muslimanima kao jednakopravnim i vjernim državljanima osigura lična i imovinska bezbjednost.  

Položaj bosanskohercegovačkih Muslimana poslije ulaska poslanika JMO u vladu Nikole Pašića (1921) i pomoći koju su poslanici JMO pružili vladajućim političkim strankama prilikom donošenja Vidovdanskog ustava poboljšan je utoliko što je smanjen broj ubistava usljed izvjesnog poboljšanja javnog reda i sigurnosti uopšte u zemlji. Međutim, i dalje je bilo svih drugih vrsta maltretiranja i nepravilnih postupaka. I u ovo vrijeme dešavali su se brojni napadi, pljačke i vrijeđanja muslimanskih seljaka, trgovaca i zanatlija; onemogućavan je rad mjesnih odbora JMO, naročito u vrijeme nesuglasica u rukovodstvu stranke (1921. i 1922); neopravdano su oduzimani oružani listovi od Muslimana; neravnomjerno su oporezivani muslimanski trgovci, a vršeni su i drugi diskriminatorski postupci. To su čak javno konstatovali i desničarski orijentirani poslanici JMO, koji su i dalje sarađivali s radikalima.

Neravnopravan položaj Muslimana i neizvršavanje vladinih obaveza utjecalo je da su nesuglasice u Poslaničkom klubu JMO postajale sve veće i javnosti poznatije. Zbog toga je 15. jula 1921. održan sastanak Centralnog odbora JMO, na kome je raspravljano o radu Poslaničkog kluba. Tada, kako piše Purivatra, Ahmed-beg Defterdarević sastavlja izvještaj kao načelnik odjeljenja za unutrašnje poslove Pokrajinske uprave za Bosnu i Hercegovinu. Izvještaj je pročitan prije sjednice Centralnog odbora.

Za održavanje glavne skupštine načelnik Defterdarević u izvještaju Ministarstva unutrašnjih djela u Beogradu navodi da će glavni zadatak biti revizija organizacionog statuta stranke u tom cilju da narodni poslanici brojčano ne prevalviraju u Centralnom odboru, kako bi se omogućilo da smjer stranačke politike i taktike ne određuju narodni poslanici nego drugi predstavnici stranačke organizacije. Defterdarević zakazivanje glavne skupštine ocjenjuje kao uspjeh desničara i navodi da prema privatnim informacijama „iz okruga tuzlanskog tamo vlada veliko neraspoloženje proti ljevičarima, a osobito proti ministru dr Spahi“ te dodaje kako se politika i taktika ljevičara označuje neozbiljnom i nerealnom, te će Posavljani i Podrinjci navodno i na skorim skupštinama osuditi držanje ljevičara i donijeti rezoluciju, da se sporazumni rad s centralnom vladom ima bezuvjetno održati.

Ovaj zaključak Defterdarevića, kao načelnika za unutrašnje poslove, pokazuje da se opredijelio za desničare zastupajući skroz subjektivne ocjene o odnosima u vodstvu JMO. To potvrđuje i dio izvještaja u kome kaže da kao neugodan incident za desničare „ima da javi da je današnja izvanredna skupština Udruženja zemljoposjednika na izvještaje narodnih poslanika dr Halida Hrasnice i Seidalije Filipovića o rješenju agrarnog pitanja izrazila svoje nezadovoljstvo sa načinom rješenja toga njihovog staleškog pitanja. Na pomenutoj sjednici Centralnog odbora izabrano je rukovodstvo Poslaničkog kluba JMO u kome su zastupljene obje struje. Nadalje je odlučeno da se udovolji molbi glavnog urednika Pravde Sakibu Korkutu da ide na odmor“.

Ovi zaključci zapravo su značili početak potiskivanja s odgovornih dužnosti u JMO desničara pristalica saradnje s vladom Nikole Pašića. Dalji korak u tom pravcu bio je izbor dr. Spahe za predsjednika JMO umjesto muftije Ibrahima Maglajlića, izvršen na Glavnoj skupštini u oktobru 1921. Tada je u rezoluciji, pored ostalog, izneseno da nisu ispravljene sve nepravde nanesene Muslimanima od ujedinjenja i da vlada Nikole Pašića nije izvršila obaveze iz sporazuma, na čemu svim sredstvima treba da insistira Poslanički klub.

Među poslanicima JMO odvojile su se dvije grupe. Grupa Maglajlić, Karamehmedović, Korkut bezrezervno je zastupala stanovište saradnje s vladinom koalicijom. Grupu koja je bila protiv saradnje predvodili su Mehmed Spaho i Salih Baljić. U toj grupi su bili Hamid Kurbegović, Husejin Mašić, dr. Atif Hadžikadić, Nurija Pozderac, Halid Hrasnica... Ubrzo poslije toga Spaho i Karamehmedović podnijeli su februara 1922. ostavke na ministarske položaje, a odvojeni istupi poslaničkih grupa značili su definitivan rascjep u tadašnjem vodstvu JMO. Tada su desničari, nastavljajući saradnju s vladom Nikole Pašića, osnovali novu muslimansku političku stranku Jugoslavensku muslimansku narodnu organizaciju (JMNO).

Defterdarević se tada definitivno okreće desničarskoj grupi i pridružuje se Maglajliću, Karamehmedoviću i Korkutu. Purivatra u svojoj knjizi donosi nekoliko zgodnih detalja koji opisuju Defterdarevićevo raspoloženje kontra Spahe.

Vođa JMNO, muftija Maglajlić, kao vjerski starješina u Tuzli, insistirao je kod vlasti da se onemogućava spahinovcima održavanje političkih skupova pri raznim vjerskim manifestacijama. Maglajlićev zahtjev vlasti iskoristile su za izricanje zabrane održavanja skupština političkog značaja prilikom namaza, dova i sličnih vjerskih obreda. Tome nasuprot, sam Maglajlić koristio je vjerske skupove za političku agitaciju. Takav slučaj bio je u Tuzli pri izboru Vakufsko-mearifskog povjerenstva u junu 1923. godine, kada je sastavljen izvještaj i rezolucija o prilikama muslimana u kojima se napada dr. Spaho radi saradnje s Radićem i što navodno Muslimane proglašava Hrvatima.

Rezoluciju maglajlićevaca veliki župan u Tuzli Ahmed Defterdarević dostavio je Pokrajinskoj upravi za Bosnu i Hercegovinu i Ministarstvu unutrašnjih djela u Beograd s prijedlogom da je treba objaviti u štampi, prvenstveno vladinoj. Za razliku od ovog primjera podrške maglajlićevcima, jedan drugi primjer, također u Tuzli, ilustruje odnos organa vlasti prema spahinovcima, podsjeća Purivatra.

To je zahtjev Ministarstva unutrašnjih djela (23. august 1923. godine) Pokrajinskoj upravi za Bosnu i Hercegovinu da provjeri da li muderis (profesor) Salih Sivčević iz Tuzle pod vidom vjerskih obreda širi antidržavnu propagandu među prostom masom po selima, jer „održava zborove, dole na usamljenim mjestima i pod vedrim nebom i agituje za dr Spahu“. Nakon detaljnih provjeravanja izviješteno je Ministarstvo unutrašnjih djela u Beogradu da nije ustanovljeno da Sivčević radi protiv države.

Koji mjesec kasnije, na osnovu mjesečnog izvještaja o političkoj situaciji u Srebrenici za februar 1924. godine, veliki župan tuzlanske oblasti Defterdarević zahtijeva od delegacije ministarstva finansija u Sarajevu da se ukloni iz državne službe poreski ovrhovitelj u Srebrenici Avdo Siručić, jer je kao poznati pristaša i član organizacije dr. Spahe javno napadao kulturno-prosvjetno društvo „Gajret“ i režim što je zabranio rad društva Narodna uzdanica.

Ahmed-beg Defterdarević bio je jedna od onih bošnjačkih figura koje su učestvovale u osnivanju „Gajreta“. To je društvo pokrenuto 20. februara 1903. godine i njegovo je osnivanje bilo iznimno važan korak u kulturnom i prosvjetnom životu muslimana Bosne i Hercegovine. Predsjednik društva bio je Safvet-beg Bašagić sve do 1907, kada „Gajret“ preuzimaju pristalice Muslimanske narodne organizacije. „Gajret“ od 1919. godine osniva i konvikte (ustanove u kojoj đaci imaju stan i hranu) za srednjoškolce u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci, Bihaću i Foči. Pokrenuo je svoju biblioteku, izgradio dom, a kasnije i banku.

U „Historiji Bošnjaka“ Mustafa Imamović detaljno je opisao okolnosti u kojima je osnovan „Gajret“. Zasluge za osnivanje društva Imamović pripisuje grupi „naprednih Muslimana“ koji se javljaju među Bošnjacima krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a taj se pokret razvijao u dva zasebna pravca, svaki sa svojim sličnim, ali i posebnim ciljevima. Na jednoj strani jeste pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju, koji je izraz širokog narodnog nezadovoljstva austrougarskom upravom, dok je drugi pokret „čisto kulturne prirode“.

Njegovi nosioci 1900. pokrenuli su prvi bošnjački književni list Behar, osnovali „Gajret“, sportsko društvo „El-Kamer“, Bošnjački klub, više čitaonica i trezvenjačkih društava, Islamsku dioničarsku štampariju, list Ogledalo, prvu muslimansku zemljoradničku zadrugu u selu Šijama kod Maglaja... Jednom riječju, oni su obavili niz poslova koji se u historiji srednjoevropskih naroda obično nazivaju „kulturnim“ ili „nacionalnim preporodom“. Ovaj preporod, nastavlja Imamović, započinje s djelatnošću Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i lista „Bošnjak“.

Među „naprednim Muslimanima“ nalazi se nešto uglednijih režimski orijentiranih građana, među kojima se posebno izdvajaju gradonačelnik Sarajeva Esad-efendija Kulović i tešanjski veletrgovac i bankar Adem-aga Mešić, zatim nekoliko nezavisnih intelektualaca, od kojih je najistaknutiji Safvet-beg Bašagić, te na kraju jedan broj državnih činovnika, među kojima su najaktivniji Osman Nuri Hadžić i Edhem Mulabdić. Jedna od njihovih najznačajnijih aktivnosti bilo je upravo osnivanje društva „Gajret“. 

Iako je bio jedan od osnivača „Gajreta“, Ahmed-beg Defterdarević nije se aktivnije uključivao u rad društva, ali ga je svesrdno pomagao. Kada je preselio, 1930. godine, u svojoj 59. godini, Muhamed Salispahić napisao je nekrolog u „Gajretovom“ listu podsjećajući na njegov život, dostignuća u karijeri, zahvaljujući Defterdareviću za rad na osnivanju društva koje je pomagalo broje muslimanske učenike i studente, društva koje je omogućilo školovanje brojne siromašne djece.  

„Sedmog februara preminuo je u Tuzli naglom smrću, u 59. godini života, Dr. Ahmedbeg Defterdarević, veliki župan u penziji. Rahmetli Dr. Ahmedbeg rođen je u Trebinju 1871. god., a potječe iz vrlo ugledne begovske porodice, za koju se priča da svoje porijeklo vodi još od Hercega Stjepana“, stoji u članku objavljenom u „Gajretu“, nekoliko dana nakon što je Defterdarević preselio na bolji svijet.

„Početne nauke svršio je u svom rodnom mjestu, a gimnaziju u Sarajevu. Godine 1891. upisao se na pravni fakultet u Beču, gdje je i diplomirao. Doktorat prava položio je također u Beču 1898., i to s odličnim uspjehom. On je bio tada prvi musliman doktor prava u cijeloj Bosni i Hercegovini“, podsjeća Gajret, nastavljajući, između ostalog: „Markantna ličnost rahmetli Dr. Ahmedbega poznata je u cijeloj Bosni i Hercegovini, a naročito ga znaju kako starije tako i mlađe činovničke generacije. Svojim ispravnim radom, odličnim taktom, savjesnošću i revnosnim vršenjem službe, stekao je ogromne simpatije, kako svojih pret postavljenih, tako i svojih potčinjenih, a među narodom, bez razlike vjere, bio je autoritet i uživao silan ugled i poštovanje. Ko je, ma kad došlo u privatni ili službeni razgovor sa rahmetli Dr. Ahmedbegom, mogao se uvjeriti, da je to biο pravi plemić, pravi gospodin, pravi čovjek, otac sirotinje. Kakvih rijetko ima danas“, piše Salispahić, zaključujući:

„Kao dugogodišnji kotarski pretstojnik, pomogao je otvaranje mnogih osnovnih škola a naročito po muslimanskim selima. Muslimane je poticao na školovanje. Gajretov rad i razvoj pratio je puno, jer je uvijek imao plemenitu ideju narodnog prosvjećivanja...“

Mezar Ahmed-bega Defterdarevića u haremu je tuzlanske Husein Čauševe ili Džindijske džamije, nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine. Podignuta je u Džindić Mahali, jednom od najstarijih tuzlanskih naselja, prije 1600. godine, a podigao ju je Mustafa Džindija, jedan od sinova Gazi Turali-bega i po njemu se i zove Džindijska džamija. Kako stoji u jednom od članaka koji pojašnjavaju historiju Džindijske džamije, s obzirom na materijale od kojih je građena, bila je podložna rekonstrukciji i obnovi te se već u dokumentima iz 1701. godine pominje kao džamija Huseina Čauša, bratića Mustafe Džindije. Ahmed-begova supruga, rahmetli Fatima Defterdarević, dobro je nadživjela svog supruga. Preselila je u Tuzli 1957. godine. Ahmed-beg i Fatima nisu imali djece.