Palestinsko pitanje najvažniji je neriješeni konflikt savremenog svijeta koji seže daleko u modernu povijest, ali je poprimio svoju dramatičnu dimenziju prije 73 godine, kad je 1948. na tlu historijske Palestine proglašena doseljenička kolonijalna država (settler colony) nazvana Izraelom. Proglasili su je pripadnici cionističkog pokreta, jevrejski imigranti iz Evrope, koji su nakon Drugog svjetskog rata, zahvaljujući dobroj volji i velikodušnosti autohtonog arapskog palestinskog naroda, primljeni u Palestinu kao izbjeglice raseljene nakon tragedije holokausta miliona Jevreja od strane nacističkog režima u Njemačkoj. Cionizam je politički projekt koji je zagovarao ideju ekskluzivne države Jevreja u Palestini. Iako je Izrael nastao kao sekularistički kolonijalni projekt jevrejskih socijalista, njegovo je uporište pronađeno u mitskim teološkim spisima, u Starom zavjetu, vjerskoj knjizi Jevreja. 

DRŽAVA STVORENA ETNIČKIM ČIŠĆENJEM I GENOCIDOM NAD PALESTINCIMA

Teren za stvaranje Izraela pripremili su vladari Velike Britanije, koja je okupirala Palestinu, nakon što je porazila i s tla Palestine i drugih dijelova arapskog svijeta protjerala osmanske vlasti koje su upravljale Palestinom sve do 1917. Britanci su to ostvarili uz pomoć pobunjenih Arapa koje je na prevaru uspjela mobilizirati, obećavši im pritom arapsku imperiju u znak podrške Englezima u borbi protiv osmanske administracije, što se pokazalo kao velika laž. Samo nekoliko godina prije 1948. u Palestini je živio neznatan broj lokalnih Jevreja, gdje su uživali podjednaka prava i slobode kao i Arapi. Njihovo značajnije i organizirano doseljavanje u Palestinu iz Evrope i drugih dijelova svijeta počelo je nekoliko godina prije proglašenja Izraela 1948.

Uslijed međunarodnih pritisaka, gubljenja ekonomske i vojne moći i učestalih terorističkih napada od strane imigrantskih jevrejskih paravojnih formacija (Irgun i Hagana), iz kojih će poslije nastati današnja vojska Izraela (IDF), na činovnike, vojsku i administrativne i vojne objekte i kolonijalno osoblje, Velika Britanija 1948. bila je primorana povući se iz Palestine. Njenu sudbinu i buduće političko uređenje prepustila je novoosnovanoj svjetskoj organizaciji Ujedinjenim nacijama (UN), nasljednici Lige naroda, koje su potom predložile plan podjele Palestine na dva približno jednaka dijela. Jedan dio predviđen je za buduću nacionalnu državu Jevreja, a drugi za palestinsku državu.

Za domaće autohtono palestinsko stanovništvo bilo je neprihvatljivo da polovina zemlje na kojoj su živjeli stoljećima i milenijima treba da pripadne doseljenicima iz Evrope koji nemaju gotovo nikakvu kulturološku bliskost s ovim područjem, ali svoju mitsku vezu s Palestinom temelje na obećanju datom u Starom zavjetu, “odakle su 'njihovi prapreci' prognani prije nekoliko hiljada godina”. Palestinski Arapi pobunili su se protiv te odluke, odbacivši plan podjele historijske Palestine i pruživši otpor ovom planu za podjelu Palestine i cionističkim paravojskama, koje su unatoč terorizmu protiv Britanaca uživale podršku Londona. Vođa cionističkog pokreta u to vrijeme Ben Gurion, koji će postati prvim premijerom Izraela, jedva je dočekao ovakvu reakciju arapske populacije Palestine, tadašnjih političkih i vjerskih predstavnika palestinskog naroda. Od samog početka agitirajući za stvaranje Izraela, Ben Gurion smatrao je da će biti teško stvoriti ekskluzivnu jevrejsku državu bez posjedovanja i kontrole najmanje 80 posto Palestine, u kojoj Jevreji moraju biti brojčano nadmoćni i superiorni. Stoga su cionisti znali da svoje zacrtane ciljeve mogu postići jedino etničkim čišćenjem i genocidom nad Palestincima kako bi uspostavili supremaciju nad područjem na kojem je trebala nastati buduća jevrejska država. Prema riječima Ilana Pappea, poznatog izraelskog historičara Palestine i disidenta, lideri cionističkog pokreta mogli su tolerirati samo oko 20 posto prisustva arapskog stanovništva na tlu njihove ekskluzivne države. Zanimljivo je da je taj omjer i danas 20 posto Arapa pod vlašću Izraela, što ne uključuje okupirana područja na Zapadnoj obali, u Istočnom Jerusalemu i u Gazi.

U sjenci i pod plaštom prvog oružanog ratnog sukoba u Palestini 1947/1948. godine cionisti su za samo jednu sedmicu uspjeli etnički očistiti i protjerati više od 700 hiljada Arapa (Palestinaca) s njihovih ognjišta, iz sela i gradova, gdje su Arapi činili većinu stanovništva. U tu svrhu cionisti su koristili metode zastrašivanja, ubijanja, mučenja, silovanja, počinivši zločine protiv čovječnosti. Dakle, Jevreji su počinili genocid, kulturocid i urbicid u Palestini nad njenim domicilnim stanovništvom, samo nekoliko godina nakon što je njihov vlastiti narod bio podvrgnut planetarnim zločinima holokausta od nacističkog Hitlerovog režima. Protjerani Palestinci nikad se više nisu vratili na svoja ognjišta, raseljeni su i postali izbjeglice bez prava na povratak i državljanstvo. Svaki trag njihovog postojanja bio je sistematski zatiran. Planski je ostao mali broj Arapa kako bi cionisti mogli svijetu pokazati kako su ostali pobjegli zbog straha od rata, a ne sistematski protjerani.

Prema tome, nemoguće je pitanje Palestine razumjeti niti pak o njemu ozbiljno diskutirati, pogotovo ne o njegovom rješenju i miru, bez duboke svijesti o zločinu koji je počinjen nad palestinskim narodom od strane izraelskih cionističkih vlasti, vojnih jedinica ili pak terorističkih bandi, zločina koje Izrael još uvijek relativizira, minimizira i predstavlja kao uobičajene posljedice rata iako su to dokumentirali, pismeno i usmeno, i neki od najpoznatijih izraelskih historičara poput Illana Papea, čija studija The Ethnic Cleansing of Palestine (Etničko čišćenje Palestine) služi kao jedan od najznačajnijih historijskih izvora o ovom zločinu. Stoga, palestinsko pitanje nemoguće je ispravno shvatiti bez moralnog kompasa i dubokog osjećanja za pravdu, čega nije bilo u medijima i akademskim krugovima na Zapadu, a posebno u političkoj areni, ponajviše zbog moćne izraelske cionističke propagandne mašinerije koja poput željezne kupole protiv istine sve vrijeme radi na sprečavanju širenja objektivnog narativa o izraelskim zločinima i represiji nad okupiranim, ali nikad porobljenim palestinskim narodom.

OPĆI MASAKR NAD CIVILIMA A NE RAT

Najnovije raketiranje Gaze, kojem svjedočimo ovih dana, i razaranje tog najvećeg otvorenog zatvora u novijoj povijesti čovječanstva najžešći je napad izraelske avijacije na pojas Gaze od 2014, koja je dugi niz godina podvrgnuta izolaciji, ekonomskoj blokadi, odsječena od ostatka Palestine (Zapadna obala i Istočni Jerusalem), ali i cijelog svijeta. Nema riječi koje mogu opisati teror, destrukciju i zločin koji Izrael sistematski provodi nad nevinim civilima Gaze, ženama i djecom, rezidencijalnim objektima, komunikacijama, školama, bolnicama, a sve pod izgovorom da gađa isključivo vojne ciljeve “Hamasa”, u znak odmazde za raketiranje Izraela koje palestinski pokret otpora “Hamas”, koji upravlja Gazom, lansira na Izrael. Međutim, iluzorno je govoriti o “dvije strane”, stvarnoj “konfrontaciji” ili “sukobu” jer se radi o disproporcionalnom odnosu. Omjer žrtava (20:1) najbolji je pokazatelj razorne moći kojom raspolaže Izrael kao najmodernija i najjača oružana sila na Bliskom istoku. U pitanju je opći masakr nad civilima, a ne rat, jer Gaza je zapravo mali i prenapučeni pojas pored obale Mediterana gdje se nalazi osam izbjegličkih naselja u kojim je, pored nešto više od dva miliona lokalnog stanovništva, smješteno i preko 85 hiljada palestinskih izbjeglica koje su žrtve izraelskih napada.

Najnovija kriza u Palestini eskalirala je prošle sedmice nakon mirnih protesta Palestinaca koji su digli svoj glas protiv okupacionih vlasti Izraela i arogantnih i bahatih jevrejskih doseljenika (settlers) i huligana na Zapadnoj obali, zbog otimanja kuća i prisilnog iseljavanja Palestinaca s njihovih ognjišta u najpoznatijem predgrađu Istočnog Jerusalema Sheikh Jarrah. Ovo predgrađe jedno je od najelitnijih u palestinskom dijelu Istočnog Jerusalema, na koje su oko bacili jevrejski setleri kako bi na njemu podigli svoja jevrejska naselja u finalnom pokušaju etničkog čišćenja i otimačine palestinske zemlje.

Distrikt je dobio ime po liječniku (Jarrah) muslimanskog vojskovođe Salahudina Ejjubija (Saladina), koji je oslobodio Jerusalem od križara u 12. stoljeću, 1186. godine. Dodatno nezadovoljstvo i proteste izazvala je zabrana Izraela muslimanima da obave molitvu (namaz) u Al-Aksa džamiji, trećem najznačajnijem svetom mjestu muslimana, i to u najznačajnijoj noći muslimanskog mjeseca ramazana (Lejletul-kadr), i brutalnost izraelskih okupacionih vlasti prema muslimanskim vjernicima i prosvjednicima. “Hamas” je na teritoriji Gaze potom u znak protesta, ali i privlačenja svjetske javnosti na cionističke zločine, reagirao lansiranjem raketa na Izrael. Naravno, radi se o primitivnim napravama koje su više simbolički izraz otpora, a ne ozbiljno i efektivno oružje koje može parirati izraelskoj armadi, ali je ovaj čin “Hamasa” dobro Izraelu došao kao opravdanje da primijeni brutalnu silu i ponovo razori bazičnu infrastrukturu Gaze, čiji je cilj kažnjavanje civilnog stanovništva i slamanje njegove volje zbog podrške koju pruža islamskom pokretu otpora koji predvodi “Hamas”.

Do sada je zabilježeno 139 poginulih civila Gaze, od kojih 40 djece, a ranjeno ih je 920, ali se ovaj broj svakog momenta povećava. Na Zapadnoj obali ubijeno je 13 osoba. Broj poginulih u Izraelu jeste neznatan, ali svaki nevini ljudski život, bez obzira čiji, s moralnog je aspekta neprihvatljiv. U znak solidarnosti s palestinskom braćom, Palestinci koji žive u Izraelu, njih oko 2 miliona, koji su također, iako državljani Izraela, građani drugog reda jer su i sami izloženi diskriminaciji, digli su svoj glas protestirajući protiv represije, zločina i brutalnosti Izraela nad Palestinicma na okupiranim teritorijama i raketiranju Gaze. Ovo je do danas najveća eskalacija nasilja koja poprima sasvim novu dimenziju zbog protesta Palestinaca unutar Izraela, što ranije nije bio slučaj, a što može imati dalekosežne posljedice i palestinskom pitanju daje sasvim novu dimenziju. 

RASKRINKAVANJE APARTHEJDA I LICEMJERNI ZAPAD

Kako je moguće da Izrael decenijama može neometano i bez ikakvih ograničenja i skrupula, kršeći pritom sve norme međunarodnog prava i humanosti i brojne rezolucije UN-a, provoditi tako brutalnu represiju nad stanovništvom, ženama, djecom i starcima Palestine, koje drži pod okupacijom, a da tzv. civilizirani svijet neće i ne želi da adekvatno reagira na izraelske zločine? Ovo je temeljno pitanje bez čijeg je odgovora svaka verbalna osuda Izraela zapravo znak ili nemoći, licemjerstva ili pak dodvoravanja desničarskoj ekstremističkoj Vladi Izraela ma odakle dolazila.

Kako je moguće da se civilizirani zapadni svijet, koji inače brzo i energično reagira na puno manje zločine i dubiozne i nedokazane optužbe za kršenje ljudskih prava drugdje u svijetu, nijemo šuti kada su u pitanju zločini Izraela, ili u slučaju mnogih zemalja podržava izraelsko ponašanje? Do danas najozbiljnije dokumentirana represija Izraela nad Palestincima sadržana je u nedavno objavljenom izvještaju Human Rights Watcha (HRW), najautoritativnije zapadne organizacije koja se bori za ljudska prava, a koju je nedavno prezentirao njen direktor Kenneth Roth, bivši ugledni federalni tužilac iz New Yorka, u intervjuu na CNN-u. Roth je kazao da Izrael provodi politiku aparthejda. Ovaj izvještaj predstavlja do danas najozbiljniji pristup analizi kršenja prava Palestinaca od strane izraelskih okupacionih vlasti. Izvještaj HRW-a predstavlja stanoviti Quantum Leap kada je riječ u odnosu globalnog javnog mnijenja prema izraelskoj represiji. Naravno, izraelski režim odbacio je ovaj izvještaj označivši ga pristrasnim i nastavio s brutalnom agresijom.

Razlog za pasivnost i licemjerni odnos SAD-a i zapadnih zemalja leži u činjenici da Izrael uživa podršku i zaštitu Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Francuske, Kanade, Australije, ali i mnogih drugih zapadnih i nekih arapskih zemalja. Pomenute zemlje, unatoč ispraznim floskulama i retorici o tome kako podržavaju tzv. mirovni proces na Bliskom istoku, u suštini, bilo šutnjom ili pak verbalnom podrškom Izraelu – najčešće je to beznačajna i otrcana fraza o tome kako “Izrael ima pravo na samoodbranu”, zapravo ohrabruju Izrael u otimačini palestinske zemlje i nastavku etničkog čišćenja.

U pitanju je podrška Izraelu onih zemalja koje su i same nastale na sličan način, kao doseljeničke kolonije, te koje su u različitim dimenzijama počinile genocid nad autohtonim stanovništvom teritorija koje su osvojile, čiji je mali broj preživio, ali je na druge načine dehumaniziran, indoktriniran, a potom integriran u pomenuta društva, bilo putem odvajanja djece od roditelja pod parolom edukacije, za što odgovornost najviše snose određene kršćanske crkvene organizacije.

Palestinci su zadovoljni izvještajem HRW-a, svjesni da je Izrael nastao na temeljima politike aparthejda, iako to nije uvijek bilo eksplicitno zbog brojnih ratova koje je Izrael vodio s arapskim zemljama (1948, 1953, 1967, 1982, 2006). Izrael se brani tvrdnjom da njegovi državljani Arapi imaju pravo glasa i da nisu diskriminirani. Ipak, njihov glas uopće nema nikakvog efekta na politiku Izraela, posebno nakon što je izraelski parlament (Kneset) 1. maja 2018. donio kontroverzni zakon o nacionalnom pitanju (Nation State Law). Ovaj zakon, između ostalog, samo Jevrejima dozvoljava pravo na samoopredjeljenje, a što kritičari smatraju dokazom da se radi o državi aparthejda.

Arapi u Izraelu su drugorazredni ili trećerazredni građani, tvrdi Jafar Ramini, palestinski pisac i analitičar koji je čitav svoj život proveo u Londonu kao izbjeglica. Palestinci Zapadne obale od 1967. okupirani su i bez osnovnih ljudskih prava, a oni u Gazi su pod opsadom, u velikom zatvoru na otvorenom. Južnoafrički biskup Desmond Tutu izraelsko bombardiranje Gaze opisao je većim aparthejdom od onog u Južnoj Africi tokom šezdesetih i sedamdesetih godina.

 Unatoč disproporcionalnoj upotrebi sile od strane Izraela i represiji nad Palestincima na okupiranoj Zapadnoj obali, američki predsjednik Biden, čija je izborna platforma, ali i raniji politički angažman, izričito bazirana na opredijeljenosti spram zaštite ljudskih prava u svijetu, umjesto da reagira u pravcu osude Izraela i poduzme konkretne korake da se zaustavi izraelska agresija i represija, nesvjesno je ohrabrio ekstremiste na čelu vlade u Tel Avivu u činjenju zločina svojom floskulom o tome kako “Izrael ima pravo na samoodbranu”. Šta se drugo može očekivati od američkog predsjednika koji je osamdesetih godina izjavio kako su tri milijarde dolara pomoći koje Amerika Izraelu dodjeljuje svake godine (najviše u oružju) najbolja američka investicija.  “Kad Izraela ne bi bilo, trebali bismo ga izumiti”, izjavljivao je Biden.

Bidenova opredijeljenost prema cionizmu, čini se, neupitna je. Zbog toga je iluzorno od njegove administracije očekivati da će poduzeti korake koji će voditi osudi i obuzdavanju Izraela. Tračak nade, pak, po mom mišljenju, prepoznajemo u izvještaju HRW-a, koji je Izrael označio kao državu aparthejda. Ovo nije mala stvar i znači veliki i pozitivni pomak i može poslužiti kao dobar temelj za preispitivanje američke bezupitne podrške Izraelu. Ako bismo prihvatili mogućnost da su izvještaji HRW-a, nezavisne nevladine organizacije, u vezi s kršenjem ljudskih prava drugdje u svijetu, često prihvaćeni kao važan temelj za formuliranje američke vanjske politike, a kritičari HRW-a drže da je to samo jedan instrument američke vanjske politike, onda bismo mogli zaključiti da Biden verbalno pruža podršku Izraelu zbog disproporcijalnog utjecaja izraelskog lobija koji je neprikosnoven u Washingtonu, i njegovog utjecaja, posebno na Američki kongres, ali ipak kreira okolnosti za suzbijanje Izraela u nekom budućem periodu. Na ovu mogućnost nas navodi i Bidenova navodna opredijeljenost za povratak SAD-a u nuklearni sporazum s Iranom (JCPA), čiji su pregovori u toku u Beču.

Normalizacija odnosa s Izraelom nekolicine arapskih zemalja također je dala snažan vjetar u leđa Izraelu, ohrabrivši ga u nastojanjima da otme što više palestinske zemlje i zada težak udarac palestinskom pokretu otpora izraelskoj okupaciji. Egipatski narod nikad nije odobrio sporazum Egipta s Izraelom 1978. To također nisu odobrili stanovnici Jordana 1994, pa ni sami Palestinci kad je potpisan Sporazum u Oslu. Pomenute sporazume potpisali su autokratski lideri, bez podrške naroda, kojeg tada niko nije pitao da li su za sporazum ili ne. Od mira sklopljenog u Camp Davidu jasno je da je tzv. mirovni proces na samom početku Izraelu osigurao tampon-zonu i štit s dvije strane, a osmišljen je kao kamuflaža za nastavak okupacije i dalju izraelsku ekspanziju, u cilju stvaranja velikog Izraela (Eretz Israel) u dimenzijama koje su zacrtali arhitekti Izraela. Menahim Begin jasno je 1978. dao do znanja da Izrael mora poduzeti sve mjere kako nikad ne bi moglo doći do stvaranja palestinske države, jer bi to, sa stanovišta Izraela, predstavljalo sigurnosnu prijetnju Izraelu. Ni jedan američki predsjednik nije se usudio ozbiljnije propitivati ovaj izraelski projekt. To je djelimično pokušao Yitzhak Rabin, u nastojanju uspostave mira, ali ga je moćni doseljenički desničarski lobi dao likvidirati. Upravo ovaj lobi danas ima najveću političku moć u Izraelu iako predstavlja tek 10 posto izraelske populacije. 

PITANJE PALESTINSKOG JEDINSTVA

Nedostatak jedinstva među Palestincima također doprinosi slabljenju palestinskih pozicija prema Izraelu i odsustvu međunarodne podrške. Najnovija agresija Izraela možda će potaknuti Palestince da ozbiljnije pristupe pitanju ujedinjenja.

Najnovija agresija Izraela na Gazu i represija na Zapadnoj obali izazvana je nizom faktora. Jedan od faktora jeste i politička budućnost izraelskog premijera Benyamina Netanyahua, najekstremnijeg premijera Izraela do danas, koji je u protekle dvije godine proveo četiri izbora u nastojanju da se održi na vlasti i izbjegne suđenje za korupciju. Podršku mu pružaju neke od najekstremnijih političkih organizacija koje zagovaraju potpuno etničko čišćenje Palestine i aneksiju Zapadne obale. Neki posmatrači, ali i kritičari među Palestincima, također optužuju palestinsku stranu, posebno predsjednika Mahmouda Abbasa, kako više od 15 godina ne dozvoljava provedbu demokratskih izbora u strahu da ne izgubi vlast.

Pored osnovne političke podjele palestinskog korpusa na “Fatah” i “Hamas”, sekularnu i islamsku opciju, u novije vrijeme i sam Abbasov pokret “Fatah” doživio je stanovitu dezintegraciju. Značajnu podršku među Palestincima ima Mustafa Barghouti, koji predvodi Palestinsku nacionalnu inicijativu (Mubadarah) i koji je u opoziciji Abbasovom pokretu “Fatah”. Drugi popularni palestinski lider jeste Marwan Barghouti, za kojeg neki drže da je popularniji od Abbasa. On se nalazi u zatvoru u Izraelu, gdje je osuđen za ubistvo. Ovaj harizmatični palestinski lider smatra se pokretačem prve i druge intifade, kao zapovjednik vojnog krila “Fataha” (Tanzim). Ne treba potcijeniti ni značaj Mohammada Dahlana, nekadašnjeg šefa “Fataha” u Gazi, koji živi u egzilu u Abu Dhabiju, gdje savjetuje tamošnjeg vladara. Na njega računaju neki u međunarodnoj zajednici kao potencijalnog budućeg lidera Palestine. Dahlan također ima znatnu podršku u Palestini i ozbiljan je takmac i rival Abbasu. Dahlan također ima bliske kontakte kako s liderima “Hamasa”, a zbog svog pragmatičnijeg pristupa bio bi i poželjan partner za pregovore s Izraelom ako bi došlo do reaktiviranja tzv. procesa o konačnom rješenju na bazi ideje o dvije države (two state solutions). Unutrašnje podjele i rivalstva svakako doprinose slabljenju palestinskog otpora.

Predsjednik Abbas otkazao je planirane izbore koje je bio najavio budući da je Izrael zabranio stanovnicima Istočnog Jerusalema da glasaju, što je također flagrantno kršenje demokratskog prava Palestinaca da učestvuju u demokratskim procesima. Zapravo, veliko je pitanje koliko se uopće može govoriti o slobodi izbora ili demokratiji kada se jedan narod nalazi pod okupacijom i brutalnom represijom. U odsustvu stvarne slobode i prava na samoopredjeljenje i vlastitu državu, svaka priča, ma koliko bila dobronamjerna, o izborima i demokratiji postaje neozbiljna i iluzorna. Nedostaci i greške palestinske uprave, raširena korupcija, odsustvo transparentnosti, autoritarni pristup upravljanju, pa čak i represivne mjere u ime izraelskih okupacionih vlasti nad vlastitim stanovništvom, posljedica su okupacije, odsustva slobode i samostalnosti, ali ih Izrael dakako vješto koristi kako bi izazvao još veći nered i razdor unutar palestinskog korpusa.

Pored navedenog, regionalne prilike također idu u prilog Izraelu, a koje su vjerovatno ohrabrile agresiju na Gazu i represiju u Jerusalemu. Naime, u novije vrijeme dešavaju se zanimljivi procesi na širem Bliskom istoku. Došlo je do pokretanja direktnih razgovora između Irana i Saudijske Arabije u cilju okončanja rata u Jemenu i Siriji i ublažavanja američkih sankcija Iranu. Arapske zemlje zaljeva u fazi su početka normalizacije odnosa sa Sirijom. Iran pokušava oživjeti nuklearni sporazum (JCPOA) sa SAD-om i stalnim članicama Vijeća sigurnosti UN-a, s EU i Njemačkom, koji ide u pozitivnom smjeru. Ovaj tok događaja iritira vodstvo Izraela, koje se boji da bi normalizacija arapskih odnosa sa Sirijom, približavanje Teherana i Rijada, i povratak SAD-a u JCPOA, moglo znatno ojačati poziciju Irana u regiji. Bliski istok SAD više ne smatra svojim vitalnim interesom, što posebno ne ide u korist Izraela. Ovo su vjerovatno razlozi koji su potaknuli agresiju na Gazu kako bi izazvali uključenje u sukob “Hizbullaha” u Libanu protiv Izraela, što bi destabiliziralo pregovore u Beču i sabotiralo iransko-saudijski detant.

Međutim, kao najozbiljniji igrač na Bliskom istoku, Iran, koji vješto povlači šahovske poteze, proteklih godina demonstrirao je veliki iskorak u odbrambenoj sili. Iran je to dokazao preciznim balističkim raketnim napadima na ciljeve u iračkom Kurdistanu (mjesto Koya), na iranske kurdske separatiste, na ciljeve ISIL-a na istoku Sirije, kao i napadom na iračku/američku bazu Ayn Al Asad u Iraku 2020. u znak odmazde za ubistvo generala Kasima Sulejmanija. Iranu je ovog momenta najvažnije oživljavanje nuklearnog sporazuma i neće dozvoliti da bude isprovociran od strane Netanyahua. Stoga, izraelsku agresiju na Gazu možemo tumačiti i kao očajnički pokušaj da zadrži relevantnost, ostane na vlasti, sabotira procese koji će dugoročno dovesti do slabljenja strateške pozicije Izraela na Bliskom istoku. Ako se tome doda izvještaj HRW-a i sve veća podrška javnog mnijenja Palestincima i njihovoj borbi za oslobođenje, izraelski zločini nad okupiranim Palestincima, koji se predstavljaju tzv. trijumfom nad terorizmom, u krajnjoj konsekvenci mogli bi se pokazati kao Pirova pobjeda.