Jedna afera zatresla je bošnjačke elite 1890. godine. Te godine u broju 19-20 srpski list „Bosanska vila“ u uvodnom dijelu objavljuje „Rodoljupke bega Bašagića s Nevesinja ravna“ uz komentar u kojemu izražavaju sreću da im radove šalju braća „Srbi Muhamedovci“.
Uz komentar su naveli i navodno pismo koje im je Safvet-beg Bašagić pisao kao učenik petog razreda gimnazije i u kojemu se i sam deklarira Srbinom.
No, vrlo brzo nastaje bura u javnosti jer mlađahni bošnjački pjesnik reagira i poriče da se osjeća Srbinom. U pismu od 2. 2. 1891. koje je poslao don Frani Milićeviću, a ovaj ga objavio zajedno s pjesmom „U očajanju“, Bašagić među ostalim kaže:
„Napredak u 11. broju prošle godine me je lijepo poučio: srpstvo i pravoslavlje su dvije stihije, koje se ne mogu i ne dadu rastaviti. Dakle i ja, Safvetbeg Bašagić s Nevesinja ravna kao svi pravi muhamedanci odmah sam došao do zaključka: srpstvo i muslimanstvo su dva kontrasta, koji se ne mogu i ne dadu sastaviti. Te sada, oslanjajući se na fetvu 'Eššebabetu šebetun min-el-džunun' jasno i glasno, pravo, zdravo, oštro, bistro, jasno i svijesno opozivam, da Srbin nijesam.“
Možda je interesantna i pjesma koju je povodom ove afere ispjevao. U njoj se nalaze i ovi stihovi:
„Safete, jadni sine, de kaži pravo djedu,
Da li si Srbin ko što svjetina danas gudi?
Ako si unuk mi nisi! Ja te se odričem sada
Na oči djedova tvojih, na oči čestitih ljudi.
Dedo, premili dedo, božju ti vjeru dajem
Da Srbin nisam bio, niti sam, niti ću biti,
Govore da sam rek'o, nu ja se ne sjećam ništa
Jer nisam svjestan mog'o tako što u snu sniti“.
