Hegelova izreka da „historija ima tendenciju da se ponavlja: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa“ ima sve više potvrda u savremenim geopolitičkim gibanjima u 21. stoljeću. Balkan i Bliski istok imaju jako mnogo poveznica i sličnosti u društveno-političkim procesima. „Arapsko proljeće“ s ove vremenske distance ustvari je bila „lažna zora“ dugo iščekivane slobode arapskih društava. San o slobodi egipatskog naroda trajao je samo godinu dana, dok se Tunis zadnjih mjeseci vraća na diktatorske postavke prije „Arapskog proljeća“.

Da bismo bolje razumjeli naše političko stanje, nužno je da se prisjetimo okolnosti koje su uzrokovale svrgavanje jedinog demokratskim putem izabranog predsjednika Egipta. Naime, tada je selefijska stranka Nur otkazala saradnju sa strankom pokreta „Muslimanska braća“ i stavila se u službu dijela arapskih monarhija s Poluotoka, odakle je i crpila vjersku ideologiju. Njima su se pridružili i neki tradicionalni džemati sufijskog usmjerenja koji su izgleda bili podobni vojsci. Suština tog procesa bilo je sprečavanje vladavine stranke koja afirmiše sveobuhvatno razumijevanje islama oslobođeno svih oblika zavisnosti od stranih centara moći. Taj je koncept Zapad mnogo godina ranije zlonamjerno označio terminom „politički islam“.

Ubrzo nakon kraha „Arapskog proljeća“ instalirana je tzv. Islamska država u Šamu, koja je ustvari ukrala legitimnu revoluciju sirijskog naroda koji je desetljećima trpio tiraniju alevitske manjine kroz komunističku stranku Bas. Nije se trebalo čekati dugo da se nakon prvih demonstracija na jugu Sirije pojave grupe koje su započele sektaške sukobe. Jasno je svima da opet dijelu monarhija s Poluotoka nije odgovaralo da se vlast u Damasku promijeni, što bi otvorilo vrata jačanju utjecaja Turske i Mursijevog Egipta. Zbog toga je vrlo brzo uvezena haridžijska ideologija koja je uzrokovala opće krvoproliće i međubratske sukobe koji su išli u prilog ostanku Asada na vlasti i njegov neprirodan savez s Iranom. Naime, ostala je poprilično nezapažena činjenica da je Iran i njegov narod na početku podržao Sirijsku revoluciju. Slična tendencija potpirivanja sukoba između sunija i šija bila je zastupljena i u Egiptu, ali na sreću nije uspjela.

U to vrijeme u našoj „regiji“ jačao je utjecaj Emirata, posebno u Srbiji, s namjerom istiskivanja prisustva Turske. Na predsjedničkim izborima 2014. godine, pored Bakira Izetbegovića, bilo je još devet kandidata, odnosno njegovih protukandidata. Među njima se posebno isticao dr. Mustafa Cerić, koji je tada bio izuzetno blizak dijelu monarhija s Poluotoka. Da bi pridobio njihovu podršku, on je čak istupio iz Svjetske unije muslimanskih učenjaka, kojom je tad predsjedavao rahmetli šejh Jusuf Karadavi, i učlanio se u Vijeće mudraca, koje su pokrenuli Emirati u saradnji s Azharom i drugim muslimanskim autoritetima širom svijeta koji ne zastupaju obnoviteljske ideje pokreta „Muslimanska braća“ i njemu sličnih džemata.

Osma godina kasnije na predsjedničkim izborima primijenjena je druga i djelotvornija taktika. Stranke, pojedinci i strani centri moći su se „posafali“ prije izbora i stali iza jednog kandidata, što u kombinaciji s odljevom bošnjačkih glasova Komšiću nije ostavilo realne matematičke mogućnosti za povratak predsjednika SDA Bakira Izetbegovića u Predsjedništvo.

Ovaj događaj bio je ustvari realizacija procesa koji je započet osnivanjem stranke Narod i Pravda Elmedina Konakovića, koju je, prema procjenama nekih analitičara, direktno podržala Britanska ambasada u Sarajevu, a zatim operativno prilikom sastavljanja vlasti 2023. direktno Američka ambasada u BiH. Naime, Elmedin je navodno odbio prvi poziv iz Britanske ambasade, ali drugi nije. To mu je otvorilo vrata da bude „podobni“ Bošnjak – modeliran kao prozapadni musliman spreman na svaku vrstu kompromisa, navodno otvorenih pogleda, dok iza sebe ima posve zatvorenu sljedbu fanatičnih podržavatelja, a to je, podsjećamo, i najkraća definicija Gülena i njegovog FETÖ pokreta, koji je pučem pokušao preuzeti vlast 2017. godine u Republici Türkiye. Zbog toga nas ne treba čuditi refleksija u vidu mnoštva kadrova FETÖ institucija u NiP-u i institucijama Kantona Sarajevo, ali i u drugim kabinetima vladajuće trojke.

Na isti su način kolonijalne evropske sile potčinjavale muslimanske narode u Aziji i Africi kroz generiranje podjela i sebi poslušnih elita koje su im omogućavale da ostvaruju svoje interese u rukavicama. Na sličan je način pokret Muhammeda Abdulvehaba osnovan na Arapskom poluotoku te je kroz vjersko-političku ideologiju jako blisku haridžizmu okupio beduinska plemena protiv Osmanske Države, tj. halifata. Rezultat se ogledao u nastajanju jednog iznutra posve zatvorenog i getoiziranog društva s kojim se moglo upravljati izvana.

Paralele s Konakovićem su moguće jer je riječ o gotovo istoj shematizaciji iako se nijanse razlikuju. Naime, on je na početku „samostalne“ političke karijere svoj projekt upravo pozicionirao na vjersko-ideološkoj ravni borbe za društvenu pravdu i ideju na kojoj je osnovana SDA.

Tada je formiran sličan narativ kao u vrijeme Abdulvehaba, koji je zastupao ideju da su Osmanlije izgubile autoritet države i halifata, što je u korelaciji za propagandom Konakovića da su bošnjački politički i vjerski lideri izdali i skrenuli s kursa i da upravo on ima rješenja za ključne izazove bošnjačkog naroda i BiH.

Na ovu podvalu na početku su nasjeli mnogi pojedinci koji su vjerski praktikanti i patriote, ali njihovi psihološko-socijalni profili otkrivaju da su bili pogodni za manipulaciju. Među njima je bilo mnogo selefijskih daija, ali i hodža te onih bliskih sufizmu koji su nasjeli na Dinin „sihir govora“. Kako je vrijeme prolazilo, sve je više bilo onih koji su shvatili da su prevareni, ali za sada, osim ljutnje, izostaje masovnije javno odricanje, što će trajati sve do onog trenutka dok politička dekonstrukcija Elmedina Konakovića ne postane neka vrsta pomodarstva, što je posve u duhu dosadašnjih navika povodljivih Bošnjaka.

Pred predsjedničke izbore u Republici Türkiye dr. Cerić se oglasio kvalitetnim i vrlo smislenim saopćenjem, iz čega je bilo jasno vidljivo da nije riječ o istim polazišnim tačkama i stajalištima koja je njegovao 2014. godine. Elmedin Konaković je u svojem „sihiru govora“ i „sihiru djela“ otišao tako daleko da mu je malo Cerićevih osam godina promišljanja, a njegovo stajanje na pogrešnoj strani historije već je sada trajno zacementirano. Hoće li trajno koštati i Bošnjake?