Uz malu ceremoniju, grupica službenika tehničke službe Kremlja spustila je posljednji put sovjetsku zastavu sa zgrade, simbola administrativnog srca Moskve. Tog kišnog 25. decembra, prije 30 godina, crvenu zastavu sa srpom i čekićem zamijenila je ruska trobojnica.

Četrdeset minuta ranije, Mihail Gorbačov, veliki reformator komunističke Rusije, najavio je ostavku. Zemlja koja je nakon pokušaja puča u avgustu, gubitka Baltika i uzastopnih proglašenja nezavisnosti u svojim republikama, u praksi je već umrla.

Kada je došlo vrijeme da potpiše dekret o vlastitom razrješenju s mjesta predsjednika SSSR-a i Gorbačovljevo je pero presušilo. Tada je jedan od predsjednika CNN-a, Tom Johnson, koji je s televizijskom ekipom bio na tom događaju u Moskvi, uručio sovjetskom predsjedniku svoju Montblanc olovku, dar njegove supruge za 25. godišnjicu braka.  A onda je Gorbačov potpisao. Njegovim govorom, prvim koji je prenošen uživo ne samo na državnom kanalu, već i međunarodno preko CNN-a, carstvo je došlo do kraja.

Prošla su tri desetljeća od raspada SSSR-a. Ali kolaps, koji se prema politologu Andreju Kortunovu odvijao u fazama i odgađao do danas, još uvijek odzvanja u glavama važnog dijela ruske elite. S povrijeđenim nacionalnim ponosom, ne toliko zbog kraja komunizma koliko gubitkom veličine unije, ova se skupina i dalje osjeća poniženom od Zapada zbog onoga što se dogodilo 1990-ih.

“Godine 1991. podijelili smo se na 12. Ali ostavlja se dojam da to nije dovoljno Zapadu”, rekao je ruski predsjednik Vladimir Putin ovog četvrtka na svojoj tradicionalnoj godišnjoj konferenciji za novinare.  “Rusija je prevelika jer su same evropske zemlje postale male države, a ne velika carstva. Čak i nakon raspada SSSR-a, gdje imamo samo 146 miliona stanovnika, to se čini previše; samo se time može objasniti takav stalni pritisak", rekao je veteran iz Kremlja.

Osam godina nakon te kišne noći, 25. decembra 1991. Putin je došao na vlast u Rusiji. Bivši agent KGB-a, koji je nakon rušenja Berlinskog zida 1989. došao iz Njemačke, stigao je s obećanjem stabilnosti i da će država ponovo postati garant.

To je bilo vrijeme političkih i ekonomskih previranja, divljeg kapitalizma u kojem se nekolicina ljudi nevjerojatno obogatila dok je većina morala preživljavati od onoga što je imala i upravljati ekonomskim sistemom kojeg nisu bili svjesni.

Te su godine također donijele i žestoku nejednakost koja je ostala stvarnost do danas, jedan od kamena temeljaca koji održavaju Kremlj i putinizam s mnoštvom vjernih oligarha. Divlje devedesete, s gotovo praznim policama trgovina, porastom kriminala, privatizacijama (mnoge od njih bile su krajnje skandalozne), gubitkom životne ušteđevine, haosom, obilježile su Rusiju. Odjek straha od nesigurnosti i promjena opstaje u kolektivnoj svijesti.

S tom idejom stabilnosti i da promjene mogu dovesti do nečeg puno goreg, ali i sve represivnijom politikom koja je gušila opoziciju i neslaganje, prilagođavajući zakone i Ustav svojim interesima, ostao je Putin na vlasti. U međuvremenu, njeguje san da Rusiji vrati patinu imperijalne veličine ili uloge supersile koju je imala u SSSR-u i njeguje svoju misiju ponovnog uspostavljanja kontrole nad teritorijama koje su činile tu uniju i nad građanima, posebno Slavenima, koje smatra jednim narodom.

Putin se, primjećuje politolog Arkadij Dubnov, nada da će biti poznat kao "obnovitelj potonulog carstva". "Osim toga, on sebe vidi kao zaštitnika i jamca prosperiteta i stabilnosti cijelog postsovjetskog prostora", dodaje. Ruski čelnik, koji je do svog dolaska na vlast ostao iza kulisa organa državne sigurnosti koji danas imaju toliku moć u Rusiji, po dolasku je vratio ton sovjetske himne i carskog orla i ponovno uspostavio državnu kontrolu nad glavnim firmama u zemlji, koje danas vode njegovi ljudi od povjerenja, grupa odanih oligarha ili prijatelja njegovog vremena u Sankt Peterburgu.

Za 69-godišnjeg ruskog predsjednika raspad SSSR-a je "najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća", kako je rekao 2005. godine i ponavljao, posebno u posljednje vrijeme, kada je razvio sklonost prema historiji, posebno prema razdoblju Drugog svjetskog rata (u Rusiji, Veliki domovinski rat).

Ovog mjeseca, uz visoke napetosti sa Zapadom zbog koncentracije ruskih trupa na granicama s Ukrajinom, upozorenja američkih obavještajnih službi da bi Moskva mogla ponovno napasti susjednu zemlju početkom 2022. i anti-NATO retorike, Putin je insistirao na toj ideji. "Raspad SSSR-a za mene kao i za većinu građana bio je tragedija."

Iz tog zapleta proizlazi i njegov osvrt na ishod Hladnog rata. I nagovještaj da bi Rusija mogla imati još jednu priliku promijeniti geografsku i sigurnosnu arhitekturu svijeta. Emocionalni šok raspada SSSR-a obilježava velik dio unutarnje i vanjske politike šefa Kremlja. I njegova odlučnost da obnovi Rusiju kao velesilu, napor koji se ipak sudara s oslabljenom ekonomijom. Ta fiksacija obilježava mnoga njegova kretanja na globalnoj geopolitičkoj šahovskoj ploči.

Nakon traumatičnog raspada SSSR-a, Kremlj je proširio ili zadržao svoje pipke u bivšim sovjetskim republikama. Njegovi alati za ohrabrivanje ili pritisak na zemlje u njegovom susjedstvu da ostanu pod njegovom orbitom bili su različiti.

Te su poluge također funkcionirale kao destabilizirajući element u zemljama koje su se odmaknule od moskovskog kišobrana i okrenule Zapadu. Godine 2008., nakon što je Gruzija objavila namjeru ulaska u NATO, a vlada Mihaila Sakašvilija pokrenula operaciju u separatističkoj Južnoj Osetiji, ruska vojska je vojno odgovorila podrškom toj teritoriji i secesionističkoj Abhaziji.

Takozvani Osmodnevni rat u avgustu 2008. rezultirao je stotinama mrtvih i priznanjem Abhazije i Južne Osetije od strane Rusije, koja je postavila "mirovne" kontingente na oba teritorija, kao i u Pridnjestrovlju (u Moldaviji), a u novije vrijeme u Nagorno Karabahu, nakon prošlogodišnjeg rata između Armenaca i Azerbajdžana za kontrolu nad planinskom enklavom, koju je međunarodna zajednica priznala kao dio Azerbajdžana.

U Ukrajini je Kremlj, nakon proevropskih demonstraciuja koji su 2013. zbacili proruskog predsjednika, politički i vojno podržao separatiste iz samoproglašenih republika Donjeck i Lugansk, koji se bore protiv ukrajinske vojske u posljednjem ratu u Evropi. Riječ je o nestabilnom i tinjajućem sukobu koji traje osam godina i sada mnogi promatrači strahuju da će on ponovno postati poligon za još jednu vojnu intervenciju Rusije, koja se na oba područja Donbasa proširila sa oko milkion ruskih pasoša.

"Plinska udica", kako je naziva analitičar Mihail Krutijin, vrlo je bliska namjerama Kremlja da pokaže svoj uticaj kao supersile. Rusija je to nedavno iskoristila protiv Moldavije, koja je posljednjih godina učvrstila zaokret prema Zapadu i kojoj je prije nekoliko mjeseci, nakon što je povisila cijenu, zaprijetila da će zatvoriti slavinu dok potpisuje sporazume o jeftinom plinu sa sve bližom Srbijom.

Sada, usred globalne energetske krize zbog nestašice plina, s obzirom da Moskva opskrbljuje na kapaljku usred zime, to je također važna karta u rukavu. Rusija pokušava pojačati kontroverzni plinovod Sjeverni tok 2, koji će njegov plin dovoditi direktno u Njemačku prolazeći ispod Baltičkog mora i zaobilazeći Ukrajinu i Poljsku.

Svojim ekspanzivnim apetitom ruski predsjednik želi "obnoviti" Sovjetski Savez, objavila je prije nekoliko sedmica američka državna podsekretarka Victoria Nuland. Međutim, to je mišljenje koje je za moskovske analitičare, poput Nine Hruščove, previše pojednostavljeno.

“Putin ne želi obnoviti SSSR, on nije glup i zna da je to nemoguće, on želi veliku zemlju, bio to Sovjetski Savez ili ne; zemlja koja je u središtu slavenskog svijeta”, kaže stručnjakinja za međunarodne odnose. Ta, jaka Rusija, kaže historičar Vladimir Rudakov, dio je nasljeđa koje želi ostaviti predsjednik, koji sada, nakon što je reformirao Ustav da bi se mogao ostavit na vlasti do 2036., ima još malo vremena za cementiranje. #Putin ne misli na himere poput obnove SSSR-a, nego na interese Rusije. Za njega to znači neku vrstu integracije, ne sa svima i u različitim stupnjevima“, dodaje Rudakov.

To je, u velikoj mjeri, pojačano žaljenjem zbog gubitka osjećaja pripadnosti velikoj sili poput SSSR-a. U Rusiji raste nostalgično raspoloženje za Sovjetskim Savezom, 63% stanovništva žali zbog raspada SSSR-a.

Ako jedni vjeruju da Putin teži nekakvom SSSR-u 2.0, drugi, poput politologa Arkadija Dubnova, vjeruju da on sebe više doživljava kao "cara Rusije". „Putin sebe vidi kao nasljednika velike ruske historije, velikog ruskog i sovjetskog carstva. Ali on je izgubio status cara i zato su mu ruska dominacija i vertikalna moć koju je uspostavio toliko važni”, kaže Dubnov.

Današnja Rusija, najveća država na svijetu, puno je više od putinizma i tona koji orkestrira šef Kremlja. Putin je uspio ugušiti proteste protiv svog režima, ali i protiv moskovskog centralizma, poput onih u Habarovsku, na ruskom Dalekom istoku, prošle godine. "Rusija se ne može pobijediti, ona se može uništiti samo iznutra", povikao je Putin u četvrtak pred više od 500 domaćih i stranih novinara i očima pola svijeta koji su čekali njegove riječi na njegovoj tradicionalnoj konferenciji za novinare na kraju godine, u trenutku u kojem odnosi Rusije i Zapada prolaze kroz najgori trenutak od Hladnog rata.

S tom pretpostavkom, Putin je primjenjivao sve čvršću i žestoku politiku protiv nezavisnih medija, jedinih koji otkrivaju skandale ruske elite dok Kremlj kontrolira većinu medija i organizacija civilnog društva. I uspio je protjerati, utopiti ili ušutkati opoziciju. Jedan od njegovih najžešćih kritičara, Aleksej Navalni, koji se proslavio razotkrivanjem slučajeva korupcije, prošle je godine bio žrtva gotovo smrtonosnog trovanja u kojem Zapad vidi ruku Kremlja i danas je zatvoren u ruskom zatvoru.

Kao odgovor na društveni izazov i "liberalne vrijednosti Zapada", Putin je dizajnirao sve konzervativniji režim za tu veliku Rusiju. Putinizam kao ideologija počeo je živjeti svoj vlastiti život kao epski narativ izgrađen da ostane i preživi čak i kada Putin ode.