Političko organiziranje Bošnjaka započinje u periodu nakon austrougarske okupacije, koja je u velikoj mjeri dovela do društvenih i političkih promjena unutar Bosne i Hercegovine. Posebno su promjene osjetili Bošnjaci, što je rezultiralo njihovim nesređenim unutarnjim odnosima, ali i općenito slabosti koja je u tom periodu nastupila. Glavna okupacija bošnjačke intelektualne elite u posljednjim godinama devetnaestog i na početku dvadesetog stoljeća bila je osigurati vakufsko-mearifsku autonomiju, što nije bilo moguće bez političkog učešća u budućim procesima. Shvativši bitnost političkog djelovanja, Bošnjaci se (tada muslimani) nastoje okupiti oko zajedničkih ideala koji će u budućnosti biti polazište za provođenje njihovih političkih ciljeva u okviru Austro-Ugarske.
Slavonski Brod, odnosno Budimpešta značajna su mjesta u kontekstu početnih djelovanja prve formirane bošnjačke političke stranke pod nazivom Muslimanska narodna organizacija (MNO). Godine 1906. ugledni Ali-beg Firdus iz Livna, sa svojim istomišljenicima, formirao je Egzekutivni odbor, što je svojevrsni početak političkog djelovanja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. MNO je predstavljala najozbiljniju i masovniju političku opciju među Bošnjacima, iako je u tom periodu nastala još jedna stranaka Bošnjaka pod nazivom Muslimanska napredna stranka (MNS) pod vodstvom Adem-age Mešića. Zbog svoje nedefinirane i pomalo kontroverzne politike, koja je više zagovarala prohrvatsku stvar, nisu dobili širu podršku među bosanskim muslimanima. Svjesni da im je politička budućnost izuzetno upitna ostanu li na trenutnim načelima, promijenili su vlastiti program i ciljeve, kao i ime. Naime, MNS je postao MSS – Muslimanska samostalna stranka. Promjena nije utjecala na opću prihvaćenost među Bošnjacima, što je značilo da MNO ostaje neprikosnoveni politički faktor na političkoj sceni.
Prvi svjetski rat dodatno je doveo u nedoumicu ionako zbunjene Bošnjake, a dokaz tome jeste da od suparnika Austro-Ugarske postaju njeni saveznici, o čemu govori odlazak velikog broja bošnjačkih vojnika u rat za Austro-Ugarsku. Zbog toga je i na političkoj sceni vladala određena podjela među Bošnjacima. Kako se rat bližio svom konačnom epilogu, među Bošnjacima se pojavljuju dva moguća rješenja pitanja budućeg državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine. Ujedinjena muslimanska organizacija (UMO), koju je vodio Šerif Arnautović, iskusni političar za kojeg se može s pravom reći da je u nekoliko navrata revidirao svoje političke stavove tokom političkog aktivizma, zalagao se za autonomiju Bosne i Hercegovine u sastavu Austro-Ugarske. U poznatom Memorandumu koji Arnautović službeno u Beču predaje caru Karlu vidljivo je da Arnautović i njegove pristalice odbijaju mogućnost ujedinjena u buduću južnoslavensku državu, već nastoje izboriti autonomiju Bosne i Hercegovine u okviru Austro-Ugarske. Ova ideja imala je određenu podršku među Bošnjacima, ali je njena realizacija bila uvjetovana cjelokupnim stanjem na frontu, koje nije išlo u prilog Austro-Ugarskoj.
S druge strane, mlađa politička struja među Bošnjacima bila je okupljena oko bečkih diplomaca Mehmeda Spahe i Halida Hrasnice. Oni su kao i vjersko vodstvo Bošnjaka predvođeno reisom Čauševićem u konačnici podržali ulazak Bosne i Hercegovine u sastav buduće Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Ubrzo nakon uspostavljanja nove države Bošnjaci obnavljaju svoj politički aktivizam osnivanjem izuzetno ozbiljne stranke Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO), čiji je prvi predsjednik bio Ibrahim ef. Maglajlić. Prava Bošnjaka u poslijeratnim godinama bila su izuzetno ugrožena, o čemu je reis Džemaludin Čaušević govorio stranim medijima. Zadatak JMO bio je zaštita imovine i prava Bošnjaka, što su u značajnoj mjeri uspjeli, ali ipak najveći doprinos JMO i njenog istaknutog lidera Mehmeda Spahe jeste očuvanje postojećih granica Bosne i Hercegovine definiranjem 135. člana Ustava, koji je u javnosti poznat kao “Turski paragraf”.
Neposredno i za vrijeme Drugog svjetskog rata Bošnjaci su se usmjerili na društveni aktivizam učešćem u antifašističkom pokretu. Muslimanske rezolucije bošnjačkih uglednika od prije osamdeset godina dokaz su da Bošnjaci ne podržavaju ugnjetavanje svojih komšija, te da nisu pobornici radikalnih političkih usmjerenja. Takav stav zadržali su za vrijeme, ali i nakon završetka Drugog svjetskog rata. U jednopartijskom režimu bošnjački političari poput Džemala Bijedića i ostalih uspjeli su se izboriti za veliko M, što je bio izgleda najveći domet tadašnje bošnjačke politike u Jugoslaviji. Izvan njenih granica postojala je ozbiljna organizaciona struktura među bošnjačkim intelektualcima, koji su jasno i nedvojbeno isticali svoju opredijeljenost za bošnjaštvom, u čemu su svakako prednjačili Adil Zulfikarpašić, Smail Balić, Bećir Tanović i drugi. Stupanjem na snagu demokratskih promjena u Jugoslaviji pojavila se šansa za političko buđenje Bošnjaka, što je intenzivirano krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Vrhunac političkog organiziranja Bošnjaka bilo je formiranje Stranke demokratske akcije (SDA) pod vodstvom prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. Ova stranka u vrlo kratkom periodu oformila je svoje odbore širom Bosne i Hercegovine, tadašnje Jugoslavije, Evrope, Australije i Sjeverne Amerike. Općeprihvaćenost SDA kao stranke bošnjačkog naroda bila je veoma izražena u pomenutom periodu, a iskazana podrška bila je vidljiva i nakon prvog međubošnjačkog političkog razilaženja nakon uvođenja višepartijskog sistema u Jugoslaviji. Adil Zulfikarpašić nedugo nakon osnivanja SDA odlučio se na formiranje nove bošnjačke političke stranke Muslimanske bošnjačke organizacije (MBO). U stranku su pristupili određeni bošnjački uglednici, ali ista nije imala značajnijih uspjeha u vremenu egzistiranja. Politička zrelost Bošnjaka bila je vidljiva neposredno i za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada uslijed različitih pritisaka ustrajavaju na odluci da ne žele podjelu Bosne i Hercegovine u zamjenu za mir.
Povratak nacionalnog imena Bošnjak još je jedan dokaz političkog sazrijevanja Bošnjaka, koji su prošli trnovit put od organiziranja u političku stranku čiji je krajnji domet bila borba za vjerska i vakufska prava do stranke koja je krenula u borbu za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Kada je riječ o bošnjačkoj politici nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu, vidljiv je nastavak raslojavanja bošnjačkog političkog faktora, ali isto tako i neuspjeh mnogobrojnih bošnjačkih stranaka nastalih u posljednjih dvadeset i pet godina. Primjetno je da je na političkoj sceni u tom periodu egzistiralo ili još uvijek egzistira određen broj političkih stranaka osnovanih od Bošnjaka koje dobivaju glasove isključivo od bošnjačkog biračkog tijela, ali se iste ne karakteriziraju kao bošnjačke. Pored svih problema unutar bošnjačkog političkog korpusa, vidljiva je svojevrsna politička emancipacija Bošnjaka. S pravom se može reći da su u stotinu i petnaest godina značajno unaprijedili svoj politički program i način djelovanja. Proces jeste išao dosta sporije u odnosu na primjerice stranke nastale u komšijskim državama, ali je činjenica da su Bošnjaci danas politički narod bez kojeg se ništa ne može odlučiti u državi Bosni i Hercegovini.
Ono što je i dalje najveći nedostatak bošnjačke politike jeste nejedinstvena nacionalna politika i vizija, što je preduvjet za jačanje jedne nacije. Put od Ali-bega Firdusa do Bakira Izetbegovića primjer je da za realizaciju jedne političke ideje treba i više od stoljeća kako bi ona bila održiva. Političko obrazovanje jednog naroda maratonska je borba koja zahtijeva strpljivost, lucidnost i znanje, što su bošnjački predvodnici u manjoj ili većoj mjeri posjedovali do danas. Da je bilo drugačije, danas sigurno ne bi postojali Bošnjaci kao nezaobilazni politički faktor.
