Ako vas neko pita ko je ubio onolike Bošnjake, kažite mu da ih je ubila laž. Ona je prethodnica, izvidnica za zločince koji dolaze. Sve zločine koji su napravljeni nad vašim bošnjačkim narodom pripremila je laž. Da budemo određeniji: Više je ubijeno civila muškaraca u njihovim domovima nego onih koji su poginuli u borbi. Te civile ubila je laž, jer su vjerovali u riječi komšija da žele mir dok su se ovi naoružavali i spremali za zlo.

Bošnjaci vole citirati Dobricu Ćosića, srpskog književnika, nacionalistu koji je napisao da je “laž najveći srpski interes”. Za mnoge se Bošnjake odgovor na laži završava s ponavljanjem tih Ćosićevih nekoliko rečenica.

U Bosni i Hercegovini sve zablude ubrzo otkrivaju njihovi neprijatelji. Sasvim je drugo pitanje zašto Bošnjaci ostaju pogubno odani lažima svih vrsta.

Ovih dana na sve strane moglo se pročitati o suđenju Izraelu za genocid nad Palestincima po tužbi koju je podnijela Južna Afrika. Portali i televizije bili su danima puni tih vijesti i direktnih TV prijenosa iz Haga. Vladala je nevjerovatna zainteresiranost bošnjačkog dijela bosanskohercegovačke javnosti. Sjetimo se danas s razlogom tužbe i procesa Bosne i Hercegovine protiv Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Moglo bi se reći da javnost u Bosni i Hercegovini nije bila ni izbliza ovako zainteresirana za vlastitu pravdu na ovom sudu. O razlozima tako različitog odnosa dalo bi se raspraviti. Tužba Bosne i Hercegovine protiv SRJ podnesena je 20. marta 1993. godine, a Odluka o nadležnosti Međunarodnoj suda pravde (MSP) ili International Court of Justice (ICJ) donesena je 11. jula 1995. godine na Dan kada se obilježava zločin genocida u Srebrenici.

Pravi naziv Tužbe BiH protiv bio SRJ je: “Primjena Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida”. Iznošenje dokaza počelo je 26. februara 2006. godine, a presuda je donesena tačno godinu poslije. Srbija je oslobođena krivice za genocid, a osuđena je za nesprečavanje genocida. Republika srpska je unutar ove presude označena krivom za zločine, genocid i etničko čišćenje Bošnjaka i Hrvata.

 

BOŠNJAČKI GENERALI POSLIJE BITKE

Pripreme za Tužbu Bosne i Hercegovine protiv SRJ pratili su neočekivani događaji. Premda je u Bosni i Hercegovini bilo dosta advokata koji su se bavili međunarodnim pravom, odlično govorili engleski jezik, svi upitani izričito su odbili zastupanje svoje države. Jedini anglosaksonski pravnik i svjetski ugledan diplomata kojeg se Beograd plašio bio je Muhamed Šaćirbej. Oni su taj “problem” s njim ubrzo riješili tako što su ga, uz pomoć američkih lobista, oklevetali da je kockar i lopov, a onda ga ubrzo i uhapsili 2003. godine. Muhamedov otac dr. Nedžib bio je jedan od najvećih donatora Bosni i Hercegovini, a sam Muhamed Šaćirbej dokazano je uložio i dio svog novca u otvaranje Misije Bosne i Hercegovine pri UN-u. Nikakve činjenice mu nisu pomogle. Optužen je, pa opterećen tim optužbama naravno da nije mogao biti oficir za vezu Bosne i Hercegovine pri MSP-u. Nema šta nije učinjeno da se Muhamed Šaćirbej duhovno i fizički slomi, ali je on ipak uspio nadvladati užase koji su mu priređeni. Treba li govoriti da nezreli i neznalački dio bošnjačkog naroda nema pojma o ovim činjenicama?

Konačno, u posljednji je moment slučaj morao prihvatiti prof. dr. Sakib Softić. Nakon toga, nedostajao je nacionalni ad hoc sudija u Sudskom vijeću Suda pravde. I tada su došle odbijenice od svih Bošnjaka kojima je ponuđen taj izvrsno plaćeni posao. Jedva je pronađeno rješenje “sa strane”: posao je preuzeo Ahmed Mahiju, Alžirac.

Ležernost oko tužbe koja je vladala u Bosni i Hercegovini bila je nevjerovatna. U Bosni i Hercegovini nikada niko nije postavio pitanje načina rada Suda pravde. Beskrajno se po običaju vjerovalo u sve što je strano. Nikada niti jedna državna institucija u Bosni i Hercegovini, niti institucija Bošnjaka nije organizirala okrugli sto ili ozbiljnu raspravu o tužbi protiv SRJ i pokušala doći do mogućih rješenja i predvidjeti posljedice, te razmotriti šta učiniti nakon presude.

Naravno, kada je presuda donesena, takvih je bespotrebnih i jalovih rasprava bilo na sve strane. Od brojnih pametnih generala nakon bitke nije se moglo ostati. Jedinu suvislu izjavu dali su tada zajedno prof. dr. Mustafa-efendija Cerić i dr. Haris Silajdžić: “Vrijeme je za naše istinsko jedinstvo i međusobnu solidarnost u kojoj će naša djeca prepoznati svoju bolju i sretniju budućnost.” Danas vidimo da je to bila dalekosežna istina, ali od tih želja ništa nije ostalo osim tragičnih bošnjačkih podjela svake vrste.

“Niko nema pravo povući tužbu Bosne i Hercegovine protiv SRJ” bila je jedina rečenica koja je prije presude vladala u javnom prostoru s bošnjačkom većinom. Rijetki su išli dalje od te frazetine.

Nekoliko bosanskohercegovačkih diplomata samo dva dana prije presude izjavljivali su da vjeruju Sudu, pa i tadašnji ambasador Bosne i Hercegovine u Holandiji. S vjerovanjem u pravosudnu pobjedu iznošena je i visina odštete za Bosnu i Hercegovinu, pa se spominjalo 100 milijardi.

 

ZAŠTO SMO OSTALI PRED VRATIMA

Proces protiv Izraela otkrio je svašta ovom već uobičajeno naivnom bošnjačkom svijetu. Valjda sada, nakon procesa protiv Izraela, razumiju šta je ovaj sud. Ondje se nalaze ljudi koji će štititi nacionalni interes i stavove svojih država. Bilo bi čudo da se bilo koji sudija i nakratko udalji od tih sebičnih interesa. U slučaju Bosne i Hercegovine to je moćno iznio jordanski sudija Avn Šafkat Al-Kasavneh u svom izdvojenom mišljenju koje je praktično objasnilo suštinu postojanja Svjetskog suda pravde. S tim izdvojenim mišljenjem časnog suca Al-Kasavneha danas više nego ikad se suočio Sud pravde i doveo u pitanje svoje postojanje.

Tužbu Bosne i Hercegovine zastupali su najmoćniji svjetski advokati Phon van den Biesen, Alain Pele i Joan Corner. Biesen i Pele će poslije zastupati pokušaj revizije presude, a slučaj će biti odbijen pred vratima Suda.

Danas više nego ikad treba se pozabaviti odbijanjem revizije presude Bosne i Hercegovine protiv Srbije.

Sekretar Suda pravde ICJ-a Philippe Couvreur posebnim je pismom izvijestio članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine kako je sud zaključio da nema osnove za pokretanje postupka revizije, jer niti jedno tijelo državne vlasti u Bosni i Hercegovini o tome nije donijelo odluku. Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine Mladen Ivanić i Dragan Čović odbili su svaku pomisao na reviziju. Kada je advokatski tim Bosne i Hercegovine najavljeno došao pred Sud pravde, registrar (sekretar) Couvreur odbijao je prihvatiti zahtjev za revizijom. Činjenica je da registrar Suda ima ogromne ovlasti. Naime, njega imenuje Sud i on ima dvostruku funkciju: sudsku i diplomatsku, s jedne strane, i administrativnu, s druge. Premda nama izgleda obično, u statusnom pogledu registrar Suda izjednačen je s pomoćnikom generalnog sekretara UN-a.

Naravno, suočeni sa zahtjevom za reviziju, tročlano vijeće koje je hitno oformljeno u Svjetskom sudu pravde odbilo je zahtjev Bosne i Hercegovine pozivajući se na nepristanak članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, prema pismu koje je Sud dobio od Mladena Ivanića i Dragana Čovića, koji reviziju nije podržao ni u svojim javnim istupima.

Samo jednom se Svjetski sud pravde bavio revizijom, i to u sporu Tunisa i Maroka, ali je tada zahtjev procesno odbijen. Zahtjev za reviziju presude može se podnijeti ako se zasniva na otkriću neke nove činjenice od odlučujućeg značaja i koja nije bila poznata Sudu u vrijeme donošenja presude.

 

POLITIČKA (ZLO)UPOTREBA REVIZIJE

Postupak revizije ostvario bi se odlukom Suda kojom se izričito utvrđuje postojanje nove činjenice, priznajući joj svojstvo da u tom sporu posluži kao osnov za reviziju. Postojali su dokazi u vidu Stenograma Vrhovnog savjeta odbrane (VSO). Na zahtjev Tribunala, Beograd je 2004. godine te dokaze odbio dati, pa su zatamnjeni dijelovi tih dokumenata. Na kraju se saznalo da su bili pročešljani i pročišćeni od vlasti u Beogradu i tek tada predani. Bila je to još jedna prevara u nizu. Praktično, samo mjesec nakon predaje zahtjeva za reviziju, Sud pravde je formalno, gotovo u tajnosti odbio zahtjev Bosne i Hercegovine.

Čuveni profesor na američkom univerzitetu Yale Mirjan Damaška rekao je za Glas Koncila 18. septembra 2005. godine, u jeku potrage Tribunala za stenogramima sa sjednica VSO-a: “Država ne može odbiti dostaviti Tribunalu određene dokumente s isprikom da sadrže državnu tajnu. Ona mora prvo dostaviti dokumente, a sud odlučuje jesu li ti dokumenti tajna. O tome da li interesi međunarodnog pravosuđa imaju prevagu nad čuvanjem državne tajne, odlučuje haški sudac. Ultima linea, dakle o postojanju tajne ne odlučuje država, nego Haški sud.”

Dakle, niti u jednom slučaju, pred Tribunalom i pred Sudom pravde u Hagu, sudije nisu koristile svoje ovlasti u ime prava i pravde.

Sudije i tužioci mogli su vidjeti zatamnjena mjesta iz stenograma VSO-a, ali je pravda ostala u mraku Suda pravde. I Karla del Ponte i osoblje Tribunala čekali su da Sud pravde zatraži te dokumente bez prava na tajnost, ali oni su to odbili tražiti, baš kao što nisu uzeli u obzir mnoge dokaze o učešću Srbije u agresiji i genocidu u Bosni i Hercegovini.

Postojale su desetine drugih ključnih dokaza protiv Srbije ali ih sudije nisu uzele u obzir. Bio je tu razgovor između osuđenog za genocid Ratka Mladića i Slobodana Miloševića, ali je dokaz ostao u vlasništvu Amerikanaca, koji ga nisu htjeli dati.

U neizlječivo politički naivnom dijelu bošnjačkog naroda najviše bijesa izazvala je posjeta Denisa Zvizdića i Safeta Softića Aleksandru Vučiću, kada su ga obavijestili da će zahtjev za reviziju presude biti predat u Hagu. Nije prvi put da su neznanje i laž bili u istom stroju.

Prema Statutu Svjetskog suda pravde, obavezno je bilo obavijestiti Srbiju da će se pokrenuti postupak revizije presude iz 2007. godine. Ali ta je posjeta iskorištena za najgore napade koji se do danas izgovaraju po medijima i društvenim mrežama protiv Bakira Izetbegovića, jednog od zagovornika revizije. Niko nije dao odgovor: Čemu napadi za ono što se moralo uraditi prije predaje zahtjeva za reviziju? Nažalost, sve je to služilo za izbore i stalne priče nekih Bošnjaka po kojima je redovno krivac na njihovoj strani.

Bošnjaci su se pitali u slučaju zahtjeva za reviziju presude koliko i Palestina na ovom procesu.

Odbijanje bosanskohercegovačkog zahtjeva revizije bilo je, nažalost, prvo veliko brukanje Međunarodnog suda pravde.

 

SUOSJEĆANJE S PALESTINCIMA I ZABORAVLJANJE VLASTITE TRAGEDIJE

Svaka od stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a (SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija i Kina) imaju svoje stalne sudije u Međunarodnom sudu pravde. Pravilo o “geopolitičkom sastavu radnog stola” postoji uprkos činjenici da o tome ne govori nijedna odredba u samom Statutu Suda. Uostalom, velike sile i biraju većinu sudija Međunarodnog suda pravde sa svojim utjecajem u UN-u. Očiti dokaz jeste i to što SAD i Rusija nisu priznale Međunarodni sud pravde, ali su im sudije redovno u sastavu Vijeća.

U slučaju tužbe za genocid nad Palestincima odmah se mogla vidjeti podjela unutar sastava Suda. Čudo je da tužbu od Južne Afrike niko nije javno smjestio u već postojeće političko-ekonomske podjele svijeta, gdje se posebno izdvojila grupacija BRIKS-a, kojoj pripada Južnoafrička Republika (JAR). Sve se objašnjava motivima i starim izjavama Nelsona Mandele, legendarnog prvog čovjeka JAR-a koji je suosjećao s tragičnom sudbinom palestinskog naroda. Činjenica je da je ova tužba JAR-a u daleko boljoj poziciji nego što je bila tužba Bosne i Hercegovine. Svijet je danas duboko podijeljen, pa će mu tragedija Gaze koristiti, dok je u vrijeme agresije i zločina u Bosni i Hercegovini sve stavljeno u kontekst nekog malog muslimanskog naroda kojeg ubijaju komšije iz bajagi atavističke mržnje.

Etničko čišćenje i zločini koji se danas provodi nad Palestincima Gaze, kod Bošnjaka, izgleda, izaziva prisjećanje na vlastitu sudbinu. Paradoksalno, vlastita sudbina, sudski dokazani genocid i etničko čišćenje već trideset godina ne izazivaju suosjećanja iste snage kao danas prema stradanju palestinskog naroda. Desetak godina unazad moglo se uočiti da tragedija bošnjačkog naroda i genocid iz devedesetih svjesno tonu u zaborav, zahvaljujući brojnim primjercima koji odbacuju žrtve i prema njima iskazuju otvoreni animozitet. Nije nikakvo čudo što se danas bez dokaza sudi generalima Armije RBiH za ispaljenu jednu granatu ili nekakva mučenja zatvorenika kojih do jučer nigdje u arhivama nije bilo, jednako kao što se progone i visoki bošnjački politički funkcioneri. Sve to dok se po budžacima skupljaju lokalne masovne ubice Bošnjaka, obični izvršioci zločina. Tribunal u Hagu osudio je čitav vojni, politički i policijski vrh Republike Srbije i Republike srpske, dok domaći sudovi sude obratno, želeći tako promijeniti karakter rata protiv Bosne i Hercegovine.

 

BOSNA KAO PRESEDAN

Zato, ne treba nikad zaboraviti da je Bosna i Hercegovina dobila presudu pred Svjetskim sudom pravde i da je Srbija, ipak, kažnjena zbog nesprečavanja genocida, a entitet Rs označen krivim za genocid.

Nakon presude u procesu Bosne i Hercegovine protiv SRJ, mogle su se čuti izjave koje su govorile u isto vrijeme i o samom sudu.

“Međunarodni sudovi nisu skloni donositi ‘velike’ presude i već to što je postignuto da sud izrekne kako je Srbija na pasivan način odgovorna za genocid, odnosno da ga nije spriječila, veliki je pomak. Suci su zapravo dokazali da je Srbija odgovorna što nije spriječila genocid u Srebrenici. Realno, nisu mogli ništa više od toga. Nijedna država nikad nije osuđena za genocid i već je ovo presedan u međunarodnom pravu. Ovo jesu dječiji koraci, ali su ipak koraci”, rekao je Mark Drumbl, profesor na Univerzitetu u Washingtonu.

Žarko Puhovski bio je određeniji: “Bošnjaci su se 1992. branili sa ‘par puškica’, pa genocida poput srebreničkog nije bilo. Dakle, Bošnjaci su spriječili stotine Srebrenica da bi sud presudio ovu jednu”, rekao je Puhovski, a zatim dodao drugu važnu činjenicu: “Ne treba zaboraviti da je optužnica protiv Miloševića podignuta tek u vrijeme NATO udara na Srbiju 1999. godine.”

Uostalom, nikada prije tužbe i presude za Bosnu i Hercegovini pravda nije važila za male i nejake narode. Nije bilo suda za Vijetnam, ni za Čečeniju, ni za stravične milionske žrtve u Iraku. Nije bilo suda, niti će biti za pokolje nad Rohinjama, za teror nad Ujgurima. Godinama su Belgija i neke zemlje Južne Amerike “progonile” pojedine vodeće američke ličnosti pa i nedavno preminulog Henryja Kissingera, zbog zbacivanja demokratskog režima Salvadora Allendea u Čileu 1973. godine. Umro je Kissinger u miru, decenijama slavljen i nakon smrti ožalovan. Dobitnik je čak i Nobelove nagrade za mir.

Bilo je vrijeme da se podsjetimo presude i upitamo zašto ne djeluje ius cogens norma, obavezujuće pravo zbog izvršenog genocida nad Bošnjacima? Gdje su posljedice po bosanskohercegovački entitet Republika srpska, koja je osuđena za genocid? Do kada ćemo te posljedice čekati?

Štošta od mogućnosti za pravdu još postoji. U slučaju da neka od strana u sporu ne ispuni obaveze koje proizlaze iz presude, druga strana može se obratiti Vijeću sigurnosti, koje može dati preporuku ili odlučiti o mjerama radi izvršenja presude. Vijeće sigurnosti UN-a se kao organ zalaže za preduzimanje konkretnih mjera procjenjujući posljedice koje mogu nastati ako se ne izvrše presude Suda pravde. Ali, i ondje je politika i čeka spremno veto onih koji danas bajagi zastupaju Gazu. Sjetimo se da je Rusija blokirala usvajanje Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija o Srebrenici kojom se osuđuje genocid u julu 1995. godine, koju je predložila Velika Britanija, a podržale Sjedinjene Američke Države i zemlje Evropske unije.

Bošnjaci su bili i ostali najusamljeniji narod u Evropi jer su najzapadniji muslimani. Drugi istočniji muslimani, oni s Kosova i Albanije će poslije doći na red. Ubijali su nas s direktnim prijenosom na TV-u. Sad kad se opet u direktnom prijenosu ubija palestinski narod u Gazi, Bošnjaci su ipak iskreno ustali s osudama i nepopravljivo čekaju pravdu od istog Suda i svijeta. Raspolućenog svijeta, ali i dalje svijeta zla. Potvrdilo im se to desetinama puta. Valjda bi to morali konačno razumjeti.