Prioritetnu i u to vrijeme jedinu realnu potrebu da se odbrani slobodno područje Bihaćkog okruga samo je nadvisivala želja za oslobađanjem okupiranog prostora Bosne i Hercegovine. U jeku Agresije na Bosnu i Hercegovinu, u situaciji očigledne nadmoći neprijateljskih jedinica, pripadnici 505. brigade 5. korpusa Armije RBiH u više su navrata poduzimali oslobodilačke operacije. Jedna od takvih bila je i “Mostobran ‘94”. I u njoj su bili neminovni ljudski gubici, a među poginulim su bili i saborci iz prvog voda “Hamze” 505. brigade Husein Džambić Džambo i Ibrahim Šahinović Briško. Njihov živopisni ratni put prekinut je na Ostrožnici pored Bosanske Krupe. Vojnička krv Džamba i Briška, kao i krv njihovih poginulih i ranjenih saboraca, zaostavština je koja izaziva poštovanje bosanskohercegovačkih patriota koji su čuli za njihova herojstva.

Ibrahim Šahinović Briško (sin Mehmeda i Ajše) rođen je 1970. godine u naselju Zaradostovu. Osnovnu školu završio je u Bužimu, a srednju u Sloveniji. Bio je oženjen suprugom Sefijom, s kojom je imao kćerke Sedinu (1991) i Ajšu (1992). Sredinom 1992. godine uključio se u vod, a potom i u četu “Hamza”, nakon čega je učestvovao u većini bitaka u kojima je ova jedinica bila uključena. Briško je bio ranjen 15. aprila 1994. godine. Četiri je puta nagrađivan od komandanta 505. brigade. U čin vodnika Armije RBiH proizveden je 15. augusta 1994, a u čin nadvodnika Armije BiH 29. decembra 1995. godine. Ibrahim Šahinović Briško poginuo je 31. oktobra 1994. godine. U trenutku pogibije bio je komandir prvog voda čete za specijalne namjene “Hamza”.



Husein Džambić Džambo, Arif Cinac i Vahid Bajrektarević, februar 1994. godine

Husein Džambić Džambo (sin Hasana i Zehide) rođen je 1972. godine u naselju Mrazovac. Na početku rata kao dobrovoljac se uključio u jedinice TO Bužim, a ubrzo u vod “Hamza”. Više je puta nagrađivan od komandanata 505. brigade i 5. korpusa ARBiH. Džambo je bio ranjen 24. decembra 1993. u rejonu Todorova i 11. juna 1994. u rejonu Tabakovića. Poginuo je 31.oktobra 1994. godine.

DOBROVOLJAC S DIJELOM PLASTIČNE LOBANJE

Prije Agresije Ibrahim Šahinović Briško radio je u Velenju, odakle je krajem 1991. godine došao kući i nije se više vraćao u Sloveniju. “Briško je bio stariji od mene dvije godine. Radio je u Sloveniji i prilikom jednog dolaska kući imao je tešku saobraćajnu nesreću u Hrvatskoj, kada je ostao invalid 100 posto. U bolnici je proveo dugo vremena, od toga 26 dana u komi. Poslije toga živio je s dijelom plastične lobanje. U ljeto 1992. godine dobrovoljno se priključio u PDV ‘Hamza’. Skoro sva ratišta smo prošli zajedno. Znao je i s bolovanja doći na liniju. Kad smo učestvovali u akciji u Purićima, 30. juna 1994. godine, tad je na štakama dolazio u Todorovo. Nisam bio s njim kad je poginuo jer su se naši vodovi ranije razdvojili na jednoj raskrsnici. Tad smo se zadnji put vidjeli. Kasnije, kad se sve to izdešavalo oko njega i Džambe, naš vod se vratio nazad i na mjestu gdje smo se rastali vidio sam njegove saborce. Pitam ih za brata, a svi šute. Onda mi je Senad Šahinović Mujin rekao da su poginuli on, Džambo i Rođeni. Tu sam ih sve trojicu čuvao 2-3 dana, sve dok nam nije stigla ispomoć. Gore je tad bio haos, premalo nas za tako veliki teren. Četnici napadaju, mi u okruženju, ljudi ginu, hladno, nema hrane, vojska gladna. Kad je ponovo izvršen proboj linije i kad je došlo pojačanje, izvukli smo poginule i ranjene”, priča nam Briškov brat Sulejman.

Tvrdi da Briško nije odustajao od svojih principa. “Brat je bio naklonjen vjeri. Bio je jako pedantan. U rat je išao sa željom da bude šehid. Otac mu je često znao reći: ‘Što ideš kad ne moraš? Vidiš ove tvoje djece, ostat će sirota.’ Ali on klanja sabah i ode u kasarnu u Zaradostovo. Jednom ga je Asim Bajrektarević uoči akcije poslao kući, da ga poštedi. Mi se ujutro spremamo, kad eto njega, ljut k'o ris. Veli: ‘Ma jeste li to mislili bez mene ići?’ Kad smo kretali na Spahića Glavicu, opet su ga molili da ne ide, ali on ni mukajet.”

U REFKINOJ JEDINICI

I Džambo i Briško su od ljeta 1992. godine bili u jedinici “Hamza”, gdje im je dugo komandir odjeljenja bio Refko Kauković. Po mišljenju Kaukovića, to treće odjeljenje prvog voda čete “Hamza”, a u kojem su bili Džambo i Briško, bilo je jedno od najboljih u Armiji RBiH. “Možda pojedinačno nisu bili najhrabriji, ali kao tim su bili izvanredni i u više navrata su uspijevali odraditi posao koji prethodno četa boraca nije mogla. Za Džambu i Brišku se ima puno toga za kazati. Sjećam se slučaja kad je Rus bio komandir čete ‘Hamza’ i kad je komandant Izet Nanić tražio dobrovoljce za jedan zadatak. Trebalo je ići u višednevno izviđanje u Glodnu radi prikupljanja informacija za akciju kojom bi se pokušalo zarobiti nešto neprijateljske artiljerije. Postrojeni smo ispred kasarne u Čavi. Dolazi komandant Nanić i pita ko su dobrovoljci koji su spremni ići na zadatak s kojeg se možda neće ni vratiti živi. Niko se ne javlja. Muk. Ja se okrenem prema svojim momcima i pitam ih: ‘Dječaci, hoćemo li mi?’ Kaže Briško rahmetli: ‘Ako ti ideš, i ja ću.’ Na to će Džambo: ‘Hoću i ja, Boga mi.’ Kažem ja Mući: ‘Hoćemo li?’ I on potvrdi. Tako i ostali. Ja istupim i kažem da ide moje odjeljenje. Komandant se osmjehnu i reče: ‘Uredu. Četa raspuštena. Dođite u kancelariju.’ Kad smo došli, rekao nam je da idemo u Glodnu. To je bilo u ljeto '93. Otišli smo na Ćorkovaču. Borci prvog i drugog odjeljenja predvođeni Topalom našli su nam prolaz na Šajrovačkim vratima. Ponijeli smo motorole, hranu i vodu, potom nosila, a Kenan je nosio i kameru, da snimi teren. Kad smo sišli dolje, trebalo je još oko 300 metara da se popnemo na tu kotu i vidimo kamp u kojem je bila smještena tenkovska brigada. Međutim, morali smo se vratiti jer je Brišku vidio jedan pješak, a dogovorili smo se da se, ako nekog sretnemo, može ispaliti jedan ili dva metka. Međutim, Briško je digao pušku, držao ga na nišanu, ali nije pucao. Ovaj se okrenuo i otišao. Kad nam je to Briško javio, brzo smo krenuli nazad. Bili smo u Borevića Selu. Začu se buka, pale se vozila, čuju psi, sirene, uzbuna, kreće potraga u našem pravcu. Velika je to šuma, iza Visoke glave. Kenan je prešao preko puta, sjeo i ne može dalje. Veli nam: ‘Hajte vi, ja ne mogu, halal vam bilo.’ Ja mu uzmem pušku i rap i kažem: ‘Idemo, ustaj, nema šanse da te ostavimo.’ Ostatak čete je bio na koti 603, ako zaglavimo, da idu u proboj linije. I uspjeli smo se vratiti. To je bila prva akcija u kojoj smo noćili na neprijateljskom teritoriju, što je bio veliki podvig. U tom izviđanju, ali i u većini drugih akcija, sudjelovali su i Briško i Džambo”, prisjetio se Refko Kauković.


Džambo i Briško sa saborcima iz “Hamze” ispred kasarne u Zaradostovu, maj 1994. godine

Za Džambovo i Briškovo odjeljenje Kauković voli kazati da je funkcioniralo po principu “što jedan  misli, to drugi radi”. Bili su, kaže, uigrana ekipa, radili kao jedan mozak, tako da je s njima bilo milina ići u borbu. To potvrđuje i akcija u kojoj su oslobodili Goluboviće, kada je i ranjen Džambo: “Za vrijeme akcije zauzimanja Golubovića bio sam na čelu prvog voda. U neprijateljski teritorij ušli smo preko Čaglice. Noć, mrkli mrak, a mi idemo u pravcu škole. Prelaskom preko rijeke skvasili smo se do pasa, a onda od pola noći udarila je kiša, pa smo u cijelosti bili mokri. Nekad u zoru došli smo do hala u Golubovićima. Vodič nam je bio saborac Zvrkić. Na čelu čete ‘Hamza’ tad je bio Topal, koji je s ostala dva voda išao drugim pravcem. Plan je bio da ‘Hamze’ i momci iz jurišnog bataljona napadnu neprijateljsko istureno komandno mjesto (IKM). Mi smo stigli, a ostalih još nema. IKM je bio u školi, na 200 metara od nas, a malo dalje bila je i džamija. Tu smo zastali i čekali na odobrenje za napad. Dežurni u komandi brigade bio je Sead Ljubijankić. Zovem ga i pitam: ‘Hoćete li doći kod mene na kafu?’ Veli: ‘Loži vatru i čekaj nas.’ Kiša pljušti, saborci zaspali, hrču, a svi gola voda. Bilo nas je 22 u vodu. Ja opet zovem dežurnog, a on mi odgovara: ‘Pij ti kafu sam, mi nećemo doći.’ A svaki put kad mu se javim, jedan neprijateljski vojnik iz prislušnog mi kaže kako će me zaklati, oderati... Skontam ja da nema druge nego napasti. Briško, komandir odjeljenja, pita: ‘Šta ćemo?’ Rekoh: ‘Imamo dvije varijante. Jedna je da napadnemo i izginemo, a druga da izginemo a da ne napadnemo.’ I prelomim ja: ‘Idemo napasti. Ako ginemo, neka ginemo kao ljudi.’ Veli Zvrkić: ‘Ja idem s bratom.’ A on je Džambu zvao brat. Džambo je nosio 84-ku i komplet municije. Ostavio sam im RPG i tri granate i oni su znali svoj zadatak. Krenuli smo trkom na školu. Sve se odvijalo po ranijem dogovoru. Sa svojom grupicom ušao sam na ulazna vrata. Burza rahmetli je prvi uletio u učionicu u kojoj je bila spavaona. Tu smo na spavanju zarobili 30-ak vojnika, Golobove i još neke specijalne jedinice. Paralelno s tim, Džambo i Zvrkić su završili svoj dio. U cijeloj akciji zarobljeno je oko 320 boraca. Zarobili smo puno municije, granata, minobacača... Kasnije smo saznali da su autonomaši primijetili naša dva voda iz ‘Hamze’, ogradila se borba i zato su zakasnili. Nakon sat i oni su došli. Međutim, mi smo već bili sve završili, a Topal je bio borčina i bilo mu je žao što nisu stigli da s nama odrade zadatak. U međuvremenu su se u Hašićima okupljale autonomaške jedinice. I kaže meni Topal: ‘Hajmo napasti one Hašiće.’ Ja im govorim da nema potrebe za tim, ali krenu priča: ‘Ako ćeš ići ti, ići ću i ja.’ I tu je on zapalio ostale. Na kraju nas je više krenulo. Sišli smo dolje i ušli u te kuće. Na kraju sela je ostala jedna kuća, koja je bila u nepovoljnoj poziciji za napadati. Jutro je, oko deset sati. Ja onako mokar, nemam čarapa, izuo čizme, kad vele da je Džambo ranjen. Nije se više opravio sve do pogibije.”

ODBRANA SPAHIĆA GLAVICE

Kauković je mišljenja da je uz rahmetli Kenana Briško najviše doprinio moralnom uzdizanju boraca u jedinici. Tvrdi da je Briško držao do vjere,  i u borbi nije puno pričao. “On samo radi i ništa ne galami, ali uvijek obavi svoj dio posla. Nasuprot njemu, Džambo je uživao u ratnim avanturama i nestašlucima. On je bio klasičan filmski primjer prostodušnog momka sa sela koji je ostavio sve i krenuo u rat da postane heroj. Kad se njegovo ime spomene, meni odmah naumpadne situacija iz Čaglice, kada smo imali prvu akciju na Autonomiji. Džambo se popeo na neko potkrovlje i postavio 84-ku. I sad zovu oni nas na predaju, a komandant Nanić nam je podcrtao: ‘Nema ubijanja, nego samo zvati na predaju.’ Međutim, ubiše nas oni pucnjavom. Ja se sakrio iza nekog drveta, a meci izbacuju posložena drva iz šupe. Vidi Džambo koliko je sati i viče mi: ‘Hoću li, Refko?’ Rekoh: ‘Nemoj. Zovi ih na predaju.’ ‘Ali ubiše oni’, uzvraća Džambo. A otamo ne jenjava pucnjava. I tako se mi dovikujemo kad će Džambo meni: ‘Ma šta ja tebe pitam ikako!?’ Kad je on otčepio 84-kom! I to je bilo od presudnog značaja da smo ih pomjerili”, prisjeća se Kauković.


Briško sa saborcima nakon oslobođenja Pećigrada 1994. godine

Među brojnim primjerima Džambinog vojničkog doprinosa posebno upečatljiv je onaj sa Spahića Glavice iz februara 1994. godine, kada je s još desetak saboraca sudjelovao u odbijanju žestokog neprijateljskog napada. “Komandir Fikro je bio na starješinskom izviđanju. Borci drugog i trećeg voda ‘Hamze’ su otišli na dženazu u Bužim, a prvi vod je trebao ostati u pripravnosti. Međutim, dio voda je otišao u posjetu ranjenicima, tako da je ostalo samo moje odjeljenje. Samo što smo došli u neku kuću da se presvučemo, Seho Alešević nam je javio da četnici ulaze u Spahiće. Kaže: ‘Zove komandant da odmah krenete prema onoj sječi.’ To je bilo strašno za gledati. Snijeg. Kolona duga kilometar. Neprijateljski vojnici gmižu k'o mravi. Naša linija je bila pukla. Četnici su to uočili i krenuli. Komandant nema koga poslati nego nas 12. Tu su još bili Džambo, Zvrkić, Nermin i Jasko Šabić, Rifo Cinac, Sajo Kauk, Nedžo Bapić, Šefik Mašinović, Hamdo Abazović, Nisvet i Sajo Balčinović. Džambo je bio glavni mitraljezac. On i Zvrkić su na blagoj uzvisini zauzeli pozicije, štiteći nas koji smo išli u susret četnicima. Komandant je s Mehom otišao desno i zove me: ‘Refko, kreći u šumu.’ A ja gledam u tu šumu i vidim ‘hiljadu’ četnika. Sve se crni od ljudi. Tu je Džambo dao veliki doprinos da nas četnici ne zatvore u krug. I svi mi na jednu stranu, a Džambo s mitraljezom na drugu stranu. On je taj dan bio ključni borac. Rijetko koji mitraljezac je mogao pucati gotovo po jedan metak iz 84-ke koja ispaljuje desetak metaka u sekundi. A Džambo je to uspijevao jer je bio nevjerovatno osjetljiv na obaraču”, završava Refko Kauković.

RANJAVANJE NA VELIKOKLADUŠKOM RATIŠTU

Gotovo dvije godine rata Briškov i Džambov saborac u vodu bio je Nermin Šabić: “Ibrahima sam upoznao na početku rata, a Džambu nakon što sam došao u ‘Hamzu’. Obojica su bili markantne ličnosti, hrabri i pouzdani saborci. Ibrahim je bio stamen u vjeri. Bio je od onih što ne gaze riječ i što su za obećanje spremni i život dati. Džambo je bio krupne građe. Volio se šaliti, ali je bio i izrazito temperamentan. Koliko smo puta znali skupa doći s linije… Kad smo došli sa Spahića Glavice, ponoć, snijeg zatrpao do iznad koljena. Zovem ga da prenoći kod mene, da ne ide još nekih 5-6 km, a on odbija uz objašnjenje: ‘Odoh ja kući, čeka me mati’”, prisjeća se Šabić.

Šabić je bio s Džambom i kad je ranjen u Golubovićima 11. juna 1994. godine: “To jutro s Refkom na čelu školski smo odradili naš zadatak, u kojem je nas devetnaest zarobilo neprijateljsku diverzantsku četu, artiljerce, centar veze, nekoliko minobacača, PAT... Sve smo odradili za desetak minuta, gotovo bez greške. Već se bilo razdanilo kad su nam se pridružili komandir Topal i ostali saborci. Uslijedio je dogovor da zauzmemo neku kuću u naselju Hašići, na oko kilometar ispred nas. Džambo je ostavio mitraljez i ponio automatsku pušku. Krenuli smo od škole, prošli pored džamije i stigli do nekog gaja. Ispred nas su bile kuće iza kojih su bili autonomaši. Sajo Kauković se ponudio da krene prvi. Džambo mu je rekao da on ide prvi, ja za njim, a da Sajo ide nazad i da nas pokriva. Tako je i bilo. Nas dvojica smo krenuli. Samo što je prešao nekoliko koraka, odozgo je zalomilo i pogodilo ga. Nas trojica smo uzvratili paljbu. Uzeo sam ga za desnu ruku i počeo vući, ali mi je bio pretežak. Utom ga je pogodio još jedan metak u petu. Oko nas je oralo od metaka. Utom je dotrčao i Topal pa smo zajedno izvukli Džambu. Bio je pogođen u stomak. Onda su prišli Abaz i još 2-3 saborca, a ja sam se vratio da pokupim njegovu pušku. Borba je trajala i ostatak dana i tu nam je poginuo i Senad Šahinović Prle. Tri dana kasnije u novoj akciji je ranjen i Ibrahim. I tako će u samo nekoliko dana obojica biti ranjeni. Džambo je bio teže ranjen, s preporukom za bolovanje od godinu. Ibrahim se nakon ranjavanja brzo oporavio i vratio u jedinicu, pa je s nama učestvovao u oslobađanju Pećigrada i Velike Kladuše. Početkom septembra, nakon što su u odbrani  Bosanske Bojne, Ahova i Pržina ranjena dvojica komandira Rifo i Sajo Kauk, Briško je preuzeo prvi vod i vodio nas u vrijeme ‘Breze ‘94’, ali i kasnije, sve do pogibije.”


Šere Burzić, Ibrahim Šahinović Briško i Enes Rožić, u Spahićima kod Bihaća 1994. godine

Brišku i Džambu dobro je upamtio i Zijad Nanić. Kako navodi, Briške se sjeća po poziciji komandira odjeljenja i voda, ali i vjerničkom držanju po kojem se izdvajao. Džambu je pak upamtio kao stasitog borca koji je s nevjerovatnom lahkoćom baratao  svojim mitraljezom. “Džamba sam zapamtio kad smo radili akciju u Golubovićima, dan uoči njegovog ranjavanja. Bilo je to ispred kasarne u Zaradostovu 10. juna 1994. godine. Tu večer je padala Nova hidžretska godina. Komandant Nanić je uputio zahtjev komandi Korpusa i Skupštini Bihaćkog okruga da se centralno obilježavanje održi u Bužimu. Mene je poslao u Zaradostovo da dam upute i da se nekad poslije ikindije preko Aleševića i Čaglice četa ‘Hamza’ i jedinice Jurišnog bataljona uvedu u pravcu Golubovića. I tu sam ga primijetio. Stoji borac, utegao se, jurišni prsluk na njemu i drži 84-ku. Baš onako momčina za uslikati. Teška 84-ka oko 12 kg, a Džambo je drži jednom rukom baš k'o pištolj i nešto nišani u daljini. Poslije tog ranjavanja došli su on i Topal kod mene na razgovor. Džambo u bermudama i majici kratkih rukava. Izgubio na kilaži, nema ga pola. Tad su mi pričali kako je došlo do tog ranjavanja u Golubovićima. I nije se Džambo bio ni oporavio, a dobrovoljno je otišao u akciju ‘Mostobran ‘94’. Eto, u toj akciji su poginuli i on i Briško, jedan kao teški ranjenik, a drugi kao predratni invalid.”

POGIBIJA NA OSTRUŽNICI

I u operaciji “Mostobran ‘94” Nermin Šabić je bio rame uz rame s Briškom i Džambom, koji će i poginuti prvog dana te akcije. Pred sami polazak s bolovanja su se vratili Džambo i Bapić i na vlastitu odgovornost krenuli s njima. “Sjećam se, dok stojimo u stroju i dok nas zamjenik komandanta Hamdija Mustafić upoznaje sa zadacima, odnekud dođoše Džambo i Bapić. Obojica su bili na bolovanju, prvi zbog ranjavanja u Golubovićima, a Bapić jer je u 'Brezi ‘94' ostao bez oka. Hamdo ih pita gdje su krenuli i objašnjava da ne mogu ići, ali Džambo uzvraća: ‘Mi smo došli i mi idemo ’ Nakon prvog neuspjelog pokušaja, u akciju smo krenuli narednu noć iza ponoći. Ibrahim je to jutro teško ustao. Išli smo istim putem kao i prethodne noći. Nakon izlaska iz čamca, nastavili smo pored rijeke, stazom podno strme kamenite padine. Bila je velika pomračina. Uspjeli smo neopaženi popeti se na Johovicu. Kada smo izišli gore, već se bilo razdanilo i svaka je jedinica krenula ka svome cilju. Kroz nekoliko minuta tu se ogradila žestoka borba. S jedne strane su bili pripadnici našeg voda i nekoliko momaka iz Jurišne čete, a s druge strane su bili članovi neprijateljskog IKM-a. Podijelili smo se u dvije grupe. Naša, u kojoj su bili Džambo, Briško, Burza, Elvir Šabić, Hamdo Abaz i još neki, skrenula je desno, dok je druga otišla lijevo. Iako nam je početna namjera bila da neprijatelja pozovemo na predaju, ubrzo je došlo do jakog okršaja. Džambo i ja smo čučali iza jednog betonskog đubrenika. Nekoliko momaka je bilo iza štale, a desno, na 15-ak metara od nas, na njivu ispod male međe zalegli su Briško i Osman Burzić. Nakon nekoliko minuta borbe, dok smo mijenjali okvire, Džambo mi je rekao: ‘Bratko, i ovi su k'o i mi, hajmo ih još jednom stisnuti.’ Namještao se, a onda je iz sveg grla uzviknuo ‘Tekbiiiir’ i, izvirivši preko zida, počeo pucati. Odgovarajući na njegov tekbir, i ja sam zapucao s bočne strane zida. Uslijedila je neprijateljska paljba. Beton je frcao na sve strane, a s onog prozora koji je bio zastrt humanitarnim ćebetom izvirivala je puščana cijev. Kad sam čuo udaranje zrna po betonu, povukao sam glavu u zaklon i čuo uzdah. Okrenuo sam se i vidio da Džambo ispušta pušku iz ruku dok mu se krv slijeva niz lice. Prihvatio sam ga sleđa i povukao na sebe. Zalegli smo. Bio je pogođen u vrh čela. Priskočio nam je  i rahmetli Hamdija Abazović, koji je počeo da ga previja. Nažalost, Džambo je u trenu bio mrtav. Pucnjava se nastavila. Dolje ispod nas čuo sam glasni povik tekbira. Podigoh pogled i ugledam Brišku kako se diže na koljena, nanosi pušku na rame i puca prema kući. Pored njega, iz ležećeg stava pucao je i Burza, a onda na nekoliko mjesta u pravcu Briške poskoči nekoliko grumenja zemlje. On se malo trznu, ispusti pušku, ostade još malo da kleči na koljenima, blago se osmjehnu i pade licem na zemlju. I baš u tom času i Briškina dobra duša se pridruži Džambinoj. Po završetku akcije otišao sam do njega i prevrnuo ga na leđa. Izgledao je kao da je zaspao. Otkopčao sam jaknu i na lijevoj strani pluća primijetio malu rupu i crveni krug od krvi. Došao je Ibrahimov brat Sulejman, koji je 2-3 dana ostao uz naše poginule borce.”

Kako je sutradan i sam ranjen, Šabić je bio u prilici prisustvovati Ibrahimovoj i Džambinoj dženazi. “Tišinu na Briškinom ispraćaju ponekad su prekidali glasovi njegovih kćerkica. Često bi mi znao reći: ‘Ne bih dao svoje Dine i Ajše za sav dunjaluk.’ Na Džambinoj dženazi prva do tabuta bila je njegova majka Zehida. Gledajući taj prizor, prisjetio sam se one noći kada nije htio svratiti kod mene na konak, govoreći mi da ga čeka njegova mati”, sa sjetom je dodao Nermin Šabić.


Briško s borcima prvog voda “Hamza”, u Pećigradu 1994. godine